Taj osjećaj kada sam u njegovim rukama...
Cijelim me tijelom prolaze trnci.
Gotovo da mogu osjetiti njegov zagrljaj.
A onda pjesma završi i ja sam opet u svojoj sobi, prisjećajući se.
Više od prijateljstva, manje od ljubavi. To smo bili on i ja.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - -
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Dobriša Cesarić, Povratak