petak, 22.03.2013.
I onda shvatim kakav je on idiot.
Ne znam kako mi to prije nije dolazilo do mozga.
Rekla je meni mama kakav je on. Rekla mi je i da zaslužujem boljeg.
Problem je bio u tome što sam ja bila uvjerena da je on dečko mojih snova i točno ono što tražim.
Shvatila sam da nije.
Želim nekog tko će me promatrati dok prolazim kroz živčani slom zbog pisaće blokade i voljeti moje dramatiziranje. Želim dečka koji će me poznavati sa svim mojim manama i vrlinama. Onoga koji će me, dok paničarim zbog loše ocijene tvrdeći da je moja buduća karijera gotova, poljubiti i reći da me voli. Uza sve to trebao bi biti zgodan. I trebao bi postojati. Znam da negdje postoji, ali ga sigurno neću upoznati dok sjedim u svojoj sobi plačući za prošlošću. Osim ako se ne popne i uđe kroz prozor. OK, gledam previše američkih filmova. Ne mogu si pomoći. To su dobri, nerealni američki filmovi. Prodaju maglu i mitove o ljubavi. Ali su dobri.
No more tears, don't need him anymore.
- 12:53 -
Komentari (21) - Isprintaj - #
četvrtak, 14.03.2013.
Taj osjećaj kada sam u njegovim rukama...
Cijelim me tijelom prolaze trnci.
Gotovo da mogu osjetiti njegov zagrljaj.
A onda pjesma završi i ja sam opet u svojoj sobi, prisjećajući se.
Više od prijateljstva, manje od ljubavi. To smo bili on i ja.
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić, Povratak
- 07:46 -
četvrtak, 07.03.2013.
Zovite me Sammy. Moje ime je Samantha, ali me svi zovu nadimkom.
Imam ja još jedno ime, ali se ne odazivam na njega. Naviknula sam se na ime Samantha.
Osmi sam razred i odbrojavam mjesece do srednje škole. Nije da je u osnovnoj loše, ali cijelo to vrijeme isti ljudi - lažni prijatelji ili pak oni koji su ti prijatelji zbog toga što imaš paketić žvaka u džepu. Zatim su tu oni koji su se ufurali u neki Hollywoodski film pa hodaju u slow motionu kako bi im kosa lepršala. No comment.
Bila sam uvjerena da znam što želim. Dobiti stipendiju, studirati u Americi i ostati tamo živjeti. No, više nisam sigurna želim li to. Ionako imam još dosta vremena da razmislim o tome.
Ovisna sam o pisanju i slušanju muzike. Problem je u tome što je uglavnom slušam na slušalice pa svaki put kada netko uleti u sobu skoro doživim infarkt i poskočim par metara u zrak. Imam sreće što strop nije nizak.
To je sve od mene za danas, vidimo se!
- 07:37 -
