Prije tačno 13 godina bio je ponedjeljak. Poslije noći provedene u zajedničkom hodniku slušajući zvuk granata prvi put u životu, spremila sam se za odlazak u školu. Svi su mi govorili da neće biti nastave, da niko neće doći u školu... ali nisam im vjerovala. Jer ipak, bio je to poseban dan, dan oslobođenja Sarajeva. Na priredbi koja je bila pripremljena za taj dan trebala sam recitovati pjesmu Izeta Sarajlića - Sarajevo.
Pred školom se pojavilo samo nekoliko učenika. Na vratima je pisalo "Nastava je obustavljena do daljnjeg". Čovječe, mog razočarenja. Domar koji je bio u školi govorio je, idite djeco kući, zar ne vidite da je počeo rat. Nisam mu vjerovala. Ratovi su za mene bili stvar prošlosti, vrijeme partizana i "švaba", nešto o čemu sam čitala u knjizi "Orlovi rano lete"... Mislim, ne može se takvo nešto meni desiti...
Ali desilo se...
Sljedeći čas sam imala nešto više od godinu dana kasnije. U maloj prostoriji, zaštićenoj vrećama pijeska sa još 9 učenika iz moje zgrade.
Sarajevo
Sad nek spavaju svi naši i besmrtni.
Pod mostom, kraj "Druge Ženske" nabujala Miljacka teče.
Sutra je nedelja. Uzmite prvi tramvaj za Ilidžu.
Naravno pod predpostavkom da ne pada kiša.
Dosadna duga sarajevska kiša.
Kako li je bilo Čabrinoviću bez nje u tamnici!
Mi je preklinjemo, psujemo, a ipak dok pada
zakazujemo ljubavne sastanke kao da smo u najmajskijem maju.
Mi je proklinjemo, psujemo, svjesni da od nje nikad
Miljacka neće postati ni Gvadalkivir ni Sena.
Pa šta? Zbog toga zar manje će te voljeti
i mučiti manje kroz stradanja?
Zbog toga zar manja biće moja glad
za tobom i manje moje gorko pravo
da ne spavam kad svijetu prete kuga ili rat
i kad jedine riječi postaju "ne zaboravi" i "zbogom"?
Uostalom, možda ovo i nije grad u kome ću umrijeti,
ali u svakom slučaju on je zaslužio jednog neuporedivo vedrijeg
mene,
ovaj grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome je sve moje i u kome uvijek mogu
naći barem nekog od vas koje volim
i reći vam da sam tužan do očajanja.
U Moskvi to bih isto mogao, ali Jesenjin je mrtav
a Jevtušenko siguno negdje u Gruziji.
U Parizu kako da zovem hitnu pomoć
kad se ona nije odazvala ni na pozive Vijona?
Ovde zovnem li i tople svoje sugrađanke,
i one čak znaće šta je to što me boli.
Jer ovo je grad u kome možda i nisam bio najsrećniji,
ali u kome i kiša kad pada nije prosto kiša.
Na slici je Vječna vatra koja gori za sve one koji su oslobodili Sarajevo. Tu piše:
HRABROŠĆU I ZAJEDNIČKI PROLIVENOM KRVLJU
BORACA BOSANSKO-HERCEGOVAČKIH, HRVATSKIH,
CRNOGORSKIH I SRPSKIH BRIGADA SLAVNE
JUGOSLOVENSKE ARMIJE, ZAJEDNIČKIM NAPORIMA
I ŽRTVAMA SARAJEVSKIH RODOLJUBA SRBA,
MUSLIMANA I HRVATA - 6. APRILA 1945. GODINE
OSLOBOĐENO JE SARAJEVO, GLAVNI GRAD NARODNE
REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE. VJEČNA SLAVA
I HVALA PALIM JUNACIMA ZA OSLOBOĐENJE
SARAJEVA I NAŠE OTADŽBINE. O PRVOJ GODIŠNJICI
SVOGA OSLOBOĐENJA ZAHVALNO SARAJEVO
