29.12.2005., četvrtak
vunena priča za laku noć
Bilo jednom jedno stado ovaca. Veliko je to stado bilo. I puno ovaca bijaše u stadu. Nisu to bile nikakve posebne ovce. Pogotovo ne toliko posebne da bi itko napisao post o njima. Osim nekoga tko nema šta pametnije za raditi. Bile su to normalne ovce. Koliko ovce uopće mogu biti normalne. Ono...imale su vunu...i ostale ovčje stvari koje karakteriziraju ovce. I blejale su. I bile vesele.
Jednog dana im je bilo dosadno pa su odlucile zaigrati neku igru. Htjele su igrati skrivača ali na livadi nije bilo grmova ni ikakvih pogodnih mjesta za skrivanje (to su tzv. bezgrmske-bezogradske-nepogodne-za-skrivanje livade, prva kategorija u ovcočuvanju). Htjele su igrati Rizik ali baš taj dan nitko nije ponio igru na ispašu.
Odlučile su se preskakati (nemam pojma kako se zove ta igra). Skakale bi one preko ograde ali ograde nije bilo(podsjetimo se - prva kategorija livada). Prva ovca je mirno stala. Druga ovca se zaletila i preskočila preko leđa prve. Druga ovca je stala na mjestu gdje je doskočila. Treća ovca se zaletila i preskočila preko leđa prve ovce pa preko leđa druge ovce i mirno stala gdje je doskočila. Četvrta ovca se zaletila, preskočila prvu ovcu pa drugu ovcu pa treću ovcu i stala mirno na mjestu gdje je doskočila. Peta ovca se zatelila, zaovčila prvu ovcu, preletila drugu, pa treću pa četvrtu i mirno skočila gdje je stala. Šesta ovcila se zalet, prvila prvu, preovčila drugu...hop cup...pa ttreću pa četiri preko pa pet i skočno mirnila na mjestu. Ovca sedam, osam, deveta išla, preskočila...hop...prvu, drugu...aha...treću, četvrtu skok skok...preko pet i šest i mjesnula na skok..hrk...zzzz...
|
19.12.2005., ponedjeljak
za najmlađe
Jednom, davno, davno, davno živjela je princeza sa svojih 6 (čitaj:6)praščića. Zvali su se Špeki, Čvarak, Kulen, Pršut, Zimska i...pogađate...Ivana. Princeza je, na njenu žalost, pala u ruke nemaštovite i kritične pisateljice bloga te zasada ostaje bezimena. Bezimena je glupo ime ali što se može (prijedlozi su dobrodošli u komentarima =) Princeza je bila predivna ali mi je se ne da opisivati. Bolje da je bila ružna, vjerojatno bih joj posvetila više redaka.
Jednoga dana princeza je nestala. I praščićima se nije dalo tražiti ju. I bili su sretni. Čak su joj i ime zaboravili nakon nekog vremena. A svoja imena su promijenili jer ih je mesna industrija tužila zbog povrede autorskih prava. Svinje uopće nisu važne za ovu priču. Drugi put ću smisliti priču o njima.
Princeza je, daklem, nestala. Kako u ovim bajkama princeze obično bivaju otete, tako je i ova neoriginalna princeza. Oteta. Od strane otimača. Dinka. Dinko je bio zločesti nezaposleni uzgajivač tamagočija koji je u slobodno vrijeme preprodavao tramvajske karte. Zašto ju je oteo? Iz obijesti? Bijesa? Gladi? Žeđi? Dosade uzrokovane propalom karijerom? Zaboravio je uzeti lijekove? Oh, ne. Dinko se zaljubio.
Dinko je oteo princezu. Isprva ju je vodio van na šetnju, u muzeje ali onda mu je dosadila pa ju je strpao u toranj jedne crkve u kojem je čuvao svoju dragocjenu zbirku komadića tjestenine koja liči na poznate osobe. Soba u kojoj je bila locirana princeza s tijestom nalazila se drito ispod zvonika (u kojem je bilo zvono koje je zvonilo svaki puni sat i za svaku misu) pa je jadna princeza nakon nekog vremena oglušila. Gluha kakva je bila nije čula krike i dozivanja prinčeva koji su je dolazili spasiti. Također bojala se visine te se nikada nije naginjala kroz prozor te tako nikada nije ugledala spas iz te prilično nezgodne situacije. Tako su prolazile godine.
Dinko ju je posve zanemario. Jela je tjesteninu, pila kišnicu koja je kapala kroz rupu na krovu. Soba se napunila fekalijama i već je bilo krajnje vrijeme da je netko spasi. To se i dogodilo. Došao je neki princ (ajme, još jedno ime) Šta-Ja-Znam, dozvao je znakovima za gluhonijeme, pozvao je bravara koji je obio bravu, objesio joj mirišljavi borić oko vrata i odveo ju kući. Kraj
|
16.12.2005., petak
gamad lopovska!!!
Jucer na faxu odoh na wc. U ruci drzah socnu jabuku te je po dolasku u olfaktorno obiljezeni prostor odlozih na umivaonik dok ne obavim svoje...znate, tamo...gdje produkti metabolizma jednostavnim pokretom ruke na rucici za pustanje vode netragom nestaju. Namjeravah je oprati i pojesti poslije pocinjenog (ne)djela.
Ali, ne!! Jao, zlo i naopako!! Nisam ni slutila kako je pokvaren svijet u kojem zivimo! Ostavih je tamo, samu, jadnu, okruglu i nebranjenu! Kako neuka i luda bijah!!
Ukratko, izadjoh iz veceja sva sretna i olaksana, operem ruke i bacim pogled pokraj umivaonika....a tamo jabuke nema!!! Saginjem se, trazim po podu, mozda se otkotrljala nekamo...nigdje je nema...nestala je zauvijek!!! Gamadi jedna, bando lopovska, proklinjem vas za sva vremena!! Zbog vas tisuce sirotih okusnih pupoljaka ostade neosvjezeno a jedan jadan zeludac gladan!!! Zgrozena sam...ne mogu smisliti osvetu dovoljno opaku, kaznu dovoljno strogu ni kletvu dostojnu ovog zlocina!! (prijedloge slobodno ostavite u komentarima =)
Pa kamo ide ovaj svijet kad vise ni voce nije sigurno???
P.S. Izrod ovoga svijeta neka se slobodno javi i prizna...neka ga ne bude strah...nisam ja nasilna...jako...
|
06.12.2005., utorak
a sign from God(?)
Last night a strange thing happened...
Nicim izazvane limenke piva su pocele padati po meni!!! Lezala sam u krevetu, spavala i iz vedra neba(oke, s police iznad mene) pa u rebra sleti meni jedna limenka. Protrljah oci("ono, wdf?!!) kadli se po meni obrusi cijela hrpa umirovljenih skladistara pive!! Srecom, ostadoh citava...i zahvalna mojoj lijenosti sto policu jos uvijek nisam ukrasila divnim staklenim flasama pive koje sam ispraznila u Ceskoj. Odgurnuh popadale objekte u stranu, okrenuh se i ,unatoc silnom uzbudjenju i adrenalinu koji je navalio u moje zile (..ne), nastavih spavati.
Ali danas kad se osvrnem na nesretni dogadjaj, nakon sto sam pospremila nastali nered, kontemplatirajuci o sudbini i scenariju nekog viseg bica, nuznosti dogadjaja i ljudskoj slobodi, pomislim:"Nije li to ipak bio Bozji znak?? "
Dakle...tko mi kupi pivu sutra u Pracki? =)
|
|
