"Kunem se Alahom, bilo mi ih je žao. I sam imam dvoje djece. Kunem se Alahom, nisam pucao. Kunem se nisam pucao."
Kada sam naišla na ovo izjavu jednog od uhvaćenih terorista, dugo sam gledala u nju... Pokušavala naći smisao... Šta čovjeka natjera da čini zločin? To je pitanje za psihologe i sociologe... možda oni mogu shvatiti. Kako pogledati ovog čovjeka u lice i vjerovati mu. Čovjeku koji je ušao u školu sa namjerom da ostvari neke svoje ciljeve pod prijetnjom da će ubiti djecu. Nije morao pucati... Sama ideja je zastrašujuća.
Kako shvatiti... Kako odrediti kaznu takvom čovjeku, jer svaka kazna je premalena i beznačajna.
Jednom sam pljunula čovjeka u lice. Prije nekih 10-ak godina, preko kojekakvih puteva izašla sam iz Sarajeva i otišla u posjetu familiji u Kiseljak. U to vrijeme je friško završen sukob između HVO-a (Kiseljak je bio pod kontrolom HVO-a) i Armije BiH. Sjedila sam sa nekim prijateljima mog rođaka. Pitali su me kako je u Sarajevu... Odgovorila sam STRAŠNO... Rat je... grozne stvari se dešavaju, ali najteže mi pada kad djeca ginu. I tako pričala sam dogodovštine među kojim i ovu.
U Sarajevu je pao prvi snijeg... Djeca su izašla i iznijela sanke... da se sankaju... da prave sniješka, da se igraju, uživaju u krnjem djetinjstvu. Pala je granata. U jednoj minuti živahna igra osmero djece utihnula je zauvijek.
Jedan od momaka koji je sjedio za stolom (Hrvat protjeran iz Vareša) sa ponosom je rekao:
Mi smo ispalili tu granatu.
Rekla sam mu da to nije smiješno.. ne valja sa takvim stvarima šaliti.
Jesmo, to je kazna za sve protjerane Hrvate.
U momentu sam se osjećala tako nemoćno... gledala sam ga... pokušavala sebe da uvjerim: "nije to rekao, nije to mislio". Da li je to istina ili nije... ne znam. Nije ni bitno... Za mene je zločin i pomisliti, poželiti takvo nešto. Pljunula sam ga u lice okrenula se i otišla.
Koji je zločin bilo kojeg djeteta na ovom svijetu... Možda što je rođeno na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme pa mora ispaštati tuđe zločine.
Poslije ovakvih događaja, kako vjerovati u boga... Ja sam davno prestala. Nagledala sam groznih stvari u svom relativno kratkom životu... Ne mogu se pomiriti sa idejama... "
Sve je to volja božija" i "
Stići će ga kazna božija" ... Brate i ako jeste... nevalja mu volja.
Pitam se da li kazna uopšte postoji?
