Imala sam pisaću blokadu jedno vrijeme i, razmišljajući o čemu bih mogla pisati, odlučila sam ovaj post posvetiti mami iz nekoliko razloga.
Uvijek je tu kada ju trebam i nas dvije možemo o svemu razgovarati. Sluša me čak i kada istu temu ponovim sto puta. Zahvalna sam joj na tome. Znam da uvijek mogu računati na nju.
Frendice mi se znaju čuditi zbog toga što tako otvoreno razgovaram s mamom ( pogotovo o dečkima ). Ja se tada samo nasmiješim i ne trudim im se previše objašnjavati. Moja mama za mene nije samo mama, ona je i moja najbolja prijateljica.
Trpi moje brze promjene raspoloženja. Zbilja brze ( pogotovo onda kada se plačem i smijem u isto vrijeme ). I, iako me zna iskritizirati zbog toga što mi je soba mrvicu neuredna ( ili ja to sebe samo tješim? ) , puno je volim. Ponekad se mi i zakačimo oko nečega, ali gotovo uvijek popustimo istovremeno. Ne smeta joj moja zaluđenost engleskim jezikom zbog koje ponekad zaboravim pričati hrvatski kako spada. OK. Možda joj malo i smeta, ali što će sa mnom!?
Stoga vam želim reći jednu stvar u koju sam sigurna. Čak i ako vam svi prijatelji okrenu leđa, ako vas cijeli svijet iznevjeri, mama neće. Ona će uvijek biti tu za vas, spremna slušati.