utorak, 28.05.2013.
Imala sam pisaću blokadu jedno vrijeme i, razmišljajući o čemu bih mogla pisati, odlučila sam ovaj post posvetiti mami iz nekoliko razloga.
Uvijek je tu kada ju trebam i nas dvije možemo o svemu razgovarati. Sluša me čak i kada istu temu ponovim sto puta. Zahvalna sam joj na tome. Znam da uvijek mogu računati na nju.
Frendice mi se znaju čuditi zbog toga što tako otvoreno razgovaram s mamom ( pogotovo o dečkima ). Ja se tada samo nasmiješim i ne trudim im se previše objašnjavati. Moja mama za mene nije samo mama, ona je i moja najbolja prijateljica.
Trpi moje brze promjene raspoloženja. Zbilja brze ( pogotovo onda kada se plačem i smijem u isto vrijeme ). I, iako me zna iskritizirati zbog toga što mi je soba mrvicu neuredna ( ili ja to sebe samo tješim? ) , puno je volim. Ponekad se mi i zakačimo oko nečega, ali gotovo uvijek popustimo istovremeno. Ne smeta joj moja zaluđenost engleskim jezikom zbog koje ponekad zaboravim pričati hrvatski kako spada. OK. Možda joj malo i smeta, ali što će sa mnom!?
Stoga vam želim reći jednu stvar u koju sam sigurna. Čak i ako vam svi prijatelji okrenu leđa, ako vas cijeli svijet iznevjeri, mama neće. Ona će uvijek biti tu za vas, spremna slušati.
- 22:16 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 13.05.2013.
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -
izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.
(...)
Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.
Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.
Izađi druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi.
Gustav Krklec, Srebrna cesta
- 14:47 -


