Franjo BLOG
srijeda, 02.12.2020.
KAKO SMO IZBAČENI IZ SVEĆENIČKOG DOMA...
Ovaj sam članak počeo pisati još 05. 11. 2020., ali zbog problema sa intrnetom nisam uspio objaviti, pa to sada činim (28. 11. 2020. nakon što smo moj kolega i ja nabavili dodatno pojačalo, iako nam je obećano da će nas ovdje u zgradi za dementne osobe sve čekati gotovo. Bila je to čista laž č. s. Danijele i nadbiskupa Devčića).
Iz Tizianove u Rijeci potjrtali su nas kao psiće- Ja sam izišao posljednji i smješten sam, u prijerazlom razdoblju, na peti kat palače gdje je bio smješten Papa za svoga boravka u Rijeci. U toj su sobi noćne temperature bile oko 31 stupanj, pa sam neko vrijeme išao spavati u moj automobil koji je bio parkiran u podnožju same zgrade
Jedini koji mi je u Kastvu ponudio svoj uređeni apartman, bio je gosp. Veljko i njegova supruga Ane Majstorović. Kada su čuli za moju situaciju, uslijedili su pozivi kolega iz Gorskog Kotara.
Dana 28. 08. 2020. osnovali smo komisiju iz dosadašnjeg svećeničkog Doma čiji je zadatak bio pregledati Dom za dementne osobe u Bulevardu Oslobođenja 12 na Sušaku. Osim mene u komisiji su bili vlč Luk Lučić, vlč Miljenko Vidas, vlč. Marko Gerić, vlč. Leopold Barić a u Domu nas se dočekao vlč. Piotr Modrzejwski, gđa Jasna Buketa, a kasnije nam se pridružio i sam nadbiskup sa g. Brankom Kovačevićem. nakon pregleda Doma za dementne osobe, ustanovljeno je da Dom bez značajne adaptacije nije i ne može biti za boravak umirovljenih svećenika, o čemu sam i pismeno obavijestio Nadbiskupa, koji nam je uputio dopis dana 07. rujna 2020.,u kojem doslovno piše:
"Ovim vas obavještavam da zbog obnove i rekonstrukcije kata (dosadašnji svećenički dom) korisnike izmještam u novu kuću (za dementne osobe, m. o.) na adresi Bulevard Oslobođenja 12, Rijeka, (nije rekao "izmještamo". tj. on i č. s. Danijela).
Dalje nastavlja: "preseljenje je planirano u terminu od 8. do 15. rujna 2020., 2020., s obzirom da su počeci radova ugovoreni od 16. rujna 2020". Nadbiskup ne piše tko je planirao i tko je naredio naše preseljenje, i tko je sve naše stvari zgurao na hrpu ispod Palijativne skrbi. Mi još dan-danas znamo dobiti poneku plastičnu vreću naših stvari. Umjesto da je režiserka izbacivala jednog po jednog ona je sve strpala na jednu hrpu pa neka svatko traži svoju krpu
Drugim riječima, č. s. Danijela i nadbiskup Dvčić su naše preseljnje davno prije isplanirali, a da ni on a niti č. s. Danijela nas, čije se kože sve to tiče, niti jednom jedinom riječje nisu obavijestili.
Nadbiskup je poput papige ponavlja, a o tome je u spomenutom dopisu i napisao:
"I prema uputama crkvenih odredbi o odgoju sjemenišnih kandidata ne preporučuje se, što više zabranjuje se da kandidati budu pod istim krovom gdje su i umirovljeni svećenici...Tome u prilog govori i činjenica da ni jedan svećeničkki dom u Hrvatskoj nije u sklopu bogoslovnog sjemeništs zbog odgojnih razloga."
Nadbiskupe, ovo je za gunisovu knjigu gluposti, jer izbacivanjem nas na Sušak, tosi ti učinio. Ako doista poštuješ te bajne preporuke i zabrane, kako to da si upravi ti dokinuo te preporuke i zabrane, jer si doista pod isti krov ugurao neke od umirovljenih svećenika kao npr. Mons. Dinka Popovića, mons. Stanka Kovačića, jednog krčkog svećenika i Drageca iz Istre.
Dugo se planiralo da se nas izbaci iz Dosadašnjeg Svećeničkog doma koji je bio u Tizianovoj br.15. Tim činom nadbiskup Devčić je praktički prvi u Hrvatskoj dokinuo Svećenički dom. Nas nitko ništa nije pitao niti obavijestio kada je za to bilo vremena.
Na pisanje ovoga teksta potaknuo me je članak u NL - vjerojatno naručen (!), objavljen dana 04. 11. 2020., na str. 12.
Kada je o cijelom ovom slučaju na internetu osvanuo članak, neki su u Kastvu mislili da sam ga ja objavio. Nekim sam osobama rekao da neka ne pitaju tko ga je pisao, nego što je napisano. Ništa nije lažno: je li točno da sam u 40 godina mog boravka u Kastvu, zajedno sa mojim župljanima, obnovio 14 što većih što manjh crkvenih objekata, sagradio potpuno novi župni stan, uvezao 10 novih brončanih zvona, napravio izrezbarene crkvene klupe od ariša, novo popločenje i nove stepenice ispred ulaza u crkvu, itd, itd. Mislim da sam valjda zaslužio za određeno vrijeme biti negdje smješten dok se novi smeštaj za Dementne osobe ne adaptira za umirovljene svećenike.
Jedino što smo uspjeli to je da smo na dva kata spojili da dvije sobe ne budu vezane na jedan saniterni čvor. I tako izbacili da dvije sobe koriste po jedan sanitarni čvor. Ostalo što nam je obećano da će biti učinjeno bila je čista laž gospođe Jasne Buketa koja je tvrdila da se to sve može obaviti "za par sati". Rekao sam da neka ne blebeći gluposti. Prošlo je par mjeseci i od toga ništa. Tako produžnim kablovima, ponegdje i desetak metara dugim, sa jednog kraja sobe do drugog. Iako je gosp. Piotr nekoliko puta ponovio da je ovo bio DOM ZA DEMENTNE, Nadbiskup se na sve to oglušio, pa ni on ni č. s. Danijela nisu ništa učinili da se to za nas barem malo uredi. Hranu nam voze sa desetak km. udaljenosti. Jedina svijetla točka je podvorba koja se veoma trudi da nam omogući što ugodniji boravak u ovome DOMU LAŽI i poniženja za umirovljene svećenike.
Obećano nam je da će uz ostali personal, o nama brinuti jedna medicinska sestra, što je još jedna velika laž č. s. Danijele i Nadbiskupa Devčića. Ovdje nema u blizini apoteke, nema trgovine nema pošte, itd.
Dana 28. 11. 2020., Franjo Jurčević, umirovljeni svećenik
ponedjeljak, 13.04.2020.
PISMO NEROĐENOM DJETETU
EVO JEDNOG OD NAJPOTRESNIJIH SPOMENIKA TITOVIH PARTIZANA - KOLJAČA:
PRED SMAKNUČE:
Pismo nerođenom djetetu
Ivanke Novak rođ. Škrabec
Ivanke Novak rođ. Škrabec
Pismo mlade učiteljice Ivanke Novak rođ. Škrabec, iz Hrovače kod Ribnice u SlovenijiP
Bila je u osmome mjesecu trudnoće kad su je antifašisti odlučili smaknuti kao narodnog neprijatelja. Morala je kopati vlastiti grob, a kad to nije mogla, antifašisti su ju 4. lipnja 1942. godine jednostavno – zadavili.
U noći uoči smaknuća napisala je svomu nerođenom djetetu pismo, koje je pronađeno dva mjeseca kasnije pri ekshumaciji njezina tijela. Nema komentara koji bi bio dostojan tog pisma. Pred njim se može samo zastati, i pokloniti se pred veličinom mlade slovenske učiteljice.
«Još nekoliko sati do kraja moga života. O Bože, o Ti žalosna majko Božja, moja Mati, Ti znaš da umirem nedužna, kao što je umirao Tvoj nedužni Sin...
O moje djetešce, moj nježni anđele, kako bih rado vidjela crte tvoga lica, nježne bisere tvojih pogleda. Nikada ne ću vidjeti tvoj rascvjetani osmijeh kojim bi me usrećivao, o moje djetešce, moj nježni cvijete! Nikad ne ću vidjeti tvoje bijele ručice, nikada ih ne ćeš ispružiti da mi vratiš slatki zagrljaj. Nikada te ne ću moći pritisnuti na svoje srce, iako si tako blizu njega, nikada, moje djetešce!
Tamo negdje u zagrljaju šuma bit će naš dom koji će krasiti proljetno cvijeće. Moja usta ti ne će moći pjevati pjesmu nad kolijevkom, a kolijevka tvoja bit ću ja sama, iako tako hladna i otvrdla. Grane nad nama pjevat će ti i šumiti ljubljenu uspavanku. O, samo mirno spavaj, moje djetešce, ta tako si blizu moga srca koje te tako ljubi. Pa ipak, iako te ljubi, ne može te istrgnuti iz zagrljaja smrti koja i tebe čeka. Samo mirno spavaj, jer i ne slutiš što se približava. Sa mnom ćeš umirati, a ja u mislima s tobom. A onda, kad bude kraj teškoća i borbe, zajedno ćemo k Bogu...
Kad sam te prvi put osjetila pod srcem i pod srcem oćutjela tvoj nemir, već sam sanjala kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu da te oblije krsna voda – oblijevat će te uskoro moja krv, ljubljenom ćeš krvlju vlastite majke biti kršten.
Gledala sam kako se Krist pod prilikom kruha sklanja k tebi...
Uzalud!
A sad će uskoro moje tijelo biti darovani ciborij...
Ti, pak, moje djetešce, hostija u njemu. Tvorac sam će uzeti u ljubljene ruke hostiju tvoga bića i položiti ga u svoje božansko srce... Tamo ću te prvi put ugledati, o moj nježni anđele, tamo ću vidjeti tvoje lice, tamo ćeš ti ugledati svoju majku i prvi put ćeš mi doviknuti: O mama!
Gledaj, moje djetešce, približava se jutro. Prva zora iza planina ga najavljuje... Za nas, zadnje jutro patnji. Jutro će opet svanuti, ali bez patnji i suza... svanut će kod Boga... Samo mirno spavaj, ta, tvoja majka bdije nad tobom. Gledaj, crvena zora najavljuje da se dan ljubi... i zadnje zvijezde gase se u njoj... Sat na tornju najavljuje jutro koje će nas odvesti na posljednji put... Ta, ne ću biti sama... sa mnom ćeš biti i ti, moje djetešce... i Marija kao onda sa Sinom na Kalvariju, ići će s nama. U posljednjim uzdasima stajat će uz nas i odvesti nas u vječno sretni dom. Nitko nam više ne će remetiti tu sreću... ta, bit ćemo uronjeni u vječnoga Boga... u vječni Božji mir... Moje djetešce, samo spavaj. Marija je s nama... Gledaj... dolaze... dolaze...»
četvrtak, 02.04.2020.
NEKA PITANJA POVODOM TZV, VIRUSA
1. Zadnjih nekoliko tjedana nitko nije umro od starosti, od bolrsti, od gripe, negosamo i isključivo od SVEMOGUĆEG KORONA VIRUSA.;
2. Također mi nije jasno dali je Hrvatska još uvijek PRESJEDATELJ EVROPSKE UNIJE, na što su sve do nedavno zvonila sva zvon i zvinca kako je to veličanstven uspjeh maale Hrvatske i kako je to od velike važnosti za cijeli svijet a posebno za Evropu i naše susjede. Već duže vrijeme o tom prdsjedanju niti riječi, pa sam u dvojbi: jesmo li još zvijek presjedatelji ili nas je "korona virus" smijenio?!
3. Pod vodstvom raznih stožera Hrvatska je u svakom smislu dovedena do vlastitog SAMOUBOJSTVA: DRUŽENJA i najbližih su onemogućenja, a pogrebi su svedeni na obični cirkuseraj, u trgovinama vlada pustoš, zatvaraju se ili otvaraju kako se pokojem pojedincu iz Stožera svidi;
4. nikada nije toliko STRUČNJAKA isplivalo iz naftalina kao sada - zahvaljujući KORONA VIRUSU -, nikada toliko protivuriječnih izjava od tih "stručnjaka" kao sada;
5. Svjetska Zdravstvena Organizacija o "maskama" kaže jedno, razni Đikići, Lauci, Juraki, drugo, itd., itd
6. Najprije smo imali SVETO PISMO I KURAN, zatim KODEKS (Kanonsko pravo!), zatim MANIFEST komunističke partije i napokoj STOŽER PROTIV KORONA VIRUSA. Još nije jasno što na kraju ove balade slijedi...
Dana 02. travnja 2020., Franjo Jurčević, svećenik u miru
petak, 11.10.2019.
TKO JE PRVI OTKAZAO RAPALSKE I RIMSKE UGOVORE: KRVNIK TITO ILI ANTE PAVELIĆ?
Malo po malo nazire se kraj komuntičkim i anrifašističkim lažima. Ovdje donosim jednu jasnu povijesnu činjenicu. Naime, Talijani su kapituirali 08. 09. 1943., a Ante Pavelić je već 10. 09. 1943. proglasio nevažećim Rapalske i Rimske ugovore. Krvnik Tito je to učinio znatno kasnije u četničkom leglu Plaškom, a konačo tek dva mjeseca kasnije u Bihaću.
Dana 11. 10. 2019., Franjo Jurčević, umirovljeni župniki župnik
