Pušenje je gadna navika. Ja sam jedan od onih pušača koji je započeo sa tim dosta rano. U 5. razredu osnovne škole sam kupila svoje prve cigare. Filter 57. Naime bila sam "metalac", Guns'n'Roses su mi bili zakletva. Imala sam dugu neurednu kovrčavu kosu, i Slash mi je bio idol. Sve sam rekla. Cigara u ustima mi je bila zaštini znak.
I tako je prošla osnovna škola, pa srednja škola, pa fakultet... društvo, dreneci, partijanje... Onda su se počela rađati bebe.
Sinoć sam bila kod prijatelja koji imaju dvomjesečnu bebu. I kao u fazonu su, OK je pušiti... beba spava u drugoj sobi, ali....
Roditelji ne puše... u stvari ja sam jedina koja je pušila. Baš ružan osjećaj. Za to veče sam ispušila 3 cigare. Izlazila sam na balkon ko luzer, iako su one govorili da je ok pušiti. Baš me bilo stid nekako.
Recimo kod ovih drugih prijatelja je malo drugačije. Oba roditelja su pušači i puše kad je curica od 10 mjeseci u prostoriji. Tad i ja pušim, ali se trudim što manje. I opet je grozan osjećaj.
Sjećam se u srednjoj školi sam govorila kako mogu prestati pušiti kad god hoću...
Na fakultetu sam govorila isto... mogu ja prestati pušiti, ali ne želim...
A sada, strah me pokušati prestati pušiti....
Šta ako ne uspijem? Pokušala sam žvakati one grozne Nicorette žvake. Fuj.... Isto kao da sadržaj pepeljar saspeš u usta i sažvačeš.
Jebote... pušim već 14 godina.
Definitivno bih trebala prestati pušiti!
|