Župa Marije Kraljice mira

srijeda, 18.03.2009.

Župnikova propovijed za IV. nedjelju korizme (B)

IV KORIZMENA NEDJELJA (B)

Pokušajmo se uživjeti u situaciju koju je proživljavao izraelski narod u pustinji. Glad i žeđ ih je nemilo mučila. Starci i djeca iznemogli posustaju na tom putu. Gorčina života u pustinji ih je pritisla. A da bude još gore, navalile su na njih zmije ljutice o počele ih ujedati te je mnogo naroda izginulo. Situacija je bila krajnje ozbiljna. Pobjeći se jednostavno nije moglo. Spasa nije bilo niotkud. Jedini izlaz iz te teške situacije u kojoj je našao izraelski narod u pustinji bio je Bog. Jedino su se na njega mogli osloniti. Nitko ih drugi nije mogao spasiti. Očito, morali su se suočiti s činjenicom: koliko vjeruju u Boga ili još bolje rečeno: da li mu uopće vjeruju? Imaju li povjerenja u njega? Kada sve ljudsko zakaže, imaju li pouzdanje da ih on jedini može izbaviti od propasti očite smrti?
Braćo i sestre, zar se i mi ponekad ne nađemo u sličnim životnim situacijama? Pokušali smo sve, a pomoći niotkud. Zar se nismo našli u situaciji kad smo pomislili: E sad nas samo Bog može spasiti. Možda smo pokušali sve učiniti, upotrijebiti sva sredstva koja su nam pružala tehnika i medicina, obratiti se za pomoć na sve strane, svakome za koga smo čuli. Hvatali smo se svake slamke koja nam je obećavala pomoć. Čak smo svoje povjerenje poklanjali raznim sumnjivim praksama, raznim vidiocima, samozvanim prorocima, nadriliječnicima, vračarima i njima sličnima, koji se bave magijom i okultizmom. Čovjek u svom očaju, našavši se u bezizlaznoj situaciji sklon je pokušati sve što mu netko sugerira samo da bi se spasio.
Druga knjiga Ljetopisa, iz koje je uzeto danas prvo čitanje, opisuje nam žalosnu situaciju u Izraelu koja je nastala u kasnijim stoljećima njihove povijesti kad su već dugo živjeli u obećanoj zemlji. Pisac knjige nam kaže kako su svećenički glavari i narod gomilali nevjeru na nevjeru. Narod je skrenuo s pravoga puta. Ali ne samo nepoučena svjetina nego i svi svećenički glavari. Potpuno su bili okrenuli leđa Bogu i počeli služiti drugim bogovima. Dakle, dogodilo se potpuno rasulo, vjersko i moralno. Bog im je uporno, ponovno i ponovno, slao svoje glasnike i proroke, ali sve uzalud. Oni bi se rugali Božjim glasnicima i prezirali njihove riječi, sve dok to sve skupa nije postalo beznadno, kako veli Pismo «te više nije bilo lijeka».
Odgovor na sve ovo bio je zaista strašan. Došli su neprijatelji. Osvojili su i potpuno razorili grad i odveli u progonstvo najveći i najsposobniji dio stanovništva. Izgubili su svoja bogatstva, svoj grad, svoju slobodu, svoj ponos. Čak je i hram Božji, njihova najveća vjerska i kulturna svetinja, bio potpuno razoren. Ljudski govoreći, nije im ništa ostalo. Izgubili su državu, domovinu, svoje vladare, svoja bogatstva, svoj ponos i svoje vjerske simbole. I sada se nalaze u sužanjstvu, daleko od svoje domovine i od svojih svetinja.
U tim teškim vremenima, zahvaljujući tom strašnom iskustvu ropstva, narod je malo pomalo uviđao zašto je stradao i otkrivao pravi put do Boga.
I mi se ponekad pitamo zašto Bog dopušta da ljude snađe nevolja? To je, bez sumnje, tajna koju ne možemo u potpunosti dokučiti. No ipak jedan od razloga jest i taj što čovjek u nevolji istinskije vidi stvarnost i lakše nalazi put spasenja. Jer nije uzalud rečeno: «Kad Bog voli nekog čovjeka, daruje mu trpljenje.» A također i ona riječ: «Kad imaš sve, ne vidiš ništa, progledaš tek kad više nemaš ništa.» Zato mnogi moraju izgubiti svoje glavne oslonce, da bi progledali i počeli se oslanjati na ono što uistinu nosi.
Braćo i sestre, svatko će od nas priznati, ako smo iskreni, da je bilo razdoblja u našem životu kad smo lakomisleno i bez razmišljanja gomilali grijeh na grijeh, ludost na ludost, oholost na oholost, a da to nismo ni primjećivali. A onda nam se dogodila nesreća, nevolja, nešto što smo doživjeli kao tragediju. Tada Bog svojom milošću dadne da nas upravo to nešto naglo otrijezni, uzdrma i natjera da život počnemo promatrati posve drugim očima. Baš na takvim iskustvima Bog nam daje da zrijemo i rastemo kao ljudi i kršćani, dakako ako dopustimo da nas Bog vodi tim teškim putovima kušnje, patnje i križeva.
«Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.» Netko je rekao da je ovo najljepša i najvažnija rečenica cijele Biblije.
Pitamo se: zar je ovaj današnji, često puta pokvareni svijet, vrijedan Božje ljubavi? Zar sam ja, a sebe dobro poznam, vrijedan da me Bog zagrli i privine na svoje srce?
A ipak, Bog nam je iz čiste ljubavi dao svoga Sina. Pravi otac bi radije i sebe žrtvovao, nego li dopustio da mu dijete umre. A Bog je to učinio. Ljubio nas je do kraja. Ljubio je mene i tebe, ljubio je sve ljude i svakog čovjeka. A ta njegova ljubav nije ovisna o našoj vrijednosti i o našoj ljubavi. To znači da nas Bog ne ljubi samo za jedan čas, ili u trenutcima kad smo dobri i kad nismo sagriješili. Njegova je ljubav neograničena i beskrajna.
Dok o ovom razmišljamo, dopustimo, braćo i sestre, da se u nama probudi osjećaj zahvalnosti za ovu objavu velike Očeve ljubavi prema nama. Divno je osjetiti i čuti: «Bog je tako ljubio svijet, Bog je tako ljubio mene, Bog je tako ljubio ljude – da je Sina svoga dao. Isus je objava Božje ljubavi. Oprosti nam, Gospodine, za one trenutke kada smo bili u napasti da pomislimo da si nas zaboravio, ili da nas ne voliš. Gospodine, kada nas snađu životne teškoće, kad nas pritisnu problemi koji nadilaze naše mogućnosti, ne dopusti da ikada zaboravimo da si ti ljubav sama i da nas ljubiš više nego što mi možemo zamisliti. I onda kada nam se čini da ne mariš za nas i kada te ne vidimo, pomozi nam da i tada vjerujemo da nas ljubiš i da nam nikad nećeš uskratiti svoju ljubav.
Amen.

18.03.2009. u 16:30 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	ožujak, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Župa Marije Kraljice mira - Zadar

srijeda, 18.03.2009.

Župnikova propovijed za IV. nedjelju korizme (B)

:: Opis bloga ::

:: Župni listić ::

:: Linkovi ::