Zoroblog

NOVE KNJIGE

(Raz)otkrivanje

Tijana Vukić »Ne spavam gola«, Naklada Zoro, 2007.; ilustracije Tamara Galović

Mlada pulska pjesnikinja, odnedavna i članica Društva hrvatskih književnika, Tijana Vukić, objavila je novu pjesničku zbirku »Ne spavam gola«, u izdanju zagrebačko-sarajevske naklade Zoro. Iako zaštićena bjelilom papira i crnilom slova, književnica se raz(otkriva) u tri tematske cjeline naslovljene: Ukorijenjena u tebi, Ne spavam gola i Svako lice skriva svoj dvor. U većini introspektivnih pjesama narativnoga karaktera propituje se o raznim interesnim sferama: činu stvaranja, bivanja, strasti, povezanosti s prirodnim ciklusima, individualnom rastu, pisanju, potpunom uživanju u osjetima, žudnji, sjećanjima zapisanima u tijelu…
Iz njih pršte vizualne, olfaktivne, auditivne i ine slike praćene ilustracijama Tamare Galović. Budući da je slikarica senzibilno prepoznala metatekst svake pjesnikinjine lirske dionice, svojim ih je slikarskim ostvarajima lako nastavila, na taj način ispričavši još pokoju priču. Lirski su uraci poput dnevnika u kojem autorica suptilnim metaforama te profinjenom erotikom predstavlja analizu svoje duše i tijela. Sve su pjesme bez naslova, s minimalnom interpunkcijom, i počinju malim slovima, kao da su nastavak jedne cjeline, jednog pjesničkog kontinuuma. Autorica se u tim uracima sagledava u raznim dijelovima svoga doma, od spavaće sobe do kupaonice ili pak okvira prozora.
Kako je zapisao urednik Davor Šišović »u većini pjesama kazivačica u prvom licu biva zatečena u unutrašnjem prostoru, u stanju buđenja ili prvih minuta suočavanja s izvansnenim svijetom, gdje doživljajna interakcija tijela i stanja duha priziva očekivanja proistekla iz zbivanja prije odlaska na počinak«. U njezinim je pjesmama prisutan i bridak humor, komentar na određenu društvenu, ali, prije svega, intimnu situaciju. Ti se stihovi dadu iščitavati kroz više semantičkih razina, a poetski fluid nadolazi iz pitanja i, dakako, nespojiv je s konkretnim odgovorima.
Poneke su pjesme poput lirskih priča, dužih rečenica koje su kao kadence rondo dionica, odnosno kao simbioza svijetlih i tamnih tonova, pozitivnih i negativnih misli koje se stalno stapaju. Neprestano se izmjenjuju, ali i prožimaju stanje duha i tijela, koje više ne ostaje samo njezino, lirskoga subjekta/autorice, već se profinjeno izdiže na općeljudsku razinu. U tom posebnom, već prepoznatom, ženskom pismu vrlo važno mjesto u lirskoj strukturi zauzimaju i asocijacije na osjet dodira. Naglašeno moderna poezija Tijane Vukić sačinjena je i od elementa »klasičnoga« pjesništva, postmodernizma, ali i eksperimenta, igre stihovima i riječima, stalne potrage za novim dimenzijama postojanja.
Vukić se ovdje dokazuje i kao vrlo pažljiva promatračica ljudskih osobina i nije joj neugodno, širom otvorenoga tijela i duha, zaviriti u ono najdublje, kao ni zabilježiti ono na površini, prolazno.
Potvrđujući svoj stil, ritmičnost koja snažno izvire iz britke i pažljive uporabe jezika te poetičnosti i signifikantnosti napisanih stihova, na trenutke se može učiniti da književnica pušta da joj misli teku bez forme, da lirski uraci, crna slova, ispunjavaju bijeli papir sami od sebe. Jer ona se, pred bijelim papirom, osjeća kao i odjevena u pidžamu, kako sama naglašava u zbirci – na čistim bijelim plahtama – erotično. Na taj način Vukić jasno pokazuje erotičnost, onu profinjenu, dakako, u svijetu oko nas.
Književnica je rođena 1976. godine u Puli, gdje živi. Diplomirala je kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu te studirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Trenutno pohađa poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu u Zadru. Ovo joj je četvrta samostalna knjiga, nakon pjesničkih zbirki »Zanima me što se to krije u polutami sunca koje smiješeći se prosipa zrake« (2002.), »Dva Janusova lica« (2006.), kao rezultat nagrade za najboljeg pjesnika na natječaju grada Karlovca »Zdravko Pucak«, te zbirke priča »Lako je postati Jackson« (2005.).

Vanesa BEGIĆ