Dakle subota je na večer, a ja sam doma, i kaj mi fali? Većina ljudi sad se nalaze vani, tj. većina ljudi nalazi se u parku. Nije da nemam s kim ići van, imam, ali jednostavno nemam volju ići van gledat kak se ljudi po parku opijaju, svaku subotu za redom subotu za subotom. Glavni cilj im je otići van napiti se ko majka onda se trezniti do dvanaest jedan i onda ići doma. Meni to nije izlazak, napiti se nije jedini cilj izlaska, van se ide da se zabavi, da se opusti od napornog tjedna a ne da se samo napije tako da ne znaš za sebe. Svaki tjedan pojedinci od ponedjeljka do srijede prepričavaju dogodovštine prethodne subote a od srijede do subote planiraju kak budu se napili. Ja ne budem rekel da nikad ne pijem, popijem si dok netko ima rođendana, ali da se svaku subotu idem napijem to skoro nikad. Nadam se da nikom ne smeta ovaj post, ak smeta boli me ona stvar. Toliko o mojem viđenju subotnjeg izlaska većine današnje mladeži.
Drugi dio posta bude moja obrada teme zadaćnice. Dakle tema je bila prilično jednostavna, osoba kojoj se divim, nisam razmišljao previše u zadaćnici da odaberem baš tu temu jer mi se jedna druga tema učinila mnogo više prikladnijom. Ima još jedna stvar koja mene užasno smeta u svezi zadaćnice, ovu zadaćnicu pisali smo nenajavljeno, a najviše su se bunili oni učenici koji imaju najbolje osobe, pitam se ako su oni svoje prošle zadaćnice samostalno pisali, cilj zadaćnice nije prepisati nešto kaj je netko drugi sastavio, cilj je dati najbolje od sebe i sastaviti tekst najbolje što možete. Dakle osoba kojoj se divim. Tu osobu nažalost nikad nisam upoznao, ali znam da je bila legendarna, barem po kazivanjima moje mame, dakle ta je osoba umrla dok sam imao jedan mjesec, umrla prerano, nažalost. Prema predaji moje mame on je bio vječiti boem, slikar. Riječ doktor za njega nije postojala, zato je možda i otišao puno prerano. Puno bih toga dao da sam ga mogao upoznati, ali nažalost život je okrutan. Znam da je on prenio dio svoje genijalnosti i na moju mamu, na koju stvarno ne mogu imati prigovora. Divim se svojoj majci jer je ona dio njega i on je dio nje. Moja mama nije obična mama, kako su obično mame prikazane u američkim filmovima, moja je mama posebna. Koja bi druga mama napravila 6 gb na adsl-u koja bi druga mama čavrljala preko icq-a s tvojim prijateljima? Moja mama nema petlje na jeziku, spustila bude ti kaj te ide i onda se budeš pitao kaj te snašlo. Koja druga mama bi s tobom pila kavu i razgovarala o svakodnevnim temama? Meni je ona poput najboljeg prijatelja, kojem mogu sve reći, dobro ne baš sve, ali tko može reći nekom sve o sebi? Imam veliku, jako veliku sreću da imam mamu poput nje, i divim joj se, svakodnevno, ali to naravno nikad neću reći u lice, uostalom, ona je jedna od mojih redovitih čitatelja i tko zna možda baš sad dok vi čitate ovaj post ona čita s vama.

Nemam vam ništa novog za reći u vezi osobnog života osim da sve ide kako treba. Danas je hvala Bogu petak i nema više nastave osim sutra fakultativne, ali to je zabava za razliku od redovne nastave. Dakle kao što i vidite u naslovu danas bude post na temu kaj prvo pomislite dok se probudite i općenito na temu jutro. Dakle ja obično pomislim na sve ono kaj nisam stigao napraviti prijašnji dan. Recimo ako taj dan pišemo nekaj u školi a ja doma nisam ništa pogledal pa prvo mislim kak budem napisao toga testa. Dalje sam razmišljao da li ta misao koju prvu imate u jutro odredi taj vaš cijeli dan. Recimo ako mislim nešto tužno u jutro vjerojatno će se to raspoloženje održati veći dio dana, ali i obrnuto. Ako mislite pozitivno u jutro mislit ćete pozitivno i na kraju dana. Dakle defakto ta misao odredi cijeli vaš dan, barem meni, tko se ne slaže neka ostavi komentar. Prva stvar koju ujutro napravim je da ugasim napornog mobitela koji zavija na sav glas. Najviše mi u jutro smeta budilica koja i dalje neumorno zvoni te se u jutro dignuti iz toplog kreveta i ići u školu, to me ubija u pojam. Subotnje jutro volim započeti šalicom kave, ali kroz tjedan nažalost za to nemam vremena jer nastava počinje već u 7,10. Dakle moje jutro je prilično jednostavno, složiti si knjige za taj dan i u školu. Neznam kaj da vam više napišem, eh da zaboravih u ponedjeljak se ide u Zagreb, nekaj budem valjda slikal pa u sljedećem postu to objavim, do čitanja.

Prvo vam svima želim ugodan početak vikenda, konačno je petak tu, gotovo za ovaj tjedan. Dakle, ako koga zanima bil sam prvi iz biologije na županijskom, mogel sam i bolje napisati al kaj je tu je tu. Neznam ako idem na državno, ovisi kak su u ostalim školama napisali. Maknul sam muziku s bloga da bi se mogao lakše učitavati, mislim ja i na one s carnetom :) Dakle kad smo već kod muzike da napišem i ja jedan post na tu temu. Većina ljudi koji me pozna znaju da slušam rock. Ja volim svoju muziku ali je ne namećem drugim ljudima. Ne volim dok mi dođu ljudi i tvrde kak je njihova muzika najbolja, da je moja glupost, da ljudi koji slušaju njihovu muziku su super a svi ostali nek se preokrenu ili ne budu imali posla s njima. Na takve ljude se jednostavno ne obazirem, nek žive u svojem uvjerenju da je njihova glazba najbolja, ja se ne mješam.
Dakle već je drugi razred gimnazije tu, vrijeme brzo leti, jako brzo, ko da sam jučer krenuo u drugi tj. prvi razred, a već smo na polovici drugog. Još malo pa se više ni neću sjećati osnovne škole. S večinom ljudi iz osnovne škole nisam u kontaktu, nažalost. Mnogo ih se promjenilo, jedva da ih prepoznajem, a najviše boli dok te netko s kim si osam godina išel u razred u prolazu ne pozdravi, ko da te prvi put u životu vidi. Ali nije sve tako crno, u gimnaziji sam susreo mnogo dobrih ljudi, dobrih prijatelja. Evo to bi bilo sve za danas od mene, nadam se da vam se svidio post, a novi sljedi uskoro. I za kraj jedna misao iz pjesme Hey you od Floydi : Together we stand divided we fall!

Kao prvo dobar vam dan svima. Dugo nisam posta napisal, predugo. Već sam skoro zaboravio ovaj blog kad me par dragih ljudi podsjetilo nek napišem post. Dakle sad sam konačno našao malo vremena, uzeo petminutnu pauzu od biologije, koja mi se popela navrh glave. Biologiju koju pišem u ponedjeljak na županijskom natjecanju, ljudi držitete fige. Dakle kud da počnem, u životo se događa svega pomalo, stanje je relativno stabilno, škola ide nekak, polagano.
Dakle tema ovog posta biti će ljudska netrpeljivost. Mnogi, mnogi ljudi sude druge osobe samo na temelju vanjskog izgleda. Mnogo sam to puta osjetio na vlastitoj koži, previše puta. Recimo dođe ti djete iz prvog razreda i uperi kažiprst u tebe i pozove prijatelja i reće "Pogledaj tamo onog debelog". Na žalost to se nije događalo samo u osnovnoj školi, to se događa svakodnevo, svakodnevno mi se nađe neka budala koja mi pamet soli, neka budala koja nema pojma o meni, samo sudi prema vanjskom izgledu. Ja sam naučio osobe cijeniti zbog onoga kaj jesu, zbog unutarnje ljepote, vanjska ljepota nije mi tako važna kako je to drugima. Kad si izložen svakodnevnim vrjeđanjima valjda to i sam shvatiš. Samo se jedno nadam, da će buduće generacije shvatiti da nije važna samo vanjska ljepota nego da je vazna i unutrašnja ljepota i čovjekova osobnost.
To bi bilo sve za ovaj post, Live long and prosper!