Župa Marije Kraljice mira

četvrtak, 25.09.2008.

Proglašenje blaženima bračnog para Martin

19.10. u Lisieuxu, Francuska, bit će proglašeni blaženima roditelji sv. Male Terezije, Louis i Zelie Martin. Evo jedan filmić:

25.09.2008. u 11:51 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 22.09.2008.

Taize-Bruxelles!

Svi koji žele ići na Taize susret mladih u Bruxelles iz naše župe neka se jave što prije u župu. Plakat s obavijestima je na staklenim vratima u crkvi s brojem mobitela. Želimo organizirati pripremne molitve za one koji žele ići. Mladi, javite se! Susret je za one od 16-35 godina!

22.09.2008. u 10:34 • 1 Komentara • Print • #

Župne kateheze-raspored

RASPORED KATEHEZA šk. god. 08/09
osnovna škola
1. razred ponedjeljkom u 9 sati
2. razred utorkom u 9 sati ili u 15 sati
3. razred subotom u 9 ili u 10,30 sati
4. i 5. razred utorkom u 9 ili 10 sati; 16 ili 17 sati
6. i 7.razred petkom u 9 ili 10 sati; 16 ili 17 sati
8. razred četvrtkom u 9 ili 10 sati;16 ili 17 sati

srednja škola

1. razred ponedljekom u 20,30 sati
2. razred utorkom u 20,30 sati

22.09.2008. u 10:31 • 0 Komentara • Print • #

subota, 13.09.2008.

Čudašce!

Za sve one koji se spremaju na brak ili jednostavno za sve one koji nastoje živjeti kršćanski i prožeti svakodnevnost svoga života Božanskim životom, ima jedna vrijedna knjiga "Čudašce" - istiniti dnevnik jedne majke. Knjiga je izdana 1990. od "Veritasa" a imala sam je prilike pročitati zahvaljujući jednoj osobi koja ju je ostavila u uredu naše župne knjižnice. Knjiga me iznenadila svojom iskrenošću, autentičnošću kršćanskog bračnog i obiteljskog života. Ovdje donosim samo jedan mali dio razgovora majke i petogodišnjeg sina o spolnosti i rađanju.
(Mirna)

NAJDULJI RAZGOVOR (iz dnevnika jedne majke)

Marko se popodne probudio, ustao u krevetiću i pospano pogledao po sobi. Već smo nekoliko dana posve sami u kući, jer su Nikola i curice na putu. Ležala sam i čitala. Pogledom sam ga pozvala da dođe, da još malo zajedno prodrijemamo. Sanjiv, nasmiješen, uspuzao je preko ograde krevetića k meni i stisnuli smo se pod mojom dekom. Glavicom na mojim grudima, šuteći je mirovao uza me. Otkako je prvi puta u rodilištu tako otpočinuo na meni, to mu je najmiliji položaj: stisnuti se uza me i šutjeti.. . Bezbroj puta sam ga kao bebu tako uspavljivala ili tješila nakon udaraca i padova. Koliko će puta još ovako dolaziti k meni prije nego postane odrastao muškarac.. . ?
- Kako volim slušati tvoje srce, mamice! - konačno njegov šapat prekine tišinu.
Toplo je mirisala blagošću poslijepodnevna tišina naše spavaće sobe... Nekako posebno odano prosuo se ovaj Markov šapat tom tišinom.. .
Bože moj, ima li ljepše stvarnosti od kucanja majčina srca.. . ! Ima li mekše glazbe od tih prvih zvuka, uz koje se zameće čovjeku tijelo i oblikuje duša.. . ?
- Da samo znaš kako sam ja bila sretna kad sam prvi put čula tvoje srdašce, sine! - prošapćem ja kraj njegova uha.
- Znam.. . dok sam još bio pod tvojim srcem, je li? - odgovori on prisnim šapatom.
A iz mene se išulja moja trajna čežnja:
- Zamisli, sine, što će biti zgodno kad jednom ti budeš mogao slušati kako u meni kuca još jedno malo srce. . . Markove očice bljesnu živom radošću, a onda se u njima rodi pitanje, koje odmah preraste u riječi:
- Mama, a kako to beba raste u trbuhu? Isto u jajetu, kao pile?
»Gospodine, zar je došao čas?«, potražim pogledom - podršku malog reljefa na zidu... Zar je moguće da je Marko dorastao do Velikih Pitanja?!
- Slično! - počnem. - Beba u mami raste u jednoj vrećici, u jednom organu koji se zove maternica.
- Maternica?! Zgooooodno! ! ! Maternica - kao mamica! Znači, tko ima maternicu, može biti mama, zar ne?
- Točno tako! U toj maternici iz jednoga malog, sićušnog jajašca, koje se može vidjeti samo mikroskopom, polako se razvija djetešce. Isprva je malo, sasvim malo -nevidljivo! Još ni mama ne zna da ono živi u njoj. Onda postaje sve veće i veće, može ga se osjetiti kako se miče, pipati male laktove i koljena kad se pokreću u mami, slušati malo srdašce.. . Onda, kad naraste toliko da više nema mjesta u maminu trbuhu, i kad je toliko savršeno razvijeno da može živjeti i bez hrane koju mu daje mamina krv, onda. . .
- Znam! Onda mamu zaboli trbuh i mora ići u bolnicu. Ali šta se ONDA događa? Je’1 doktori RASPOLOVE mamu, razrežu je - što li? KAKO iziđe ta beba van, mamice, KAKO???
Prošlo je više od pet godina otkako je Mirta, pipajući Markove pokrete pod mojim srcem, upitala kako to beba ULAZI. . Sjećam se, taj je razgovor bio sudbonosan za onu zdravu, povjerljivu i svetu atmosferu prijateljstva između nas, u kojoj se razvijaju Mirta i Jana i iz koje sad ulaze u pubertet. Isplatilo se što sam tada spontano i iskreno pričala s njima o najvećim, najsvetijim i najosjetljivijim tajnama Života - njihova, našeg, svakog života.
A sada Marko pita.. .
Mirno, tiho, toplo, povjerljivo, svjesna prisutnosti Neba u svom i u njegovu srcu, zagledala sam se u ta dva ozbiljna i pametna plava oka, što su iščekivala, kao i uvijek do sada u životu, jasan i precizan odgovor.. .
... I ispričala mu iskreno i pošteno što se to događa s mamom kad dospije u bolnicu.. . Sućutno su me gledale drage oči kad sam spominjala bol, radosno kad sam pričala o prvom plaču.. .
S razurnijevanjem je dočekao pričanje o prehrani novorođenčeta:
- Znam kako beba siki! Nego, kako se to beba okreće u mami? Zar ima mjesta?
- Ima. Ona je u jednom mekanom balonu punom plodne, hranjive vode. To je kao mali bazen u kojem beba raste i pliva u toploj tekućini. Tek kad više nema mjesta, ona se mora roditi, izići van.
- Dobro, mama, sve to razumijem! Ali NEŠTO ne razumijem: kako se dogodi da beba uopće počne rasti u mami? Kako, KAKO TO? - raširi Marko upitno, ozbiljno, i ručice i OČI. Ali, mama, KAKO, ODAKLE, IZ ČEGA, U ŠTA ... ???, pitala je Mirta jednoga sličnog, povjerenja punog poslijepodneva, potaknuta zagonetnošću Života koji je darovao život čedu u meni. Imala je sedam godina.. .
Marko još nije napunio ni pet... Kako mu reći... ? Jednostavno! Iskreno! Što mu reći? Isključivo istinu... ! Gospodine, budi s nama.. . !
- Baš dobro što si to pitao, sine! Sve ću ja tebi reći kako jest, kako je to dobri Bog mudro i sveto stvorio...
- SVETO??? Onako sveto kao što je crkva sveta.. . kao sveci.. . anđeli.. . Isus... ? - pitaju mala usta i širom otvorene oči.
Gledam ga zabezeknuta, zatečena pitanjem. Zbilja.. . zar je manje sveto.. . ?
Ali, kako ovako malom djetetu progovoriti o spolnosti kao svetoj stvarnosti kojom je Bog čovjeku dao udjela u svojoj stvarateljskoj svemoći, kad mu se grijehom iznakaženo naličje te stvarnosti već sada ceri s ekrana, kioska, spotova; kad mu se ružnoća psovki već sada uvlači u svijest i podsvijest; kad je - kao zemlja smećem – ljudska spolnost od samih početaka čovječanstva zagađena grijehom, nastranošću; kad je spolnost kamen spoticanja za svakog čovjeka, nevjernika i vjernika, i kad je tako malo onih kojima nije ni bauk, ni tabu, ni sablazan, nego ozbiljna, temeljna, sveta stvarnost života? Zar nešto toliko kompromitirano mogu Marku prikazati svetim kao što je Bog svet... ?
A opet, kad pomislim da je Bog spolnošću prožeo sav materijalni svijet, da je ON htio da život buja iz ljubavlju prožete i Životom blagoslovljene vječite čežnje različitosti da se stope u Istost; kad se sjetim ljubavi koja je Marku prenijela život i Ljubavi koja mu je stvorila dušu.. . smijem li mu reći da nije »kao anđeli, kao crkva, kao Isus« sveto? »Kad bi i svi ljudi na svijetu imali karijes, zar bi se zato smjelo zaboraviti da je normalno stanje zuba zdrav zub?«, pročitala sam negdje nedavno. Kad bi ljubav i spolnost u svačijem životu bili na neki način obeščašćeni, zar bi se smjelo zaboraviti da su te stvarnosti od iskona svete, da je i njih Kristova smrt otkupila? Ne, Marko mora znati PRAVU, SVETU istinu!
- Da, Marko, upravo je tako sveto ono što je Bog zamislio i dao ljudima da se stvaraju novi životi, novi mali ljudi - započnem. - Vidiš, kad pčela leti od cvijeta do cvijeta i skuplja med, cvijet je sretan što ga pčela miluje i pije njegove sokove, a pčela je sretna jer pije slatku hranu. Usput, ona na svojim nožicama prenosi pelud - ona sitna žuta zrnca.. .
- . . . Na koja si ti alergična?
- DA... Pa kad takvo jedno sitno zrnce padne u tučak - onu usku cjevčicu u srcu cvijeta - onda se u tučku počne razvijati plod. Plod u sebi nosi sjemenke – početke života neke nove istovrsne biljke. A ploda ne bi bilo da pelud nije pao u tučak.
- Joj, jedva čekam da završiš to pričati, da čujem kako se rađaju i male životinjice! Ali, pričaj mi sad o bebi!
- Eto, kao što za svaki plod - za krušku, jabuku, orah, kesten, maslačkov lampion.. .
- Zar je i to plod?! Zgoooooodno.. . ! ! !
. . Treba i pelud i tučak, tako i za svaki ljudski plod - bebu - treba i muški i ženski čovjek.
- Pa da: muško za muške, žensko za ženske bebe! - veselo usklikne Marko, ali se istoga časa uozbilji, pa se opet nasmije i lupi se dlanom po čelu:
. - Joj, baš sam lud! Pa TI si mene rodila! Ti si žensko, a rodila si muško! Pa da, samo žensko može roditi.. . ! - a onda se opet uozbilji i oči mu se razrogače od čuđenja: - Pa za što onda treba muškarac?! Kad ne može roditi!
- Vidiš, Marko, kad se muško i žensko biće dobro upoznaju i zavole, požele se vjenčati i imati djecu. Oni si iskazuju ljubav zagrljajima, poljupcima.. .
- Ma, to znam! Ali, kakve to ima veze... ?!
- Ima.. . Znaš, kad se nekoga jako voli, onda se želi tom voljenome dati sve, zagrliti ga jako, jako... postati jedno s njime. I duše i tijela požele da se spoje...
- SPOJE? Kako? Kao lokomotiva s vagonima? Nekim kopčama? Špagama? Kako, KAKO, mamice... ?

. . . Bili su to divni, prisni trenuci kad sam mu jednostavno i nježno, iskreno i istinito odgovorila na to pitanje. I na mnoga sitna, simpatična, spontana potpitanja, koja su se iz svakoga mog odgovora rađala... Jasna, precizna pitanja dobivala su jasne odgovore.. . Sve dok nije na sve bilo odgovoreno...
Pojma nemam koliko je vremena proteklo dok smo ovako razgovarali. Sunce se već spremalo da zađe i toplo rumenilo prosipalo se kroz prozor po sobi, namještaju, Markovu licu... On se u međuvremenu bio, ležeći potrbuške, oslonio na laktove, podupro šakama bradu, i otvorenih usta slušao što mu govorim. Sad, kad su presušila pitanja, kad je sve bilo rečeno, oči su mu se zagledale kroz mene, a oni, još tako djetinje punački dragi udovi, te lice i usne, ozarili se rumenilom zalazećeg sunca.. .
Ali bilo je u tom prizoru neke topline i ljepote koja nije dolazila samo od sunca. Nešto nas je zbližilo, ogrijalo, nešto čemu je izvor u svetoj tajni mnogih bliskosti koje su iznjedrile ovaj dragi, bujni život što se slio u punačke ručice i nožice, modre oči i nevine usne.. . Sjećanjem mi zabruje Tagorovi stihovi:
»Zna li itko gdje se tako dugo krila slatka, cvatna rumen djetinjih udova? DA, dok je majka bila još mlada djevojka, ta rumen joj je srce prožimala nježnim, tihim otajstvom ljubavi - slatka, cvatna rumen što procvala je na djetinjim udovima. «
Nikada nisam tako duboko osjetila da se Izvor Života kroz, nježno, sveto otajstvo ljubavi slio u život našega djeteta... Nebeski trenutak... A onda je tišina zadrhtala Markovim šapatom:
- Stvarno, mama, imaš ti pravo: kako je Bog sve to pametno i zgodno smislio! Baš ti hvala što si mi sve to tako dobro objasnila! Stvarno je naš Bog divan...
Ozarenim licem blistao je osmijeh kakav još nikad nisam vidjela na njegovu licu. Mislila sam na slično tako blistav i zadovoljan izraz Mirtina lica kad sam prije Markova rođenja odgovarala na sličnu bujicu njezinih pitanja. Kako je daleko taj sretni smiješak otkrića životne tajne od onoga prostačkog cerekanja kojim ljudi i djeca redovito popraćaju slične razgovore! Kako smo daleko, Bože, od svetosti Tvojega stvaralaštva! Kako si blagoslovljen što je u mom životu saznavanje tih tajni, sudjelovanje u njima i prenošenje djeci tako čisto, blagoslovljeno i sveto! Kako sam Ti zahvalna što blagoslov te čistoće prelazi na najdraža bića, možda i na mnoge nepoznate.. . Volim Te, dobri Bože, Ljubavi moja! Volim te, Nikola, ljubavi moja. .. Blagoslivljam Te, Gospodine, zbog svih dragih i bliskih ljudi koji su mi otkrili Tvoju ljubav i Tvoju svetost.. . O, kako razdvojiti ljubav u sebi?! Što je ljubav prema mužu, Bogu, djetetu, prijatelju, životu... ? Gdje su međe? Gdje su vrste, granice, ograde... ? Nema, nema u meni međa, Gospodine! Sve je to jedna jedinstvena, silna, stvaralačka ljubav! Sve je Tobom u meni prožeto.. . O, Sveti, budi blagoslovljen.. . Ti, koji svojom prisutnošću posvećuješ misterij bračne postelje i želiš da sve što je lijepo i dobro, lijepo i dobro započne.. .
- Mama. . . - Markove oči naglo su izgubile onaj sretni sjaj - . . . mama, a one strašne slike što ih je Jana nedavno donijela s vjeronauka.. . one ubijene bebe.. . mama, što je TO...?
... Da, trebalo je i to objasniti.. . Htjela sam ga poštedjeti mučnih spoznaja. Vjerovala sam da njegova dob nije zrela za takva pitanja. Ali pitanja su se rodila. I svako je trebalo dobiti odgovor.. .
Ispričala sam Marku gorku istinu o razaranju života prije rođenja. Bog je htio da ništa lijepo i dobro što on započinje ne može započeti bez čovjeka. A čovjek može razarati i Lijepo i Dobro, Život i Boga.. . No to je uvijek odviše bolno, a da se duša ne bi pobunila.. . Pogotovo nježna i zrela djetinja duša, kakva je Markova.
-Ali, mama, pa ubiti je GRIJEH! ! !
Grijeh je... i grijeh je zlo koje razara čovjeka, život, Boga u životu... No, grijeh nije svemoćan, ne može nikada zauvijek razoriti Dobro. Raspeto Dobro može razoriti grijeh - njemu treba dovoditi grijehom opterećene. To treba Marku reći.. I rekla sam mu.. . Ali Marko je išao dalje.. .
- I onako ružno psovati isto je grijeh, zar ne, mama? Kako su čudesno nicala pitanja i spoznaje u njegovu duhu! Kako zamjećuje sjene uz svjetlo, svjetlo uz sjene - ono što se i u životu tako tijesno isprepliće...
Istina je, najplemenitije stvarnosti najjasnije otkrivaju čovjeka. Pred otajstvom svetosti života plemenit čovjek ili propjeva zahvalnošću ili zanijemi rječitom šutnjom.. . Slabići psuju ono najplemenitije. I psujući ne znaju što čine. Ne znaju da otkrivaju pravo lice svoje slabosti: ne proniču bit, a nemaju snage ostati bez riječi...
- Čuj, sine, molim te, kad čuješ da netko psuje, nemoj ga osuditi! Đavao, otac laži i mrzitelj života, trajno ljude nagovara na zlo, na grijeh. Mi ljudi preslabi smo da ga uvijek prepoznamo, da mu se odupremo. Hajde, kad čuješ da netko psuje, nemoj ga grditi i vikati na njega, nego tiho u sebi Isusa zamoli da mu oprosti, da mu pomogne da bude bolji.
- Hoću, mamice moja! - Marko mi žarko stisne nadlakticu. - Hoću! Obećavam ti! Ja tako volim kad ljudi postaju bolji!
Gledam ga i htjela bih dalje govoriti, ali izdaje me glas... Steže me u grlu duboko, sveto ganuće.. . Moje čedo, moje blagoslovljeno Čudašce, moj čudesni dječak, satkan od naših duša... »Tako volim kad ljudi postaju bolji! «, kaže, a sva mu je duša, sva energija, svo biće u glasu, na licu, u stisku ruke, u dobroti pogleda dok to govori.. . Što da Ti uzvratim, Predobri, za ljubav koju si mi njime darovao.. . ?!
- Što me tako gledaš, mama? Hajde, hoćemo li jog malo tako razgovarati? Znaš, ja tako volim kad ti sa mnom tako ozbiljno razgovaraš! Ti sve meni tako nježno, tako sveto, tako JASNO pričaš.. .
- Srce moje milo. . . - prošapćem i stegnem ga nježno. .. , a glas mi zapinje u grlu.. .
Koliko će još Neba stati u ovo toplo predvečerje.. . ?! - Pričaj mi još... ! Čuj, mama... oni filmovi u kojima se ljube i svlače... i tako.. . Je 1' i to grijeh?
- Da, Marko. . . , grijeh je.. . No, moramo jako voljeti ljude - trebamo puno moliti da se obrate, da zamole Boga da im oprosti.. .
-. . Da, jer nemaju svi mamicu kao ja, koja o svetostima tako lijepo priča.
I zagrle me odane ručice oko vrata i privije mi se obraz uz obraz.. . O, Bože moj dobri.. . !
- A, mama - sine mu opet nešto - kad budemo na moru i kad budemo vidjeli one golaće kako hodaju posvuda. . . - da im kažemo: »Fuuuuuuj! ! !?
- Ne, nećemo njima ništa reći. Nećemo ni okrenuti glavu od njih. U mislima, u srcu, molit ćemo Boga za njih da im oprosti, da se promijene, da shvate što čine.. .
- Mamice, kako si ti dobra! To je zbilja najpametnije! Kako sam ja sretan što si baš ti moja mama! - i opet mi se privine.. .
A onda se odmakne, pogleda me ozbiljno i svečano u oči i rekne:
- Mama, ja tebe cijenim što me nisi ubila prije nego što sam se rodio!
Isuse dragi, sanjam li ja to?! Jesi li Ti to meni poslao anđela u ovom malom tijelu? Otkud mu to?! Nije rekao “volim te”, “drago mi je”, “sretan sam”, “hvala ti”... nego »CIJENIM TE«! ! ! ... što ga nisam ubila.. . Bože moj.. .
- Što si rekao? Da me cijeniš?
- Da, mama! - ozbiljno, svjesno, zrelo gledaju me dva plava oka. - I hvala ti, mama, što si me sve više željela to sam više u tebi rastao!
.. Gospodine, otkud mu sad to?! Nikad, nikad mu takvo što nisam rekla! »... Što si me sve više željela što sam više u tebi rastao. To je morao upiti, saznati još prije rođenja! To su sva ona događanja, razmišljanja, razgovori, bliskosti.. . sva ljubav koja ga je dovabila u život.. . Samo Ti mogao si sve to u njemu začeti!
- Dušo moja milena.. . - zagrlim ga i zanjišem u naručju.. .
Svi dragi živi, svi bliski mrtvi, svo Nebo i sam Bog bili su u našem zagrljaju.. . Nisam više mogla izdržati. Snažan jecaj ganuća, zahvalnosti i blaženstva ote mi se...
- Samo TO nemoj! Samo nemoj plakati! - zavapi Marko i zajeca i on. - Boli me tu, u grlu, kad plačem! Molim te, sve možeš, samo nemoj plakati, onda moram i ja...
- Neću, srećo - šmrcnem. - Ali, to su suze radosti, Marko. Sretna sam što te imam. Plačem od radosti i zahvalnosti Bogu što mi te je dao. Jako, jako sam te željela, sine moj! I voljela sam te i željela te, i molila Boga da budeš sazdan od moje ljubavi i želje, i da budeš dobar.. .
- . . . A Mirta kaže da ću i ja sigurno prosto govoriti kad budem velik. Kako sad to?
- A što TI veliš, HOĆEŠ li biti prost? Želiš li TI to? - Neeeee, mama, JA to ne želim! ! ! - odlučno strese Marko glavom, a u očima mu duboka ozbiljnost zakletve. »Odričem se! «, kao da odjekuje njegovo biće na pozive iz krsnog zavjeta, koje je on već nekoliko puta ozbiljno shvatio i prihvatio prilikom krštenja kojima smo pribivali. - Vidiš, sine, da li ćeš biti prost kad odrasteš, to ovisi samo o tebi.. .
- Hoćeš reći, to je MOJA stvar, zar ne?
- DA... Ti ćeš rasti među djecom i ljudima koji govore prostote, koji pljuju po ovim svetim stvarnostima o kojima smo mi sada pričali. Psovke će ti puniti uši, ulaziti u mozak - ne daj da ti uđu i u srce, u dušu! Ako TI to HOĆEŠ, Bog će ti pomoći, i ti ćeš postati i ostati dobar i svet dječak, dobar i svet mladić, muškarac, muž.. . Hoćeš li nastojati i moliti Boga da ti pomogne da budeš takav? Svečani i ozbiljni pogled duboko kimne glavom: - Da, mama, JA to HOĆU!
Gledam u dubinu toga pogleda i pitam se da li da kažem i dalje.. . da prišapnem.. . Hoću!
- Vidiš, sine, svi ljudi se ipak ne žene. Nisu svi ljudi roditelji. Svećenici i časne sestre odriču se braka i ljubavi koja stvara djecu - onoga radosnog zagrljaja s ljubljenim bićem. Oni sebe sami i svu ljubav poklanjaju Bogu i ljudima kojima su poslani govoriti o Bogu. Oni nemaju djecu, ali ih ipak svi ljudi zovu »otac«, jer su oni prema svima nama dobri kao tata.
(Kad je nedavno na vlastito inzistiranje Marko išao na ispovijed, rekla sam mu neka govori ocu Mirku sve što mu je na duši jednostavno, bez ustručavanja - kao da govori mami. )Zgodno si to rekla, bio se nasmiješio, »ali valjda misliš: kao tati! Otac Mirko je muško. On bi mi prije mogao biti tata nego mama! »Da, kao tati, imaš pravo... «, morala sam se složiti...
- Da, razumijem! Oni su svima nama kao otac, a ipak su djeca! - zaiskri neka vragolasta iskrica u Markovu oku. Što sad hoće reći? Moje se oči pretvoriše u upitnik.. .
- Pa i nama i njima je Bog - Otac! Zar ne znaš? - nasmiješi se on pobjedonosno.. .
... Kao da je jučer bilo kad sam ga držala pod raspelom i, blagoslivljajući ga prije spavanja, odgovarala mu na pitanja što je Bog... je li i tata otac svih ljudi.. . a u očima mu je bio isti ovaj iskričavi, pomalo mangupski smiješak.. . - Sunce moje... ! - zagrlim ga nježno.. .
(Dokle će to ići... ? Bože, moje srce ima svoje granice krhkosti: umrijet ću od sreće...)
- Samo nemoj zaplakati... !
- Da te ne zaboli grlo, je li? - nasmiješim se i krišom obrišem suze.
- Mama, mene DUŠA boli kad ti plačeš!
... Sad sam shvatila one zagonetne riječi što sam ih nedavno pročitala: »... Pun izričaj dobrote sadržan je u tome koliko dobrote čovjek može od drugoga primiti, koliko dobrote može od drugoga podnijeti... « Koliko dobrote stane u ovo dijete... ? Koliko ću ja moći podnijeti... ?
- Evo, neću plakati.. . Obećaj mi, sine, da ćeš uvijek ostati ovako dobar Božji dječak, ovako dobro mamino srce kao što si sad!
- Hoću, mama... ! . Nego.. . moramo puno moliti za ljude koji toliko griješe! Samo da se poprave! Samo da se SVI ljudi spase! - i čitavo mu lice i tijelo potrese grč, jecaj, plač.. .
Bože moj, on plače zbog grijeha ljudi! Ne više zbog maminih suza - zbog Tvoje žalosti plače, zbog vrijeđanja Ljubavi! Pogledaj te suze, Isuse! Neka prođe svijetom čineći dobro! »Ja tako volim tješiti ljude! «, rekao mi je neki dan kad je svojom dragošću razvedrio jednu žalosnu baku. »Ja tako volim kad ljudi postaju bolji! «, rekao je maločas. Neka mu to bude život, Dobri!
- Nemoj plakati, dušo! Bog će uslišiti tvoje molitve sigurno! Ti ćeš puno dobra učiniti za Njega, Marko!
- Hajdemo SAD moliti!
- Važi! Zahvalit ćemo Bogu za ovaj lijepi razgovor o tajnama života.. .
- Da, meni je uvijek bilo tajnovito kako to da je u čovjeku kao neka PROJEKCIJA da se rađa novi čovjek. - Imaš pravo, u svakom je živom biću projekcija novog bića. Projekcija! - Bože, hoće li biti kraja tim čudima danas?... ) - Svaka biljka, i životinja, i čovjek nose u sebi projekciju - sjeme, klicu - novog života. To je najljepše što je Bog stvorio: svemu živome je naredio: »Rastite, plodite se i množite i napunite zemlju.. . «
- I baobabima?
- I baobabima, dakako!
- E, imam ideju! Sad ćemo se pomoliti da zahvalimo Bogu, a onda ćeš mi staviti »Malog princa« na kaseti da slušam o baobabima. Onda se tako čarobno bojim! Važi?
- Važi... ! Kaži ti prvi!
- Isuse, daj da moja mama uvijek ostane ovako dobra. Hvala Ti što si mi nju dao za mamu! Samo Te još molim, DAJ da se SVI ljudi obrate! ! !
- A ja ti se zahvaljujem, Bože, za ovo dobro dijete koje si mi dao. Hvala Ti što si Ti želio da on bude, i da bude blagoslov svima nama. Neka on bude Tvoja i naša radost.. .
AMEN! ! ! A sada idemo brzo na baobabe! BRRRRRRRRZO.. . ! ! !
- . .. Da se možeš »čarobno bojati«, ha... ?!
Dugo u noć zapisivala sam te večeri dragocjene riječi najljepšeg razgovora... Bilo mi je žao što nisam mogla odmah sve ovo podijeliti s Nikolom...Poslije, dugo sam ležala budna... Nisam molila, ništa suvislo nisam mogla ni misliti ni govoriti Bogu.. . Pustila sam jednostavno da mu se moje srce, nijemo od blaženstva, klanja i da ga blagoslivlje.. .
Pitala sam se kako li će se naš razgovor odraziti na Markovo ponašanje; kako će odjeknuti u mozgu, srcu, duši.. .?! Da ga neće neka nova spoznaja zaprepastiti, oštetiti... ? !
No, dani prolaze, a Marko se igra s vlakovima i autićima, s kockama i pilićima, vedar, pun naboja pozitivne životne energije, brbljav, raspoložen - obični naš Marko! Tko bi mi vjerovao da je sve ovo što je bilo, bilo baš ovako?! Tko bi pomislio da dijete koje još nije navršilo ni petu godinu može ovako duboko i plemenito razmišljati... ?!
Nekoliko dana kasnije, kad su se stišala Mirtina i Janina radosna pričanja o dojmovima s puta, i kad smo Nikola i ja ostali sami, pružila sam mu bilježnicu sa zapisima.. .
To svjetlo, tu blagu vlažnost njegova pogleda kad je sve pročitao, nikada neću zaboraviti..

13.09.2008. u 11:25 • 0 Komentara • Print • #

Bračna duhovnost

Po najnovijim statistikama svaki drugi brak u Zadru se raspada. što je tome uzrok svatko ima svoje tumačenje. Međutim, jednom vjerniku odgovor bi trebao biti jasan. U krizi je ne samo brak kao zajednica muža i žene već zajednica općenito. U krizi je duhovno zvanje svećenika i redovnika, redovnice. Iako je Božji poziv upućen svakome osobno, obitelj je ta koja rađa zdrava duhovna zvanja. Jedno se ogleda u drugome, brak u djevičanstvu radi Kraljevstva i djevičanstvo radi Kraljevstva u braku. Svjedoci smo neopisive osamljenosti i izoliranosti današnjeg čovjeka koji traži svoje ispunjenje u trenutačnim zadovoljstvima. Ali "samo Bog zasićuje. Izvan Boga sve je bljutavo", kaže jedan mistik. Tko to shvati neće mu biti teško trpjeti za voljenu osobu - za ljubav ili za Ljubav. Jer Krist je pokazao što je ljubav svojom smrću na križu. To je jedina istina. Naravno da je teško izaći iz svoje sebičnosti, strahova i nepovjerenja. Ali Gospodin ima povjerenja u nas, on nam je dao svoga Duha i zato se ne smijemo bojati. Na roditeljima je velika odgovornost da pruže svojoj djeci primjer autentične kršćanske ljubavi. Tko to propusti učiniti, stvara bogalje koji nikada neće biti sposobni darovati se drugome i primiti drugoga kao dar od Boga. Ostat će zauvijek slijep pored zdravih očiju.

U savjetovalištu Karitasa naše nadbiskupije provodi se program Kućna Crkva kojemu je za cilj ništa manje nego svetost braka i obitelji. Nismo pozvani na ništa manje nego na svetost.

Ovdje je jedan istiniti filmić- vjenčanje u Italiji. Primjer kako se jedan takav svet čin može ukvariti!