Književni kutak Zorana Jurišića https://blog.dnevnik.hr/zoranjurisic

srijeda, 09.08.2006.

Poljička priča

Te je večeri Stipe Radović završio smjenu zamišljen i tjeskoban. Skoro da se i nije radovao premda mu je srce udaralo kao da će iz košulje iskočiti.
- Prvo, pa muško, ma nek je živo i zdravo, ali i nek je muško – treperio je od pritajena zadovoljstva, ne osjećajući ni umora ni pospanosti. Od rođenja samo sirotinja, uvijek radi, od jutra do sutra. Ono malo zemlje što je prehranilo njega i braću mu premalo je da bi se na njoj moglo zasnovati obitelj, a kamoli blagovati on i braća mu. Vinograd mu je posađen u škripima i kamenu, zemlja se donosila u vrećama i konistrama, zato su mu i djeda i pradjeda zvali Radović pa mu je taj nadimak postao prezime. Dva brata mu iz sirotinje su otišla u još veću, Argentina je tada bila još veći jad od ovoga ovdje. Sunce ga je ogrijalo kad je potražio posao u tvornici u Dugom Ratu, poslodavac ga je dobro pogledao odmjerivši njegova široka pleća i žuljave prste i rekao mu:-“Janje moje, dođi sutra”. Znao je Stipe dobro što to znači, došao je sutra i donio janje, posao ga je čekao.
- Radio je na peći za ćalamidu, a kad je trebalo, tovario je garbun i gasio kreč i po dvije smjene uzastopce, bez znakova umora a kamoli danas kad mu je susjed Jure donio novost o rođenju sina.
- - Čestitam ti, red te je častit – reče Jure – bit će pravi momak, kako je zaplaka čulo se do Podgrađa.
- - Neka , neka, časti ću ja – reče Stipe smeteno, ne znajući je li ga susjed podbada ili govori istinu, kroz glavu mu je ionako prolazilo stotinu stvari.
- - A kako je žena, je li njojzi dobro – dometnu Stipan.
- - Jakako nego dobro, kako more ženi bit. Ta šta joj je bilo, samo je rodila.
- -Ne znam triba li joj štogod i ima li joj tko pomoć.Tko zna i tko ju je porodio, doktor iz Omiša ionako dolazi samo kad se tko razboli, a onda je kasno- razmišljao je Stipe i sve mu je u glavu dolazilo kako je prije dvadeset dana umrlo dijete Petra Bliznaca.
- -Ma neću valjda bit te “sriće” – mrmljao je sebi u bradu iako je znao da u Kostanjama
- a tako i u čitavoj okolici , umire skoro trećina rođene djece.
- -Tako Bog hoće i gotovo.Možda je bolje da prispavam pa da ujutru pođen, daleko je , ima četri ure hoda po danu, a po noći i više kad ne vidiš di ćeš nogom stat, di ćeš zapet joli jaketu rasparat – dumao je tako, ali ga je s druge strane vukla jaka želja da što prije vidi sina i zagli ženu, a još više spoznaja da bi im trebao pomoći. Otac i mater stari su, sestra se udala u Kučiće, braća u tuđini, susjedi mogu priskočiti u pomoć, ali mogu i reći:” Mi ćemo se ovdje mučit , a on će pare zgrtat u Dugom Ratu”. Bar da tvornica nije tako daleko, a trebala je biti sagrađena odmah pored centrale u Zakučcu, ne bi mu bilo više od pola sata hoda. Ali neki Kučićani nisu dali put do tvornice preko njihove zemlje, a pogotovo kad su čuli da će i lokomotiva voziti do Zakučca, nikakva uvjeravanja nisu pomogla. Potom je netko predložio da se pogon izgradi uz more kako bi mogli pristajati brodovi i tako sada radi u Dugom Ratu.
- - Nema veze, nije mi prvi put da idem u Kostanje, sad je deset i pol, doći ću puno prije prvih pivaca. Spremio se na brzinu, još popodne je kupio dva kupovna kruha, stavio ih zobnicu i krenuo.
- Stipe je imao trideset godina, visok je bio oko metar sedamdeset pet, visoka čela i ravna preplanula lica, s jakom bradom i kosom začešljanom unatrag. Bio je mršav, koščata lica, širokih leđa i jakih ruku, pomalo pogurena hoda. Na sebi je imao odijelo tamnosmeđe boje od prosta platna, čisto i uredno, košulju kupljenu u Omišu na koju je bio posebno ponosan, vunene čarape i cipele gumenjače koje je proizvodila tvornica Bata. Na oblom kamenu puta prema Omišu gumenjače su naprosto letjele. Prolazio je mimo tek obranih vinograda, jematva je upravo bila minula, još se vino nije ni odlilo, stabla su bila puna lišća koje je tek počelo žutjeti, u tišini se čuo šum mora jer cesta kroz Duće prolazi neposredno uz more, a kako dugo nije bilo kiše, to je put bio put bio pun prašine koju su kola i marva usitnili pa su gumenjače letile kao po perju, dižući iza sebe lagani oblak dima. Prošao je pored crkve svetog Ante, mimoilazio je rijetke kuće zaspale u tami, samo bi se čuo lavež kad bi njegovi koraci u tišini noći probudila snena dvorišta, a potom bi se sve ponovno umirilo kad bi dvorovi ostajali iza njegovih leđa. Kao da je u trenu preskočio četiri kilometra do Prika. Već se čulo kako šumi Cetina i leluja u krasnoj listopadnoj noći, vidjela se blijeda sjena staroga kamenog mosta što povezuje Omiš sa Poljicima. Subota 5. listopada 1925. godine, mjesec je kao sač na nebu svijetlio punom snagom, topole su lagano vijorile na povjetarcu što je pristizao s mora. Ispred Stipana pružila se bijela prašnjava cesta uz probojnicu što ju je voda tko zna kada prorovala. Prošao je i zadnje kuće u Priku i još malo pa će se početi penjati cestom uz serpentine koje su se na tamnoj plohi Mosora jasno vidjele kao da si nožem povukao crtu preko sira, kad ispred sebe na livadi uz Cetinu ugleda vatru. Otkud vatra u ovo doba noći i na ovome mjestu.
- - Mora da se netko uz put ulogorio pa naložio vatru jer je noć svježa – pomisli Stipe.
- - Ali zašto tu, pa niti petsto metara odatle je konoba i konačište. Gazda je dobra srca, onima što nemaju novca ne naplaćuje, nego spavaju mukte. Tako razmišljajući priđe vatri i ugleda čovječuljka kako čuči uz vatru okrenut leđima, a pored njega iznad vatre kotao za rakiju. Vatra je plamtjala i u noć bacala iskre koje je povjetarac dizao visoko u zrak.
- - Faljen Isus – progovori Stipe i priđe bliže jer ga ja vukla znatiželja. Neznanac mu ne odgovori.Bio je u odijelu kakva se nose u gradu, modre boje, kožnim napatinanim cipelama, ispod jakete virila mu je bijela uštirkana košulja. Crna kosa na jež frizuru bila je namazana uljem, a lice okruglo i bucmasto, prćaste brade i grbava nosa. Bio je malo viši od metra, ruke razmjerno kratke, a prsti mali i debeli. Pogleda u Stipu ljutito, a zatim je taj pogled postao blag i dobrostiv , kao da sluti himbu i podvalu. Stipe ustuknu kao da se uplaši te promjene i ne obazirući se više na čovječuljka bez pozdrava krenu prema Kostanjama. Put iznad Cetine bio je uzak makadam prepun serpentina. Strmo je vijugao prema Gatima i njme su kola mogla voziti samo polako, uz veliku pažnju, jer bi svaki neoprezan pokret mogao uzrokovati nesreću. Stipe je razmišljao o maloprijašnjem susretu, ništa posebno nije mogao zaključiti osim da mu se neznanac nije svidio, kao da je slutio neko zlo.
- - Ništa, izmolit ću ružarije – i poče moliti dahćući i hvatajući zrak između riječi. Najednom se okrenu i spazi neznanca kako ide iza njega, ali ne cestom, već pored puta,preskačuči kamenje i drač kao da ih nema.
- - Gospe moja, pomozi - reče Stipe i ubrza i molitvu i hod hoteći u trenu preskočiti kilometre koji ga dijeliše od rodne kuće.
- - Tko bi ovo mogao biti – pitao se i sve je od sebe odagnjavao crne slutnje.
- - Možda je ovo neko priviđenje, možda se meni samo čini – ponavljao je gledajući čovječuljka koji je kao jarac preskakao stijenje i grmlje. Išao je skoro paralelno sa Stipom kuda čovjek tek uz tešku muku može proći kao da ide po livadi.
- - Gospe moja ,pomozi, sveti Josipe , tebi se ufam – ponavljao je neumorno Stipe, a patuljak je jednako neumorno skakao preko škripa i vrtača kao da ne postoje.
- -Sveti Josipe, tebi se ufam – vapio je uplašen spoznajom da ga čeka dio ceste izgrađene za vrijeme Napoleona, ukopan u liticu pored spomenika Mili Gojsalić.
- ponor je dubok više od stotinu metara, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata Nijemci su minirali taj dio ceste u povlačenju pa je sav pao niz liticu. Poslije rata izgrađen je tunel koji se još i danas koristi. Zavoj je obilazio liticu i Stipe je tuda morao proći, znoj mu se cijedio niz vrat i sve je predosjećao da će se morati obračunati s tim stvorenjem.
- - Ma nek samo dođe, ili on ili ja – čvrsto je stezao šake želeći još više povećati mišiće i u njemu se što od straha, što od nagona za opstankom pojačavala odvažnost i mržnja. Kad se primaknuo okuci, priđe mu patuljčić na nekoliko koraka, Stipe se okrenu i na mjesečini ugleda lice koje je odavalo zloću i mržnju, ugleda kurjaka spremnog da mu skoči za vrat. Stipe obamrije i kriknu:
- - Gospe moja, pomozi, baciće me niz liticu – i na sav glas počne molitvu:” Zdravo Marijo, milosti puna...”. Onaj se zloduh spremao na skok, ali najednom ustukne ne dovršivši zločin koji je namjeravao počiniti, iz očiju mu je sjevao oganj zloće, kao da je prekinut u onome što mu je najmilije. Stipe je obnemoćao stajao na cesti, mrtvački znoj curio mu je niz leđa,dahtaoje hvatajući zrak i grčeći se izgovarao nepovezane riječi Gospine krunice. Zloduh se odmaknuo nekoliko metara i čekao kao zvijer kojoj je izmaknuo plijen, ali se plijena nije odrekao, već samo odgodio svoj naum. Pokuša u luku zaobići Stipana, ali kako je sjedne strane ceste samo pola, a s druge strane ponor, dođe do ruba, zakorači iznad provalije i prijeđe na drugu stranu ponora udaljenog pedesetak metara.
- - Ovo nije s Božje strane – izgovori Stipe u transu, ne prekidajući molitvu. Nakon desetak minuta u polumrtvo tijelo poče mu se vraćati snaga, duboko uzdahne i napravi prvi nesiguran korak kao dijete koje tek uči hodati. Zatim priđe stijeni i pridržavajući se nje prođe taj dio puta do tamo gdje cesta dobiva proširenje. Tu ga je sjedeći na kamenu pored puta opet čekao zloduh
- -Sveti Josipe, pomozi, Majko Božja, usliši me-Stipe nastavi s molitvom i ubrza korak
- Zloduh ponovno krenu za njim. Čim se prijeđe potok Kinac, već su prve kuće u Gatima i kako su se primaknuli prvoj kući, tako suputnika nestade. Stipe dođe do prve kuće i poviče iza svega glasa:-“Otvori, otvori, gazda, otvori, pomozi, u velikoj sam nevolji”- i počne lupati po vratima., no iznutra nitko nije odgovarao. Stipe pronađe držak od grabalja i počne udarati po vratima da se orilo do kraja sela, ali uzalud, nitko ga nije čuo. Umoran sjedne na tronožac ispred jednih vrata i zamisli se:-“ Do jutra je još dugo, sav sam se opotio, ona je utvara izgleda nestala” – pomisli i polako krenu dalje. Kroz Gata je išao sam, zastajkujući i osluškujući, ali nikoga nije bilo.Već se poradova da je ono stvorenje nestalo, ali čim prođe zadnju kuću, začuje lomljavu kroz kukuruzište i ugleda zloduha kako mu se približava.
- - Sveti Josipe, usliši me – poviče Stipan i počne nanovo moliti. Spodoba je i dalje išla usporedo s njim preko livada, zidova i njiva, ne obilazeći ništa već kročeći kao po asfaltu. Nije mu se približavala, išla je na nekih desetak koraka od njega.Čim je je došao do prve kuće u Čišlima zloduha opet nestade.
- - Neću dalje, nekoga ću valjda probuditi –pomisli Stipan sav zadihan, ali uzalud, nitko na njegovu viku nije odgovarao. Nakon pola sata sjeti se:
- - Idem u Zvečanje, tamo imam kumu Mariju, prespavat ću u njezinoj kući i ujutro kreniti u Kostanje – reče već potpuno iscrpljen. Na izlasku iz Čišla bio je veliki orah, a pod njim čekao ga je onaj vražić.
- - Sveti Josipe moj dobri, pomozi meni nesretniku – jedva izgovori Stipe i zagleda se u zloduha.Vidje lice umiljate zvijeri, kao da su sva četiri jahača apokalipse bila u jednoj osobi, a ona ti opet daje srce na dlanu. Stipe se prekrsti i povika :” Odstupi vraže od krštene duše! Sveti Josipe, usliši me”- i opet počne moliti. No, zloduh ga je neumorno pratio, na ulazu u Zvečanje opet je nestao.
- - Ma kakvi, ovaj je sve začarao – reče Stipe nakon pola sata uzaludna pokušaja da probudi kumu Mariju. U čitavome selu sve je spavalo, čak se ni psi nisu čuli.
- - Neću dalje i gotovo – i sjedne ispod murve pokušavajući zatvoriti oči, ali što od straha i tjeskobe, a što od hladnoće listopadne večeri, postade mu nepodnošljivo hladno. Onoga vražića nije bilo u blizini, nitko nije davao znakove života, jedino se mjesec na obzorju polako približavao kraju svoga noćašnjega puta.
- -Sad je negdje oko tri sata, nema još puno do kuće – reče i pođe. Na izlazu iz Zvečanja zloduh se opet pojavi.
- O Gospe moja i svi sveci Božji, tko me je ovako ukleo – zavapi Stipe grozničavo razmišljajućitko ga je mogao ukleti. U čitavome kraju nije čuo ni za jednoga vilenjka ili vješca.
- - Možda sam nekome nešto zgrišio – i u glavu mu počeše pristizati događaji koje je nazivao grijesima. Nije bio zla srca, a ako je kome što i rekao ili se kome narugao, to je bilo radi šale i veselja, a ne iz zlobe i pokvarenosti. Jedino se s ocem nije slagao
- i svako je malo dolazilo do svađa i karanja. Stipe nije podnosio stalna ćaćina prigovaranja i stalno su bili ko čekić i nakovanj.
- - Oprosti mi sveti Josipe i svi sveci Božji, oprostite meni grišniku – a noge su same koračale po putu koji se jasno razabirao u noći punog mjeseca, mada Stipe nije znao ni gdje ni kuda korača. Na izlazu iz Zvečanja nalazi se predjel zvan Badanj gdje cesta prolazi kroz suženje slično onome kod spomenika Mili Gojsalić,cesta je usječena u stijenu,ali je litica manje duboka. Pored stijene što se visoko digla u nebo Stipe ugleda starca koji je sporo koračao u njegovom pravcu pa požuri ne bi li ga sustigao.
- Za njim požuri i zloduh što ga je neumorno pratio . Na nekoliko koraka od starca zloduh vrisnu :”Ajme meni, odnese mi ga “. Stipe se osvrnu iza sebe i ugleda čovječuljka kako se nakostriješio.Zloduh krikne izbezumljena lica i kao lovac koji ulaže zadnje napore ne bi li dohvatio plijen, potrči prema Stipi, u skoku se izvije te najednom postade veći od stijene iznad ceste, pretvorivši se u strašan vihor, kao morska pijavica zahvati Stipu i pokuša ga podići s puta i baciti u provaliju. Stipe kleče i uhvati se za kolonu pored ceste. Vjetar je bacao piljke i prašinu u lice,trgao odjeću,padalo je lišće i grane s okolnog drveća , Stipe se prihvatio kolone dok je vihor činio sve ne bi li ga bacio sa ceste u provaliju.
Najednom se sve smiri. Vilenjaka više nije bilo, a pokraj Stipe stajao je starac ogrnut kumparanom, u seljačkom odijelu i opancima, malo poguren, izboranog lica uokvirena kratkom bradom.
- Ma vidi li ti ovo,lude li vijorine. Mora da si je se priplašio,ne more ti ništa ma isto je nije lipo sam dočekat –reče starac, i dok se Stipe polagano pridizao i popravljao rasčupanu kosu i odjeću priđe mu starac kao da ga vihor nije ni dotakao.
- - Kamo ideš – upita on Stipu, a on mu pripovjedi sve od početka.
- -Ja idem u Podgrađe, dao sam biljce na stupanje pa idem vidjeti jesu li uređeni – reče starac i nastavi – Nije ti dobro sam po noći putovati, jerbo dan je za čovika, a noć je za svakoga.Ajdemo pomalo, vijorine više nema.
- Tako razgovarajući prođoše Badanj i litice gdje se danas nalazi spomenik Buškajinovu dječaku i došavši do raskrižja za Seoca starac mu reče:
- Ti si sigurno umoran i gladan, ajmo malo počinuti – te sjede na srušeno deblo pored puta i odveza zavežljaj.
- - Iman kruva, ponio sam ženi turte jer mi je sina rodila – odgovori Stipe.
- - Neka , probaj ti moga kruva – reče i odlomi mu komad. Obojica su sjedila, a Stipe tek sada osjeti umor.
- -Viruješ li u Boga – upita ga starac ?
- - Virujen – odgovori Stipe – a tko bi me večeras spasio od onog vraga da nisam virova i molio.Zagrize kruh što mu ga je starac dao i polako počne jesti. Starac učini isto i neko vrijeme pošutješe. Kruh je bio ukusan i Stipi se učini da je u njemu bilo koromača. Nakon nekog vremena starc nastavi:
- - Triba se molit i virovat. Tko god tako čini, ne triba se ničega plašiti jer mu zle sile ništa ne mogu. A ima ih i jake su, ma isto onome tko Bogu viruje ne mogu ništa. Ajmo polako, već sviće i prije će svanuti nego ćeš ti do Kostanja a ja do Podgrađa. Tako su išli skupa dio puta kad starac reče:
- Evo, ovdje ćemo se razdvojiti. Ti moš popriko, a ja ću na ovu stranu , jer mi je ovuda bliže.Razdvojiše se krenuše svaki svojim putem. Nakon nekoliko koraka Stipe se sjeti da u svoj onoj gužvi nije starca niti pitao za ime, te se okrenu, ali starca više nije bilo, kao da je u zemlju propao.
- - Dosta mi je za večeras, ne mogu više – reče Stipe i pođe pravo kući. Kad je ušao zora je već bila svanula. Žena i sin su bili dobro i oboje su spavali, sin u zipci, žena u lepušini.Samo je legao i shrvan umorom zaspao. Oko podne je ustao i pripovjedio ukućanima što je doživio ali mu nitko nije vjerovao. Zato ode na Cetinu, do stupara Jurjevića, no nitko od njih nije vidio starca kojeg im je opisivao. Idućeg je tjedna Stipe otišao u Omiš na ispovjed kod fratara. Čekajući u redu za ispovjed obilazio je pogledom kipove što su bili u crkvi. Zaustavio se na kipu svetog Josipa i prepoznao lik starca kojeg je sreo u Zvečanju. Na ispovjedi je Stipe ispričao što mu se dogodilo, a fratar mu reče:
- - Svega ima u ovome svijetu, i Božijega i đavoljega. I Bog i đavao bore se za ljudske duše. Te noći vrag te je htio za sebe, ali je sveti Josip bio jači. A svaka spašena duša ima udjel u Isusu Kristu. To je blaženi rezultat njegova djela na Golgoti. “Ja im dajem život i neće propasti dovjeka, i nitko ih neće oteti iz moje ruke”. (Ev. po Ivanu) 10, 28-29. On ti daruje vječni život. Daj mu svoj život i već si spašen. Ako hoćeš sam sebe spasiti zauvjek si izgubljen. Tvoja te je vjera spasila, zato je svjedoči svojim životom. U vječnosti više neće biti prilike da budemo svjedoci za Gospoda u ovome izgubljenom svijetu.

15. 11. 1994.

LAĐA BEZ KORMILA, 2000, Napredak Split

KAD SRCE ZAŽELI PJESMU



Igra
1984
Svašta sam bio u svom životu
mirotvorac, ratnik, slikar i poeta,
bio sam, o... bio sam:
glumac, sportaš, glazbenik i razbojnik.
I to bi trajalo toliko dugo
dok se igračka ne bi polomila.
Da, prijatelju,
ja sam se igrao života
i igrat ću se uvijek i stalno
dok se igra ne završi.
A kad me Otac uzme za ruku
i upita:
“Dadoh ti život, što mi vraćaš od njega ?”-
…pružit ću mu samo svoje
polomljene igračke.

Imitacija života
23. 7. 1998.

Nema li pjesma dovoljno žara
da potpali oganj u srcu
što će suknuti plamenim nebom,
spaliti zlo prokletstva u očima,
zlobu na usnama,
mržnju kojom gradimo zidove sebeljublja,
nije li mač
i golub s maslinovom grančicom -
nikom nije potrebna!
Sahrani je u prostore besplodnjake
gdje nikad neće zasjati
ni jedna svijeća sudbine,
potopi je na dno oceana,
prekij pijeskom i kamenom,
natovari na nju stoljeća
ljudskih klanja i umiranja.
Takva je privid čovječjoj muci
traženju i trpljenju
i nikad iznjedriti neće
nijedan osmijeh na licu.

Nikome, naime, nije potrebna
hrpa riječi
nakon koje čovjek ostaje prazan
poput očiju okovanog galiota.

Molitva
3. 3. 1998

Gospodaru,
slugi svome dao si talenat jedan,
on Ti vrati talenata deset.
Dao si mu da vlada nad deset gradova.
Meni si dao talenata deset,
ja devet sam potrošio uludo
ostade mi samo jedan
i njega evo ulažem
u ovu pjesmu škrtu
koju srcem svojim gradim,
zalijevam svojim suzama
prstima čistim od korova
te niče pupoljak prekrasan.
Oče milostivi,
molim te srcem ranjenim
daruj mu sunce blagotvorno,
ne šalji olujne, tmurne oblake
ne daj da ga led i tuča unište,
pusti ga da procvjeta
i bogat rod urodi
jer to je još jedino
od mene preostalo.


Sonet
10. 8. 1985.

Prijatelju dragi, ne traži, ne hrli
odjeka nema u sumornoj riječi,
to tek je odraz što je pjesnik vrli
ostavio svijetu da plače i zveči.

Riječi su odsjaji samotne dubine
pjesnikova vječnog lutanja i pada,
svjetlosti sjajne, želje u visine
i truleži tamne, propasti i jada.

I ovaj krik riječi što pjesnika guši
odjek neće naći u pustošnoj duši.
Pogledaj, pred tobom života je česma,

sagni se i napij s izvora života,
to bit će za te krepost i ljepota.
Nek ti život bude ko najljepša pjesma.



Banalna priča
“Prosto zrakom ptica leti “… S. Vraz

Pričam vam jednu običnu priču.
Rekoše mi, pazi,
samo da banalno nije,
nešto već viđeno, doživljeno,
neka se u riječi tvojoj
ljepota nova krije.

Ja samo ovako banalno pišem
i lijem banalne suze -
duša stare boli krije
dok srce ravnomjerno bije.
…A pored mene i dalje
života teku vode,
brodovi svakodnevno brode,
i kiše svagdanje padaju ,
ljudi i dalje naivno stradaju.
Sunce banalno sja,
sve je tako obično:
za danom običnim dan
u kom je ljubav i mržnja jednako živa.
Možda je tako dobro
u banalnosti se istina skriva.


Prevertovim prilazom
2. 2. 1998.

Pjesniče moj:
Brodovi svejednako odlaze u isto vrijeme.
Možeš bez razlike umrijeti,
ako se na vrijeme nisi ukrcao
nitko te neće moći pokopati.
Ljubav tvoja koja isijava na sve strane
ne znači nikome ništa,
pobjeđuje onaj koji glasnije psuje,
u ovoj gluhoj i nijemoj pustinji
čiji se vrisak glasnije čuje.
Valovi morski ravnomjerno dolaze
i gube u hipu
koji nema milosti ni za koga.
Ljudska je patina prekrila
sve matične brojeve
u neizmjernim količinama.
Gospa žalosna moli za sve jednako,
tko zna čija li će molitva uslišana biti.
Bog šansu nudi svima,
čemu onda žurba i nervoza?
Puževi i ježevi počivaju na istom mjestu
nepokopani.
Bal prognanih mimoza.


Epitaf
27. 2. 1979.


Uvijek sam pisao stihove loše
Možda se katkad bogovima svide
Riječi su koplja, snovi su bodlje
A pjesnik toreador lude koride

Iskrenost je na prvom i počasnom mjestu
Iz srca vadim stihove svoje
Oni su moj život, oni moj su svijet
Sa mnom oni žive, sa mnom postoje

Ne slavim sebe, kome to treba
Zar sam da sebe dižem u visine
Neću spomenik klesati sebi
Ako to treba, drugi neka čine

Kad jednog dana ne budem ovdje
Kad završim jednom sa životom boj
Pjesme moje ostat će s vama
One će biti spomenik moj




JAHAČI NEBESKIH PAUNOVA

Huče misli
11. 1. 1980.

Huče misli
kroz vrelinu usijanog paperja.
Sudaraju se s kamenim vrhuncima,
plaču
i nastavljaju dalje
u tamu nepreglednu
s vihorom života
kroz oštrinu bespovratnu, besciljnu
u meku zemlju mirisnu, zemlju sutrašnju.
Prolaze kraj mene.
Prolaze.
Bez pozdrava.


˙ *
12. 1. 1980


Pošli smo skupa preko brda stakla
u zemlju gdje Sunce nikad ne zalazi,
gdje ptica ne prestaje poj,
gdje umorni psi nikad nisu gladni.

Pošli smo skupa preko čarnih gora
na vrhunce neke koje nikad ne lede
mlijekom ozona opijeni
propadajući u duboke pukotine sreće.
Pošli smo skupa preko tamnog mora,
pošli smo skupa preko crnih slutnja,
preko zle kobi
što čeka u potkrovljima razbacanih noći.
Zalud smo pošli u zemlju daleku
u koju zajedno nećemo doći.



Kišni Split
1975.

Naš Split
pust i tužan,
samo poneki automobil
prohuji
i nestane.
Zvuk sirene
vlaka dimljivoga,
bijela magla na dimnjaku
tvorničkome.
A to nebo,
to nebo
čudno i pusto
bez ijedne jedine ptice
spava.
A kiša sipi i sipi....


Podstrana s mora
13. 9. 1999.


Bijele kuće
crveni krovovi
zelena strana
suro stijenje
s mora Podstrana

Ljeska se more
sive krpe na azurnom nebu
rumena promalja zora
sol u zraku
Podstrana s mora

Ribarske barke
lahor u licu
prijatelj Sunce
selo pod stranom – usnuli Lav
i komad duše što dušom diše
ljubavlju ljubav prespaja
sreću srećom razgaljuje
Podstranu more
sa srcem svemira spaja




12. 4. 1987.

trenuci, trenuci
trepere, trepte
trepere i klokoću
padaju, stradaju
padaju i nadaju
kapaju, stapaju
kapaju i utapaju se
u moru vječnosti


Ti
10. 5. 1985.

Ti mi pričaš o svojim darima,
ti mi pričaš o svojim moćima,
ti mi pričaš o novcima
i o blagu i o zemlji.
Ti mi pričaš o svojim mržnjama,
ti mi pričaš o svojim lažima,
ti mi pričaš o snovima
i ljubavi i osveti
...a što je to naspram vječnosti
na koju je čovjek osuđen?


Vesela pjesma o neveselu vremenu
18. 2. 1999

Ponekad se sunce i nebo
na smrt posvade.

Nebu tad postane hladno
pa se obuče u oblake.

Bez sunca toliko zahladi
da se ono jadno prehladi.

Pa nebo počne cvokotati
kihati, šmrcati i kašljucati.

U kostima mu munje počnu sijevati,
tad od boli vrišti, galami.

Iz nosa mu počne curiti
i kapi sve dok ne prizdravi.


Koljena mu počnu klecati,
na planine tad leđa nasloni.

Sunce se nad njim bolnim ražali
pa se nanovo izmiri, izljubi.

Nebo tad potpuno ozdravi
i uzduh veseljem procvjeta i otopli.


*

14. 6. 1999

Jednom ću pokušati
preplivati Brački kanal
mada unaprijed znam -
da neću uspjeti,
ipak ću pokušati.
Dosta mi je svih obala,
granica i ograničenja.
Jednom ću razbiti sve barijere
i zaplivati ravno prema pučini,
prema novom svijetu,
prema novom sebi,
sebi bezgraničnom,
nedoživljenom,
sebi sretnom.
Tu ću postojati samo ja
i pučina.


Neuspjeh
1. 8. 1984

Porazi su me ubijali,
neuspjesi uništavali.
Strahujući od njih,
činio nisam ništa
ne shvaćajući da je neuspjeh
upravo to
što ništa ne činim.



Sretna pjesma
27. 3. 1998.

Sjedoh da napišem jednu sretnu pjesmu, ali
od početka nemam inspiracije,
možda o životu, ljubavi, politici ili
o nečem o čemu nema konspiracije.
Pjesmu misaonu, duboku i tešku, koja će
ipak svima darivati nadu
u ljepši život, bolji svijet, no takvu
pjesmu i drugi pjesnici pjevati znadu.

Ali ja ipak pišem, silim se da…
misli u stihove točim
da svoj svijet i čitavog sebe u
božansku poemu sreće pretočim.
Od duše svoje stvorih riječi pjesme ove, no
zalud muka i sav moj trud –
da bi sretna bila pjesma, život
mora sretan biti, inače, sve je uzalud.


Mrtvo more
11. 5. 1985.

U mrtvom moru nema riba, algi i koralja.
Snovi su njegovi ko okamine.
Ono je beživotna pustinja
bez taloga i vala,
bez dina i vrela modrulja.

Mrtvo je more nezavršena priča,
put bez raskrižja i miljokaza,
svjetlosti dubine i tišine
i krika galeba,
lice bez smijeha i plača.

Mrtvo je more odsjaj bez plamena,
u njemu ne žive ni aveti…
Što bi u njemu činili
i koga bi plašili
u dvorcu bez temeljnog kamena?

Mrtvo je more bara muljikaša,
zaustavljen potok vremena,
ono je piramida leševa
daleko iza obzorja
koju grade sebeljublja naša.

Mora što je mora svatko se gnuša.
U njemu nema odsjaja Sunca ni plaveti neba,
ni dobrote ni ljepote -
ničega nema.
Mrtvo je more kao neljubljena duša.

Smisao vala
15. 6. 1999

Smisao vala nije hrliti
jednim krajem u vrh neba,
krajem drugim ruljiti dno mora
pjenu stvarati, vjetar umivati -
ni ljuljati brodove,
ni kopati grobove,
ni prskati galebe,
ni lomiti jarbole.

Smisao vala je: jurnuti obali,
visoko podići krestu
i kliknuti:” Pogledaj, to sam ja,
potomak boga Neptuna!”
s ribama sabljarkama ratovati,
morskim lastama drugovati,
lahor prstima morskim češljati,
s najljepšim sirenama ljubovati,
valiće malene u svijet poslati,
s kraja svijeta pučinom ploviti,
i svom snagom u obalu grmnuti,
na sve strane kapljama prsnuti,
zatim se smiriti
i nestati.

Nekome se, sigurno, smisao ovaj
bezvrijednim čini,
no val nije samo val,
kao što ni ti nisi samo ti.
Val je more
a ti si...


Srebrni brod
1. 11. 1999

Sagradih bijeli, srebrni brod -
ne od gvožđa i drva:
od snova sagradih srebrni brod.
Zaplovih njim na pučinu sam -
ja mornar, ja putnik, ja kapetan,
bijelim brodom s tri moje čežnje, tri jarbola.
Od platna nade skrojih jedra
da hvata raskrvljeni vjetar prošlosti
sunčanoj da hodi budućnosti.
Od sanja izgradih bijeli brod,
srebrnim brodom zaplovih suncu.

Na mirnom moru
snenom lađom tiho brodih.
Tad udari grom i munje sjevnuše,
Neptun uzburka vale zubatih oluja;
pučina podivlja;
moja lađa – ljuska orahova
u trenu rasu se.
Jedvice jedva na pusti otok isplivah -
ja lađa, ja otok, ja brodolomac.
Jugovine i samoće prepun
od tuge svoje ispletoh mrežu -
no mrežom tuge ne love se ribe.

Kada bih mogao
24. 2. 1999

Kada bih mogao sjati
ko Sunce što polja zlati,
more kad obale mije,
vjetar koji obraze grije.

O kad bih mogao biti
u tmini putokaz svijetli,
milost što liječi tuge,
riječ koja hrabri druge.

Kada bih mogao znati
slobodu i ljubav dati,
kruh biti neznancu
osmijeh darivati strancu.

Pošteno doći svome kraju
uzanom stazom prema raju,
biti ko vaga što pravo mjeri
i umrijeti u svojoj vjeri.

Kada bih mogao…



NOVČIĆ POD JEZIKOM


Lađa bez kormila
16. 3. 1999

Jednom su svi bili tu:
otac i dva djeda,
moja lađa je bila mala
no sigurna i sretna.
Onda su počeli odlaziti
djed jedan, pa drugi,
za njima ostade
pitanje...
i tjeskoba.
Zatim je otputovao i otac,
nestalo je sigurnosti
i sidrišta
na kojeg privezati mogu
lađu svoju.


Zemlja
28. 4. 1998.

Većeg pakla nema od ove zemlje
Većeg raja od ove zemlje nema
Ljudsko srce pretvara raj u pakao
Ovu zemlju iz pakla u raj

O Bože, kako me sažiže
Ovo čistilište kroz koje prolazim


Beskraj
1.7. 1998.

Pokušah dohvatiti kraj svemira
no uplaših se njegove njemoće.
Zar toliko prostora na svijetu ima
koje Bog nije sobom popunio?

Pokušah dosegnuti svoju dubinu
no preplaših se svoje praznoće.
Zar toliko prostora u meni ima
koje ljubavlju i dobrotom nisam ispunio?


*
28. 3. 1998.
Čovjek sudbu shvatio nije od postanka svijeta
I kob svoju nosi na plećima od Kaina i Abela
Rasprsnit će se u svemir ova jadna planeta
Prije no što poslanje svoje shvati i sagleda

I svaki čovjek od rođenja usud isti živi
Lomi se u svojoj biti, kida i ne shvaća ništa
Za prokletstvo svoje uvijek drugog krivi
Misleći da drugima na nebu zvijezda blista

A ne vidi da i oni žive u tom istom jadu
Iste pohote i grijehe u dušu svoju zgrću
i ljubavi i boli jedan drugom kradu
Umjesto sa srećom trguju sa smrću

No Stvoritelj je nadu svima dao istu
I prokletstvo slobode što nam zdrobi dušu
Netko pred lice Njegovo donosi je čistu
Drugi svoj pakao, grozotu i tmušu


Proroci
14. 1. 1998.

Moj prorok Izaija svejedno
zalutao nije u ove klisure.
On traži izgubljene ovce
i jaganjce,
gdje ih može naći
osim u izgubljenim srcima.
Prorok moj Jeremija
plače nad srušenim Jeruzalemom.
Duh u kavezu zatvoren
plamen vjere ugašen:
koliko sjemenja izgubljenog
na ovoj pustinji kamenoj.
Neke zvijezde nikad ne zasjaje.
Zalud se nadaš.
Ludilo uvijek pobjeđuje.


Autobiografski stih
23. 1. 1998

Činim sve naopako
kao dječak koji stablu sječe grane
kako vjetar ne bi puhao.
Još uvijek čekam
da netko drugi korača
stopama puta moga.
Pustio sam korijenje
u sunovrat snova,
okovana duša sve oko sebe mrvi.
Dosta mi je igre skrivača od tuđih pogleda
zakrvljenih uspomena
u krvoskoku procvjetale krvi.


Oprosti mi
17. 11. 1986.

Oprosti mi ljubavlju svojom
sve što ti nisam učinio.
Oprosti mi poštenjem svojim
dane kajanja
za sve grijehe
koje mi je suđeno učiniti.
Jarbole moje posjeci
jer ako jedra zaplove vjetrom
nikada više
suze u oku mom.
A život je bez suza
kao brod bez kompasa.


Duša i ja
7. 7. 1998.

Moli me duša
da je pustim u svijet
jer snove želi nebu uzdignuti
Sunce obasjati otajastvom svjetlosti
u more ljubavi potonuti
livadama nepokošenim trčati
s pticama cvrkutati
prijatelje posjetiti
lumpovati
opijati se do iznemoglosti
i nikada ne prestati
otploviti mišlju u visine
ljubiti najdraže usne
ljubavlju svojom vrelom
u svijetu uživati cijelom.

O dušo, dušo, pustim li te,
nikada se više vratiti nećeš.
Kamo ću onda s tijelom?

Rastočenost duše
15. 4. 1998.

Strahote veće nema
od grča
zbog neizgovorene riječi
utrobu mi sažiže
danas kao prije trideset godina
od ljubavi obolio
još je nisam prebolio.
Riječ neiskazana
dušu mi je razorila
poput rijeke
što erozijom odnosi obalu.


Križ u očima
13. 1. 1986.

Stvoren u patnji
patnja sam, što li drugo?
Gorljive oči moje
lomaču bola potpališe
da plamti vječnim plamom
u olujnim i tamnim noćima.

Ako ovaj križ što gori
iskru bar jednu baci kroz tminu neprobojnu
i ako bar jedne oči
što dršću šćućurene
u mrklini groznoj
ugledaju odsjaj iskre moje
znat ću i ja sam, pod teretom patnje
beznadno pokopan i shrvan
križ boli moje nije bio uzaludan.

Tako tužna predvečerja
18. 5. 1980
Vinogradska bolnica

Stope mi tonu,propadaju
stope mi zapinju o svaku travku
što u otkosima leži i izdiše
u parku kraj plućne bolnice.
O kako trava čudno leluja,
treperi i miriše
sve kapi svoje i sve svoje suze
već je isplakala prošlih noći
uz let crnih ptica-netopira.
Sve je svoje suze već izlila
uz posmrtnu glazbu ovoproljetnih cvrčaka.
Gle, i mravi idu tužno u povorci pognute glave,
posljednja počast, bez slova, bez glasa
...samo moji koraci škripe i zapinju u otkosima.

Znam kad sam ne tako davno
gazio u ista predvečerja
travu pokošenu nadomak moga sela
i slušao odjek svojih koraka
u prozirnim plavim hercegovačkim noćima.
Sjećam se kako me djed za ruku vodio,
on je kosu nosio, ja košaricu za užinu,
što ju majka o podne donese.
Sjećam se da su i tada cvrčci tužno pjevali
i da su isti mravi gazili nožicama preko kratkih otkosa.
Sve mi se čini da su to isti mravi
i isti cvrčci istu posmrtnu pjesmu pjevaju.

Znam da bi djed tada objesio kosu
preko grane orahove i odahnuo
kao da skida sa ramena svojih šezdeset godina.
Tad bi sjeo na klupu pred pojatom
i ja bih sjeo kraj njega.
Obično bi tako sjedili
i on je pričao
daleke priče iz dalekih dana
koje ja nisam proživio.
On bi dugo besjedio i ja bio ga mirno gledao,
gledao u njegove blijede brkove i bijelu kosu,
u ožiljak na licu i kapu što bi je nakrivio na desnu stranu.
Tog dana ništa nije pričao
a ni ja ga ništa nisam pitao
samo smo dugo sjedili.
On bi ponekad zakašljao i ja bih za njim zakašljao
i bio kao i on dugo zamišljen.
I već bi pala i noć, zvijezde na nebu žmirkale
kad bi on ustao i ja bih za njim ustao…
Varenika što sam je poslije pio
mirisala je po tek proteklom danu.

Sada sjedim sam
na klupi staroj kao što je i naša bila.
I zamišljen sam isto kao nekada…
I zamišljen sam isto kao nekada.
Čini mi se da je sve isto:
i trava što podrhtava i cvrčci što nariču,
samo znam da djeda nema da me uzme za ruku
i pomiluje po glavi umornoj.
Sve je tako isto sve je tako modro
jedino što noći nisu iste...
Jedino što nema divnih noći hercegovačkih
i toplog glasa djedova.
I što sam ja tako star, tako umoran.

Tuga
20. 9. 1998.

Katkad tuga kao tiha magla
ušeta u kuteve srca
tad njen sam zarobljenik
okovan lancima bola
rešetkama tjeskobe zarobljen
bez suca i porote osuđen
agonijom doživotne robije.
Možda bi smrtna kazna
bila izbavljenje ...
ili tajni osmijeh
u tvojim očima.


Moj Bog
19. 4. 1979.

I ja imam Boga
ali nije kao vaši što puno znače,
njemu ne trebaju darovi,
njemu ne trebaju molitve,
niti mu trebaju palače.

Moj Bog ne treba prijestolja ni trona
da mu se roblje ko zlatnom teletu klanja
niti ga treba slaviti,
niti ga treba moliti ,
dovoljno ga je samo voljeti.

Moj Bog nije slika ni kip
On je polje u cvijeću i zelena trava
moj Bog je vječnost,
moj Bog je svjetlost,
moj Bog je java.

Moj Bog nema crkve i dvore
niti On stvara svijet niti ga ruši
On nije ni u oblacima,
niti je On u raju,
On je u mojoj duši.

Moj Bog je veseo kad sam ja sretan
sa mnom On preboljeva istu bol
i na moru života,
kada je bura,
drži barku čvrsto uz mol.

Ja znam da će mi pomoći
kad osjetim da gubim smisao i svijest
dat će mi podstrek,
dat će mi nadu,
dat će mi svetu pričest.

Ne znam živi li On od pamtivjeka
možda će i umrijeti sa mnom, to ne znam,
no On je moj život,
kao što je i moja smrt,
makar ga stvorio ja sam.


Dvojstvo
9. 4. 1999

Upravčen sam sebi i svom Bogu
Samo Bog je usmjeren prema meni
Ja ljubim sebe i Njega
On, opet, bez sumnje, mene voli
Ja razdijeljen sam među nama dvojicom
On uvijek u meni je
Mada prožima me, On potpun je i svoj
A ja nisam ni svoj ni Njegov
Jer rastrgan sam i nedorečen
Bježim i od sebe i od Njega


4. 7. 1985.
*
Kad oči se sklope
spusti se noć,
da, to razum kaže
ali srce to ne prizna
i ječi i trepti i plače
i teži za vječnom snagom
što ima moć da se spusti
ko dar na nabeskom pladnju



Već danima
20. 9. 1998

Smrt obilazi susjedstvo
nepozvan tat krade
prijatelje i znance
čekam kad će posjetiti moj dom
hoće li preostati netko
da izmoli za mnom
“pokoj vječni”


Zbogom gospodine
17. 2. 1998
stricu Jozi

Tvoji dani sad su samo sjećanje
žig utisnut u mojim očima
krta zemlja pod tvojim stopama
trava što miriše pleterom pojate
grohotan smijeh koji odzvanja
prema nebu pruženim kamenim prstima moje planine.
Što su dani izgubljeni dodirom vremena
uspomene kad spokoj ne donose
koračamo neplodnim stranputicama
plivamo snovima prohujalog djetinjstva
odjeveni životima koji nisu naši.
Gdje je odsjaj plavetnila
u dalekim prostranstvima
ili u nekim nedohvatljivim, zaljubljenim očima?

Doviđenja, ne zbogom,
ja ću tebi uskoro
ti meni nećeš nikada.


Kocka
5. 7. 1998

Jednog je jutra Smrt došla po mene
a ja joj rekoh:
“Hajde da odigramo partiju karata”
i ona sa zadovoljstvom pristade.
Uvijek sam bio loš igrač
bez sreće
i sposobnosti da prevarim
ali sada odlučih se boriti
odlučih na bilo koji način pobijediti.
Ona reče:”U ovoj igri pravila nema
no igra mora završiti
i pobjednik se mora znati”.
“Dobro” –odgovorih- “no ulog je život,
tvoj i moj,
ako pobijedim
smrt Smrti moj će biti život”.
Smrt će na to hladno:
“Ti mene pobijediti ne možeš,
ipak za utjehu ti kažem
jedan me je Čovjek
jednom pobjedio”.
Ja se nasmijah i pružih joj karte:
“Nećemo se ni igrati Smrti.
Znamo i ti i ja
da si igru izgubila,
Čovjek koji te pobijedio
pobijedio je i za mene”.


*
Ti znaš
da Te uvijek tražim
i u ovoj čaši vina
u glupostima koje činim
u strastima kojim hrlim
uvijek u očima imam Tvoj križ
i svoj križ
koji nosim
koji bacam
koji dižem
koji
bacam
koji dižem
koji znam da ću ponovo
bacati
... i ponovo nositi


Ocu Ivanu

Gledam te kako izmučen ležiš u postelji
iscjeđen kao stara krpa
tumor pluća nije zubobolja
ne možeš samo tako izvaditi pokvaren zub.
Gdje su široka pleća i snažne ruke
koje su brda nekad premještale.
Sjećanja su jasna, ali svrhom nepotrebna,
vrijeme ne teče unazad.
Razum ti je bistar
no i šale imaju sjetan prizvuk tjeskobe.
Svi smo svjesni svega, to tvoj pogled
zorno pokazuje.
O kako bi i tebi
i meni zbog tebe puno lakše bilo
u besmrtnost kad bi vjerovao.

Bože, kad bi me uslišao da bar mrvu svoje vjere
podarim njegovu srcu
njegovim tako žalnim očima.

*
13. 3. 1984.

Poslije moje smrti sve će isto biti,
soba potpuno ista kao da...
tek što nisam stigao,
knjige razbacane, čini se mojom rukom.
Ne, nema razlike!
Zar ovom stazom maloprije nisam prošao,
ili netko meni sličan
čini se pjeva pjesmu
koju sam najviše volio?
Kao da nikad nisam otišao.
Jedino, gle...
starica majka plače.
Zar netko čeka i na mene?


Nada
1. 6. 1999

Što li otac moj i stričevi tamo rade
u svijetu vječnome?
Sigurno djecu uče
ili zgrade grade
ili trguju,
no bilo što da rade
punim srcem žive.

A što ja radim
na stazi ovoj pustošnoj?
Ništa!
Čekam rijeku da pregazim
vrata neba otvorim
pa da počnem živjeti.

Gospodaru zla
8. 8. 1985.

Ne, gospodaru zla,
više me pridobiti
za svoje igre ne uspijevaš.
Ti sada nisi vladar
mog oka i moje duše.
Sad u njoj netko drugi kraljuje
i novi trag ostavlja,
odraz novog svijeta.
Ja tebe zaboravih
i ti zaboravi mene
jer ti nisi više poklisar mojih snova.
Dugo, dugo,
predugo
zavlačio si se kao crv
u najintimnije moje pore,
kao skalpelom kidao nerve,
iza tebe je uvijek ostajala pustoš.
Harao si mojim čežnjama,
diktirao mojim usnama,
nisi mi donio ništa
doli kolebanja između strasti i straha.

Ne, gospodaru zla,
zaista ne...
više ne možemo biti drugovi
jer nikada nismo bili prijatelji.
Ti to dobro znaš
i zato ti je žao.
Izgubio si nekog tko ti je stvoren bio
na vječno poniženje.


Noć
4. 8. 1985.

U daljini negdje gore svjetla
i mjesec obasjava nebo tavno,
mukli je daleki rub gore
snoviđenjem popločao more ravno.

O, kako je samo more mirno
čini se kao da Duh Božji po njemu hoda.
Kako bi dobro bilo da je čovjek kao Isus
pa da može, kad hoće, preko svih voda.



KAPELA PORED PUTA




Fatamorgana
Hrvatskoj u slavu
25. 4. 1985

Što bi Gaj bojevao riječju o tvojoj sudbini,
ponižena moja milosnice?
I što bi Matoš danas činio na tvom tlu,
o zemljo jadna?
Bio bi ponižen i bijedan
zbog ljubavi svoje, ma kakva da si.
Tko li te voli, tko se u te zaklinje?
Zar se netko tebi na čast i diku
ponosi imenom tvojim
i čemu sva ta nadanja i umiranja vjekovna.
Za koga i protiv koga?
Zašto se ne smiriš?
Kome se rugaš i na koga pucaš ti, sestro nesmiljena,
majko gluhonijemih? Zauvijek rasijavaš samu sebe
od jučer i prekjučer, nedragom nemilu,
pa uvijek i zauvijek plačeš nad svojim spomenikom.

Ta tvoji te sinovi vjekovima prodaju
gdje god i kome mogu,
tko te hoće za kakvo bilo blago,
ta sinovi tvoji oduvijek se tobom hvale i časte
i gozbe lešinom tvojom
krvlju tvojom,
mješinom poderanom i lubanjom satrvenom
pod balvanom mišlja, djela i htijenja.
Zauvijek razapeta između utvara i zvijeri
i Sunca nad tvojim plavetnilom,
što si drugo doli ono što jesi i nisi –
obična Fatamorgana.


Kraj Križa u Bleiburgu
12. 8. 1985

Kako si, stranče, u tuđoj zemlji
kako spavaš i kako dišeš,
zar te nemirni snovi muče
ili te rodnoj grudi tvojoj
prokleto nešto vuče?

Ne, križu,
prijatelju,
ja sam na zlo naučio,
godinama me uče
da moja zemlja ne postoji,
ta ona samo utvara osta
što plaši duše nekrštene
u tami i olujnim noćima
i grize duše bezdušnih
što je sa smiješkom sahraniše.
Ne, prijatelju, odista,
nisam veći stranac u zemlji ovoj
no što bijah u svojoj.


Sloboda
21. 6. 1998

Tek sjeme slobode posadismo
nježno u ovu izranjenu zemlju
suzama zalijevasmo da Sunce dosegne
i novi svijet porodi
svijet ljubavi.

I pupoljak predivan izniknu
što zasjeni Sunce na nebu,
no, korov ga ubrzo sustiže i zaguši.
Ma koliko se trudili da ga počupamo
uvijek bi veći izrastao.

Na kraju kleknusmo ruku sklopljenih
jer jedino molitva ovdje može pomoći.
O, Bože, molimo Tebe Svevišnjeg
istrijebi ovaj korov mržnje
inače će sloboda uvenuti.

Hoće li Sloboda uspjeti izrasti
kao što naša groblja rastu
i postaju sve veća?
Može li među krizantemama
cvijeće Slobode procvasti?



Hercegovina
Željku Jukiću
pjesniku i bojovniku
19. 7. 1995.

Hercegovina – kolijevka naroda moga
nikada tu opstala nije tuđinska noga.
Preživjeti tu mogu poskoci, orli, smilje,
na kamenu kršnom, kog Sunce ljubi i mije.
Čovjek otrovniji mora bit od ljute zmije
jer nitko ne zna što sudba il dušmanin krije.
Vidovitiji od orla što obzorjem leti
i služiti Bogu ko što su služili sveti.
Bolji od Sunca biti što škrtu zemlju grije,
mirisniji od smilja što se vjetriću smije.
Tamo gdje ganga ori dok suza niz obraz lipti
prijatelju dođi,
srcem, poštenjem i kruhom počašćen ćeš biti.

Fijuknu granata,
rasprši se krvava zemlja,
neiskazan stih kriknu Nebu.
O Bože
zašto mi ote riječ
riječ tešku
riječ tvrdu.
Plavetnilom Kupresa
jedno se srce smiri,
zavlada samrtni muk.

Bože ti jesi naš, istine nema veće,
ali zašto u crno oblačiš sirote
umjesto da daruješ barem djelić sreće,
zar je to odraz Tvoje višnje dobrote.

Hercegovci su dobri dok umiru i šute
svetom ovom zemljom, makar ih ukleli
svojom krvlju natopili su pute,
slobodi i pravdi zauvijek se zakleli.

Stoljećima ova zemlja pokapa mrtve
od koplja i mača do atomske bombe
darujući srca na oltaru žrtve…
kad li će sloboda izići iz katakombe?

Ugledaš li kada krvavo Sunce na nebu
znaj da ga ljudska krv oboji rumenom bojom,
ono ne plamti toplinom, od njega duše zebu,
tek nam smiraj da molitva nad pjesnikovim grobom.

Svaki put kad posuške livade zazelene
a trešnje dozriju
ljubav će se tvoja kao kiša
prosuti na naša sitna okna,
lebdjeti ćeš kao duga što svjetove spaja
i sjati sinu koji te upamtio nije.
Nebom modrim prosut će se
Riječi krik –
tvoj posljednji nedovršen stih.


Žukovica
22. 12. 1998

U mom je selu rječica jedna
od suze ljudske čišća,
sad ni zimi ni ljeti ne teče
samo kad proljećem il krajem jeseni nabuja
od dažda kog oči naše isplakaše,
preko Gašparovih mlinica
do prokopa gdje rudari boksit iskopaše
minirajući tlo rastresoše,
Žukovice tako nestade
samo jezero crveno postade
što od krvi, znoja i muke ljudske
što od stijenja boksitnog
uli se u rudnik u kom se ljeti
kupaju djeca, zmije i punoglavci.

Sad suze i krv teku pomješane,
a ono što od Žukovice ostade
mimoilazi stoljetne hraste, stećke i ograde,
suhozidine, njive i mlinice
koje nikom više ne služe
jer se više ne ore i ne sije
pa se nema što ni žeti.
Na stećku osta križ starinski
što se vremenom negdje iza naših brda
iz istog ljiljana u polumjesec pretvori.
Sad se braća što su nekad istu zemlju orala
noževima nježno prikoljavaju
za prah zemlje
koju nitko ionako ne pluži.
Čiji li će simbol nebom zavladati,
kome li će sreću donijeti
kad već nisu suze i pot krvavi
dok se stijene boksitne kikoću
oplakujući mrtvu braću – nebraću.

A Bog stvori jednu zemlju rekti
i posna je i bosa i prkosna
i braću sa sva imena i znamena
i neslogom među njima do Neba.
Bože moj jadan li si i Ti
kad smo mi Tvoja slika
i prilika.
Gdje složnosti nema trećega je vladavina
izdiše u beznađu
tužna moja domovina.



Zašto
(Ispovijest kad je sve prekasno)
Bojniku Tonću Jakulju
jednom od 1500 bojovnika
što sebi oduzeše život
od svršetka Domovinskog rata
28. 7. 1999.

1.
Anđeo smiraja dotiče vjeđe,
tijelo se rasplinjuje bremenom samilosti,
zamahom krila diže me
u prostranstva o kojima ne mogu ni snivati.
O dopustite, dopustite
suzvuk riječi smjerne ispovijedi.

2.
Što ti znaš....što je smrt,
ti je nikad nisi prepoznao,
mene je sto puta pozdravljala s dobro jutro
i ispraćala s laku noć,
sto puta mi je kucala na ustreptala okna,
sto puta sam je dočekivao uskucana srca,
sto puta bi me obgrlila kao ljubavnika
i rekla: - “Ljubavi, miruj, možda ću sutra doći po tebe”.

Ne pričaj mi o smrti
jer ti ne znaš što je SMRT.
Ti nisi vidio raskomadana tijela,
ti nisi vidio zaklane starce,
ti nisi vidio unakaženu djecu,
ti ne znaš kako je hodati spaljenim selom
s tisuću očiju u potiljku,
ti ne znaš kako je koračati cvjetnim poljem
strepeći koji korak biti će posljednji.

Ne govori mi o smrti.
Ti neprijatelja nikad vidio nisi na vrhu nišana,
ti granatu nikad poslao nisi i vidio užas
nakon njena rasprsnuća,
ti nikad jurišao nisi na nj i h o v e rovove,
ti ne poznaš zvuk mine koja pada po tvom bunkeru,
ti nisi osjetio metak koji prolazi kroz vlastito tijelo,
ti ne znaš kako se boriti protiv zla
a trsit se ne činiti zlo.

Ti ne znaš što je to smrt,
ja nju godinama nosim u vlastitoj košulji,
ona danima stupa mojim cipelama,
ona mojim šapuće usnama,
zar ti je čudno što sam je pozvao kao prijateljicu
kad nigdje nije bilo pomoći,
kad niotkoga nije bilo pomoći,
kad pomoći bilo nije
ona mi je bila pomoć jedina.

Ne spominji mi smrt,
jer od smrti je gore kad umru sve nade,
kad te život svako jutro budi bez vjere u život,
kad svaki je dan samo muka, samo muka, samo muka…
zato mi je ne spominji
već oprosti što sam svoj križ prelomio,
barem ti hrabar budi koračati ovim putem, bez putokaza
koji ide kamo je sam odredio bez mog utjecaja,
izmoli za mnom pokoj vječni
svake preduge noći kad tuga navali.
O Bože, da bar svane rumena zora ljubavi
i obasja ovu mrklinu na Brdinama
jer tamo gdje idem tko zna
hoću li moći mir svoj pronaći,
hoću li moći Svjetlost ugledati.

3.
Možda je samo trebalo pružiti ruku,
možda bi dovoljna bila jedna riječ,
da cvijet dobročinstva procvate u duši razdrtoj,
da je postojalo srce koje sluša,
srce koje prašta, koje ljubi,
ruke koje brane,
usne koje prihvaćaju
možda za ovu ispovijed ne bi bilo prekasno...
Tebi će možda ova slova nejasna biti
... ili možda i ti putuješ klisurom snoviđenja,
košmarom nada i zabluda,
kaosom neostvarenih želja,
možda i ti piješ tjeskobu,
kao hranu gutaš svoju izgubljenost,
možda će ti moj čin biti rješenje (spas) putokaz
rješenje to, znaj, nikome nije, ni tebi ni meni
već hrabriji budi no što ja bijah.
Život je borba, nekad je za nju potrebna samo čvrsta odluka.


DOJMLJIV ISKAZ PJESNIČKIH NADNEVAKA
/Uz rukopisnu zbirku Lađa bez kormila – Zorana Jurišića/


Prvi put se susrećem s pjesmama ovog rječitog i uvjerljivog pjesnika.A prvo što upada u oči u ovako koncipiranu zbirku jesu označeni nadnevci ispod ili iznad svake pjesme. To je naoko sasvim formalno obilježje, ali očito da ovakvo potvrđivanje dana, mjeseca ili godine nastanka pjesme ima i svoje, slobodno uzevši i simbolično značenje. Naime, kad pjesnik piše nadnevke, hoće vjerojatno označiti te trenutke koje znamo u klasično tradicionalnom smislu kao takozvano “stanje inspiracije”, a ujedno više dnevničkog karaktera. No, bez obzira, hoćemo li oznakama vremena dati neko posebno značenje, nama je, prije svega, i u prvom planu – sama struktura izražajnosti i razina pjesničke vokacije.
Osnovni je dojam da su stihovi Zorana Jurišića vrlo komunikativne prirode i na neki način razgovorno-govornog, kolokvijalnog tipa, u neku ruku, pričajuće i indivdualizirane potrebe. Ali, razumije se , ne stoga i uprošćeno narativna iskaza, jer u mnogim manjim ili većim cjelinama susrećemo produhovljenu metaforiku, misaonu ekstazu i jedinstven ritam. Da je pjesnik u razvijenijoj stilskoj obradi govore nam i njegove pjesme pisane u obliku soneta. A kako znamo da je sonet vrlo zahtjevna forma – to će pribaviti uvjerenje kako pjesnik već ima izražajnu školu pisanja i sastavljanja stihova. Ipak, najvažnije je od svega to što pjesnik očito ima što reći, i da pruža sadržaje trudom odabranih riječi, što znači da ne egzibicira na ukalupljen artistički način slijedeći površno samo neku sebi svrhovito poetsku igru. Lijepo je pročitati kad pjesnik kaže:

Pjesme moje ostat će s vama
One će biti spomenik moj

kao što može potvrditi svoj talenat i takvim pjesmama kao što su “ Zemlja”, “Molitva”, “Kišni Split”, “Noć”, “Lađa bez kormila” i tako dalje – gdje se prostire poetsko tkivo na ujednačeniji i odmjereniji način. Jurišićeve pjesme nisu isprazne pa se već time spašavaju od mogućeg nanosa prozaičnosti i narativnosti. Imamo vrlo slikovitih pjesničkih figura i sugestivne osobnosti u izrazu, a nadasve otvorenosti i iskrenosti – što je uvijek dobra zaloga uvjerljiva pjesništva. A u tom pravcu u Zorana Jurišića naziru se dobri i pouzdani putokazi.

U Zagrebu, lipnja 1999.
Miroslav S. MAĐER

NEBO JE MOJA DOMOVINA, 2004, Matica Hrvatska Podstrana

Iskaz ljudske nemoći


Znadeš dobro kako se piše pjesma
pomalo ukradeš od svačega
i na kraju staviš svoje ime.

O ljubavi i smrti progovori na početku
jer na kraju tko zna hoćeš li naći uho
da usvoji zakon tvoje istine.

Između riječi posadi žubor potoka
leptirov let, kušnju nesvijanja kralježnice
i tronutost samrtnog hropca.

Ponekad ti se pričinilo
otpočinjati ništa nije trebalo, jer čemu
pa oblaci su oduvijek na nebu

a putem kojim bauljaš
nema ni snova, ni suza, ni znaka miljokaza
zvuk tišine tvoje je zaglavlje.

Stih kao štapić čarobnjaka pretvara svijet
u začudnost misli, no tko može proniknuti
smisao tvog simbola.

Pjesma je bijesni iskaz ljudske nemoći
a pjesničke oči istinu kazuju stihom
jer zemlja nema mogućnost zboriti.

Versi su sve što zviždukom i urlikom
šapuću okovane ptice.
26.11.2000

Ribari riječi

Ribari riječi spustiše mreže
U more samoće
U dubinama njenim
Predivna čudesa snivaju
Ribari izvukoše mreže
Ulov obilat bijaše
More samoće tad
Još samotnije postade
No ulovljeni plodovi
Od zvijezda sjajniji bijahu.

13. 1. 2004.


PJESME KOJE SU TREBALE BITI LJUBAVNE



Srce na dlanu


Ostavio sam mjesta za još jednu ranu
ostavio sam mjesta na svom srcu
ožiljaka starih puno je
al` ja ipak nadam se
komad sreće čeka na mene.

Ne znam mogu li ti vjerovati
toliko puta su me prevarili
snovi su moji prepuni sjete
u sebi skrivaju naivno dijete
koje voli i vjeruje.

Srce je moje ranjeno
ljubavlju lažnom kidano
al` ima mjesta
za još jednu bol.

Nudim ti srce na dlanu
od tebe tražim istinu
tvoju nježnost
tvoju ljubav
tako toplu i tako dragu.


Ljubavnica


Opet sam zagrlio svoju ljubavnicu
samoću
opet me poljubila
svojim hladnim, izdajničkim poljupcem
kakve mi je samo priče napričala
o smrti i ljubavi
mržnji, laži i pohlepi
zvijerima u ljudskom ruhu
o križu što me čeka raširenih ruku.
Opet sam ljubavnicu svoju zagrlio,
oplodio
opet mi je rodila čedo
- pjesmu.

26. 7. 2000


Brod u luci



Kad brod pristaje u luku
svi mještani dolaze u pristan
i oni koji nekog čekaju
i oni koji nikog ne čekaju
brod kad pristaje u luku
liječi duše osamljene
one znaju kako uvijek mogu
otploviti do kraja svijeta.

Kad brod pristaje u luku
svi putnici na palubi su
kapetan i svi mornari
očekuju one što ih isčekuju
krasno je znati da ti se netko raduje
nekome da nešto značiš…

Kad brod pristaje u luku
svi su na svojim mjestima
toliko želja pomiješanih
u kovitlac susreta i rastanka
grad živi samo dolascima i odlascima
zato luka i postoji
da bi grad od nje živio.

Mrtav je grad
u koji ne pristaje ni jedan brod.

27. 7. 2000



Zabranjena ljubav

Raspuklo se modro žito
na njenim grudima
Majka zemlja nahranila svoju djecu
Bog je stvori po svojoj slici i posveti
da bude majka, žena, ljubavnica
malo je savršenih
na ovim plimnim valima
malo je ljubavi i sreće,
blago onom tko je od tebe prima
čiji li si pramac u životu.

Moj je život
tek nekoliko snova
što bih ti pružiti mogao
možda samo pjesmu
od nje se ne živi
od nje samo poneko
ponekad
putuje nebeskim zornicima.

6. 8. 2000



Cvijeće ljubavi


Nježno sjeme ljubavi
niklo je na poljima moje duše
ljiljani i karanfili
ljubice i ruže
...o kakvog je divnog cvijeća bilo
dok životna kosa ne pokosi
jedan po jedan cvijet.

Sad su na mojim poljima
drača i trnje nikli.
Na mojim livadama
čičak je najljepši cvijet.
Možda, nakon svega
i on procvjeta.

20. 8. 2000.



Razdrobljen do očaja
(Pjesma koja je trebala biti ljubavna)


Radovah se danu kada ću te sresti
Zamišljah tvoj osmijeh i tvoje oči
kako se vesele mojim pričama
Oćutjeh usne tvoje na mojim usnama
Kako sam se samo odlučio zaljubiti
Onda dođe taj očekivani dan
Ali ti ne dođe
Ne znam da li da se ljutim
Na tebe ili sebe
Opet su me moje želje iznevjerile
Tako sam razdrobljen do očaja

13. 3. 2001.


Sirena
“More u tvojim očima
učinilo me mornarom”…
M. Matysen

More nije tako modro kao tvoje oči
Sunce ne plamti kao tvoje srce
Vedar dan posramljen je pred tvojim osmijehom
Ruke tvoje dobrotom grle čitav svijet
Sve … osim mene
Ljubav moja doprijeti neće do tvoga srca
Ni moje usne cjelivati tvoje
Nesretan ipak nisam
Bit ćeš moja čitav jedan život
Barem u snovima.

20. 8. 2001.


Moralka



Kome ja moralke držim
Zar propovjedi moje imaju snagu istine
Što li dobra učinih ja
Švercer kroz život
Prosjak ljubavi
Zatočenik snova
Pitajte kakav sam, one oko mene
One što me u dušu poznaju
Reći će:” O mrtvima sve najbolje”
I biti u pravu,
ja umro sam davno
Nakon nesretne, prve dječačke ljubavi.

2.11.2001.



Grešnik

Grešnik sam
Ubio sam sebe, ozbiljno ti kažem
Jahao sam na munjama sna
Čerge mojih želja
Jezdile su zvjezdanim stranputicama
Jata iskričavih ljubavi
Rasipale su zanose raspupalih grudi
Zagovornik pjesme, vijećnik života
Zaljubljenik snova, potomak Sunca
Raskolnik realnosti, pobunjenik mora
Zaklao sam srce, ozbiljno ti govorim
Grešnik sam
Ubio sam ljubav da ona ne ubije mene…
Zablude li strašne!
Grešnik sam, ubio sam se!



Slomljene ruke

Moje mrtve rane ponovo me opominju
Prsnućem boli i hladnoćom šutnje.
Snovi ne mogu život moj ispisati
Otkud mi hrabrost izreći tuge svoje
Po papiru ih prosuti
Nekom drugom na uvid darovati
Kad mi srce već odavno nije živo
Nit je ljubav moja
Nekog drugog proniknula.

6. 10. 03.


Odlazeće ljeto


Pasti će kiše na ovo vrelo odlazeće ljeto
sjećanja odletjeti na krilima lastavica
zaboravit ćemo sate proživljene
među čempresima juga, uzdasima dana
mi zaljubljeni u našu tugu, našu stvarnost
prespavati lažni pokusni život
odmoriti križa od tereta križa.
Kad usnem na kamenom uzglavlju snivat ću
tvoje sretne plave oči lijepe poput mora
koje nikad nisam poljubio.
Gdje je ljubavi tu nema zla
zato prosti sve što ti donesoh svojom ljubavlju
oprosti i to što je možda nije bilo dovoljno
ja zaljubljen u savršenstvo radije te ne dotakoh
da ne pomutim viziju ljepote i sliku o tebi.
Među drvenim daskama moje srce
plamtjet će kao Sunce.

25. 8. 2001.


Kada jednom

Kada jednom okopne snjegovi
I prvi bagremi procvatu
Jednom kad rijeke zažubore
Nedosanjanom pjesmom djetinjstva
Hoćeš li doći podijeliti sa mnom
Dane neostvarenih snoviđenja

Tvoj će mi dodir biti melem
Za sve boli što noć ih propi
Tvoji snovi zamijenit će moje
Davno, davno rasanjane snove
Jer teško je, teško, živjeti bez snova
Kad su trenuci prepuni kajanja

Kad jednom dozriju makovi
Na puteljcima presahlih želja
I kad se raspuknu tvrđave života
satkane na hridima od paučine
da li ćeš doći, o da li ćeš doći
probdjeti dane kad uvene nada

30. 3. 1986



Putovi


Kroza me stotinu putova prolazi
tisuće se cesta križa, sudara
ništi, suprotstavlja i prožima
bilo kojim da pođem pogriješit ću
i prije no li krenem.

Ne dam nikome svoje stranputice
U njima kao u zrcalu
Prepoznajem svoje lice.


21. 7. 2000



Livade djetinjstva
(Himna patetici)


Na livadama djetinjstva moga
Na pašnjacima mojih snova
Mirisno cvijeće cvate
Ljubica, brnistra, zova

Na livadama djetinjstva moga
Djed otkiva kosu, brus je u vodiru
Predivno žive dani
Doživljajima što divlje nadiru

Na livadama djetinjstva moga
Najslađe murve i trešnje zore
Poljima mojim kukuruz i ječam
Modri se kao more

Na livadama djetinjstva moga
Svitnjaci plamte, i ništa ne vene
Svilota, Žeran i Šargo su tu
Samo nema mene

1. 7. 2001



Zamjena valute
“Sačuvaj ideale
napusti iluzije”
Antoniji

Svoje sam ideale pogubio
svi mi iz džepova poispadaše
onima što ostadoše u novčaniku
platih račun svog ljetovanja..
--------------------------------------
Da, rizničari idealima naplaćuju
udoban život,
sigurnost i mir,
stan i hranu…
Ideali su najcjenjenija roba
u svim životnim transakcijama
u svim akcijama i reakcijama
u svim mojim kapitulacijama.
No, ne brini, nisam sam
sačuvao sam svoje iluzije,
njih imam i previše
i sve su mi jednako drage
one su sigurno skrovište
mojoj nesigurnosti.
24. 8. 2000



Kradljivac

Jednom sam od sebe
ukrao
komad duše.
Mislio sam
to će nekoga zanimati
ali nije…


24. 9. 2000



Dažd
“Volim kad nebo plače...”
D. Plažanin


Nebo plače kapljama suza
te suze su ponekad i moje
i ne znam koliko duše tada
iz mene oblacima ide
i koliko boli u meni se guši.

16. 8. 2000



Novac i ja

Ja sam čovjek od kojeg novac bježi
ne ljubimo se međusobno
ni on mene, ni ja njega
zato mi ne prilazi
kradom me obilazi
pa i kad na trenutke dođe
kao pijesak kroz prste prođe
nikako da ga dohvatim
bar toliko, koliko mi treba
znam da bogataš nisam i nikad biti neću
meni treba pjesma s Neba
zato se stalno izbjegavamo
on mene
i ja njega
da mi ga je barem
koliko za pjesmu treba.



Dobar čovik

Cili je život rinta ka konj
škrape punija
zemju krčija
loze poliva
zelen okopava
živinu čuva
s ljudin se družija
i svakome pomaga
da ni vrimena umrit ni ima
eno ga još s devedeset godišć
radi ka crv.

24. 7. 2000



Zlatni rat


Zabijelile se iglice borova
jezičinu isplazili zrikavci
škripi i škrape hvataju se
izbočinama i udubinama
more stijenje izlokalo
valovi pijesak kovitlaju.
Zlatni se rat mladim mesom ozlatio
tijela gola piju sunce
slasno i požudno
kao da je to ljeto posljednje
...a sunce prži li prži
zima će opet biti duga.

3. 8. 2000.



Bura


Bura svojom metlom
mete zvijezde s neba
bura crnom bojom
boji svod astralnog greba
i zvijezde smeće u kantu
o buro prevarantu.

Buro, za tebe kažu
da čistiš zemlju i zrak
čemu nam onda lažu
kako si prijatelj drag
iza tebe ostaje studeni muk
i ledenog vihora huk.

14. 11. 2000




Biokovo

Petru Gudelju

Već bi me more davno izjelo
Da mi noge nisu stanac kamen,
Već bi me nebo u gutljaju popilo
Da mi suza zemna ne izvire kao znamen.
Svetoga bi Juru oluja zamela živa
Al mi sidra od svih vjetrova jača su,
Gromovi bi od iskona spržili šumornu kosu
Da mi rosa čarno lice ne umiva.
Jer mi ništa ne mogu
Sile ljudske, zemne i nebeske,
Moj me Stvoritelj po sebi silna stvorio
Sebi na čast, meni na diku
Tebi na spomen i pitanje.

6. 8. 2001


Maslina

Bog je stvori u znaku svjetla
Da zemlju s nebom upreda
U nit živodajnu
Korijenje joj nektar zemni siše
Plod je njezin poput rajskog meda
Što u suglasju dobrote i blagosti
Nebesku sažima tajnu
Njeno je ulje suza božjeg znamena
Dok joj grane uvis, nebu hrle
Čvornate, žuljave, ispružene ruke
Poput ruku težaka sa sredozemnog kamena.

Podneblja ovog puci te štuju
Jer si smok i svjetlost i milost i snaga
I duša sama blagoslova nade
A Bog i danas začuđen osta
Što čovjeku pred tobom OLEA EUROPAEA
Prvenstvo dade.


Riječi


Ima riječi nježnih i mirisnih
Kao pupoljak vjetra što te miluju
Koji poljupce prosiplju
Hrabrost u nosnice nasiplju
Ima ih opet što kraj tebe prolaze
Poput neprijatelja
Čekaju tvoja okrenuta leđa
One vučjih zubi
Znaš i sam kakve su
Postoje riječi što te ne dodiruju
Što postoje a ne postoje
Niti pomažu
Niti odmažu

6. 5. 2001.



P J E S M E S J E T E

P J E S M E T A J N E



Budi svoj


Dok bude pjesama
biti će i ljudi.
Umre li poezija
(što je sasvim izvjesno
jer osim Boga, ništa nije vječno)
nestat će i ljudi.
Jednom mi je Bog
šapnuo u uho:
“Svoj budi”!
Nisam znao što to znači
dok ne razmijenih dušu
za hrpu izmišljenih snova.
Od tada u snovima živim.
Svi će reći - “Griješiš”!
No, umru li snovi
nestat će poezije
nestat će života.

6. 7. 2001.


Raspuklo ogledalo

Kakav košmar u mozgu, duši, tijelu
kao da plovim brodom samoubojica
moje su misli razderane, raskopane
kao kod silovane djevice
tu sklada nema
ni ljepote mirisnih snova
u njima ne snalazi se nitko
osim mene
i mog nespokoja.

Kakav košmar u srcu
toliko snova rascijepanih
toliko uništenih ljubavi
toliko neiskazanih riječi
propuštenih prilika
neostvarenih želja
ni ljepote ni nadanja
samo košmar rastrzanih osjećaja
koji grizu dušu, grizu srce
nište tople dane
sklad i samopouzdanje
nitko se u njima ne nalazi
samo moj očaj.

Kakav košmar u mojoj poeziji
riječi se sudaraju, grče
k`o noževi bodu grlo
sinkope razmrvljenog ritma
i neskladnih akorda
zmije otrovnice
jedna drugoj neprijateljice
veze nemaju sa tehnikom skladanja
milozvučnih stihova
kakav košmar u njima
tko li to prožvakati može.
Nitko
osim mene
i moga nezadovoljstva.

27. 9. 2000



Nocturno


Negdje, gdje se more i sunce dodiruju
gdje se stvarnost rasipa u modroj izmaglici
gdje je carstvo galebove pjene
prođi rosnim korakom
po morskoj modroj livadi
možda ćeš se radovati Suncu
kao dijete prasku petarde.

Nijemo se danas valjaju vali
oblaci nebosklona miruju
trenutkom okamenjeni.
U ovom danjem nokturnu
obuhvati zalazak Sunca
more i nebo zagrljeno
veći nisu od srca u kom ljubav kraljuje.
Kad se sklope stranice tvoje knjige
sve što si propustio nadoknadit ćeš
jašući rajskim poljima.

20. 11. 2000


Olupina na dnu mora


Ponekad zanijemim šutnjom sebe
mirisom olovnog dana
strahotom usahlog Sunca
grlo mi je prepuno mulja i pijeska
što je prekrilo moju olupinu
jer moj brod je odavno potonuo.
Koliko je svjetionika na hridima po morima i oceanima
čekalo da svjetlošću obdari moje jarbole…
Koliko je uličarki u lukama bez kapetanija
uzalud čekalo na moje zagrljaje…
Koliko je sprudova sa isukanim sabljama
čekalo da probije moja napukla rebra…
Čekalo i nije dočekalo.
Moj je brod potonuo
prije nego li je i zaplovio.

25. 11. 2000


Pjesma o Srni

Netko je na cesti pregazio srnu
i meso spremio u prtljažnik
nečija će djeca
sutra biti sita.
Šuma je zanijemila prazninom.


Vjerovanje u čuda


Pjesma je ova pisana četrdeset godina
duže no li traju mnogi ratovi
ni mnoge države ne žive duže
(Vilin konjic živi jedan dan, čitav je to život)
koliko se toga desilo na ovim
mliječnim stazama
ova pjesma jednog sna
djeteta koje nije htjelo odrasti
i koje još uvijek
vjeruje u čuda.

16. 12. 2000


Postoji li, ipak, nešto drugo

Sklopivši oči zagledah se u nebo
isprva ne vidjeh ništa do li svoga ništavila
onda, odjednom, stvoriše se obrisi prošlosti i budućnosti
kovitlac nestvarne stvarnosti,
dani proživljeni i oni koje netko drugi proživi,
slika jedna za drugom
što ispija srce naiskap
kao vino iz bokala.
Nebom lete blijedi paunovi - stakleni oblaci
zmije ptičijih glava, mehanički slavuji,
svjetlosne ribe, hobotnice što se željama hrane
ljubavnice koje nikad ljubio nisam
prijatelji što mi danimice nož u leđa zabijaju
roditelji koji od mene stvaraju svoju kopiju
žena koja je, kao i sve žene, voljela samo sebe
sin – moj gospodar (otac svih naredbi)
zvijezde što misle da se sav svijet oko njih vrti
igre slave i sebeljublja.
O, kakva li užasa
kakva li entropijskog nesklada
ovakvo nebo mi ne treba
ovakvo je nebo gore od zemlje kojom koračam
raširenim leptirovim krilima.

15. 1. 2001.


Poziv

Telefonirao sam jednom svojoj sudbini
Slušalica je dugo bila na mom uhu
Dugo je zvono zvonilo
No, s druge strane nije bilo otpoziva
Koliko se samo radovah našem razgovoru
Uzalud
Toliko je pitanja mojih
Ostalo bez odgovora.

15. 2. 2001


Rapsodija lažne istine

Zaboli me misao kao udarac po palcu
Zablude se odbijaju od mantinela flipera
Srž snova korača zabludjelom stvarnošću
Kao troskot razgranale se laži
gađaju me njima kao raketnim bacačima
Zaboravio sam opet svoje postojanje
olovku zabio u gnoj gluhoga uha
Golubice kljuju zrnevlje okamina mora
Dojmovita slikovlja ozidala su pročelje moga duha
Priviđenja su stvarnija od lažne istine
koju danima prodaju upakiranu - utetrapakiranu
Izlazak iz labirinta strasti zasigurno
proizvodi žrtve na oltaru ljubavi
(Brzina izniklog stabla jednaka je brzini
rotirajućeg planeta na kojoj stablo obitava)
- nema apsolutnog mirovanja,
…a uništismo prošle civilizacije
disketu podataka.
Tko li se još zamara
arheologijom smisla života?

12. 3. 2001



Borba

Za borbu bijah premlad
Mišljah; za nju uvijek ima vremena…
Radije ću letjeti snovima
igrati se divljim mislima
nizvodnim ploviti tokovima
vjetar će biti moj suputnik
drugi će netko umjesto mene
učiniti to što mi je sudbina namrijela i dala
i onda jedna za drugom
prođoše godine
dok ne dođe doba kad li spoznah
da sam za borbu prestar.
Jedino mi jasno nije
kako sam tako brzo ostario.

6. 9. 2000


Raskrižje
“Vjetrovi milosti stalno pušu
moramo samo razapeti jedra”
R…


Da mi je samo skrojiti jedra
podići ih na jarbol života
u povoljan vjetar
što puše ovom pustopoljinom
da mi je poći
iz ove čemerne pustinje
maknuti se samo,
bilo gdje, bilo kamo
otići tamo
jer svagdje je bolje
no li amo…

Meni, što ispustih kormilo iz ruku
Zaboravih u koju luku plovim
Nijedan vjetar nije povoljan.

6. 11. 2000


Božićna jelka


Lijepa li je ta božićna jelka
presijava se, sva blješti, sjaji
Svijetu pod nju poklone stavih
Ruke kojima pokušah stvarati novo
Noge kojima pješačih nemogućim stazama
razum, srce da dadem sebe cijela, no…
dadoh samo rascijepljene misli, istrošene strasti
neostvarene ljubavi, prokockane snove…
Tako me je život razdijelio
kao dijete kad igračku rastavi,
to više nitko ne sastavi.
Uzmi ako ti se što svidjelo ili te što dopalo
sve to ionako nije moje,
sve to sam samo bio posudio.

23.12. 2001


Pitanja sebi, jednom dok bijah živ


Čime zaogrnuti tijelo
Zaštiti se od vjetra
Oluje osame
Iz srži duše i kostiju

Kakvim brodom kroz valove
Preko nevjernog mora
Koje se valja
u začudnom oku

Kojom vodom ugasiti oganj
Zaljubljeni plamen, požar divlji
Što razgara usne
Što sažima srce

Tko može zaustaviti kišu
Nad lijesom u kom si položen
Napola živ
Napola mrtav čovjek
Živi grob

15. 4. 2001.


Onaj koji nije

Ja sam onaj koji nisam
koji za sobom ostavlja
tek mrvice u začaranoj šumi
ja sam poput žubora potoka
rose s lista što napaja pčelu
bljeska munje na olujnom nebu
čaše planinskog zraka u velegradu
zvuka gitare izgubljenog u suterenu
ja sam onaj kojeg nema
kojeg nikad nije bilo
nit će ga ikada biti
osim u ovom trenu.

25. 1. 2003


Nenaučena lekcija

U školi sam bio odličan učenik
No nisam naučio najlakšu lekciju – voljeti sebe
Poslije toga sve što sam stvorio
Radio - ne radio
Činio – ne činio
Ništa nije valjalo
Kako voljeti druge
Kad nisam volio sebe
Kod mene Kristova zapovijed
Voli druge kao što voliš sebe
Uistinu , ne vrijedi ništa
I točka.

7. 7. 2000.


Grob koji hoda


Čovjek koji nije znao reći
Pravu riječ u pravom trenutku
Na kraju je poludio
Živeći vrijeme koje ne može vratiti
Živi vrijeme koje ne ostvaruje
Živjet će vrijeme koje neće doći
Čovjek kremirane duše
Grob koji hoda.

17. 8. 2001.



Nebeski akordi


Sunčeva će kola kolovoškog dana
Zaroniti uskoro u horizont
Još se čuju sunčevi praporci u nebosklonu
Noć će obrisati prašinu s lica planine
Noć će moru poravnati bore
Ne tuguj, samo snivaj, kad nema Sunca
Zagrabi snove iz mjesečeva zdenca
Raspleti pređu ustreptalih vjeđa
Raspi zvjezdane klikere po obroncima zvjezdanog sela
Suze Sv. Lovre poteći će poljima Južne hemisfere
Kao ptice lutalice zapjevati akordima
Poleti, skupa s meteorima nebu ususret
Nebo je naša domovina.

26. 8. 2001.


Parni kotao


Duša mi vrije poput parnog kotla
Na gorivu misli, želja, strasti
Izgara na plameniku snova
Duša moja vrije, vrije
Sve u meni kipi, kipi
Kad se stjenke moga kotla užare
Srce će prepući
Rasprsnuti nalik bombi vremena.


16. 5. 2001.


Školjka ljubavi


Oprostiti mogu svima osim sebi
Moje me greške najteže pogađaju
S vrha mog svjetionika
Šire se okovani kameni vidokruzi
Magla je prekrila paučinu snoviđenja kojom brodim
Kojem vjetru okrenuti leđa
Odmaknut od življenja želim ispiti čašu bitka
Al u njoj nema kapi žive vode
Na dnu je mojeg mora školjka s biserom ljubavi
No katanac zabluda zabio je nož zaludnih želja
U talog svrhovitosti.
Na nadam se da će netko naći moju školjku
Ne nadaj se ni ti.

25. 8. 2001.


Zakon disanja


Tko je na zlo naučio dobru se više ne nada
Sve je zlo već davno u srcu zaspalo
Skupa s dobrom, na istom jastuku
Jer dobro i zlo sam si odredio
Dane koji dolaze sam si izabrao
Uspavana prošlost sanja u krošnjatim stablima
Okamenjene golubice neće poletjeti s njihovih grana
Ne čekaj novi dan obasjan suncem
Ako sunce u tebi ne prebiva
Ne sanjaj leptire ako ne mirišu cvijeće tvoje duše
Ne traži osmijeh na drugom licu
Ako se usne tvoje ne smiju
Nebo ti neće pokloniti sreću
Ako ona ne spava u tvome srcu
Riječi koje slušaš sam si izgovorio
Knjige koje čitaš sam si napisao
Slike koje gledaš sam si naslikao
Čavle u daske svog odra sam zabijaš
Ljubavlju kojom si živio
Kojom ćeš umrijeti
Njom biti pokopan.

4.9.2001.



Samo moja pjesma

Uvijek sam sve činio na teži način
Pa i ovu pjesmu tako pišem
Iskrenost, bez zaloga hrabrosti, pretežak je teret
Na svoja leđa natovarih tegobe koje sam stvorih
Utrobu izgrizoh zubima kukavičluka
Riječi koje izgovorih uvijek su bile pogrešne
Moje su me mane do krvi šamarale
Bježeći od danjeg svjetla u tmorne stranputice
U oluje moje duše koje stvorih svojom nedosljednošću
Švercanjem kroz život, izbjegavanjem borbe
( borbe u sebi oduvijek su najteže
u njima redovno sam poražen)
Pateći za onim što ne mogu ostvariti
Umirući za ženama koje ne mogu ljubiti
Zato preskočite ovu pjesmu
jer ona je samo moja.


15.9.2001.



Tamnica


Znao sam: iz tamnice treba bježati
Iz bezizlazne nevolje, očaja prošlosti
Razderane budućnosti, u kojoj života nema.
Kako samo sunce sanjah, rosu željeh zagrliti
Vjetar pomilovati, nektarom cvjetnim napojiti!
O kako samo od bijesa vrisnuh
Vrata moje ćelije , željezna protresoh
I ona se sama otvoriše,
Bože toliko godina ni zaključana bila nisu.
Onda sam tamnicu napustio, ali ona nije mene
Robiju zaboravio , no ona mene nije
Nada je ćudljivo stvorenje,
dođe i nestaje kako joj se prohtje.

16. 11. 2001.


Kutija s nakitom


O, samoćo, zavičaju moj
U tebi je moje nebo, rijetko kada bilo modro
Zbog tebe postajem i lovac i zvijer
Kao u lovu na veprove,
ubiti, u biti, bez razloga,
zašto?
Život je davna misao Svevišnjeg,
Moje su me izmislice rasčerečile.

Nitko od nas neće
Bez obzira je li to očevidno i razložno
Sebi potpisati moralnu presudu!
Sav nakit u mojoj kutiji bezvrijedan je
Osim dijamanta - dana kad dobih sina
Rubina, kad te zavoljeh.
Koliko me puta život otrijeznio
Zato sam i počeo piti!

20. 1. 2002.


Po kojem zakonu


Je li da je moguće da i vjeverica padne s grane
Ja to nisam doživio, ali i to je moguće

Moguće je da se riba utopi, istina to nisam doživio
No po zakonu visokih brojeva i to se može dogoditi

Po pričama kažu, grom može iz vedra neba
Ne znam je´l to netko doživio ali i to se može desiti

Negdje piše da čovjek može biti sretan
To, istina nisam doživio, ali..

Otišao sam…
Što i tebi želim.

24. 4. 2001


Otac i ja


Ja nikad nisam gazio tvoje pute
mada si žarko želio njima da koračam
jer ja nisam ti
niti ću ikada biti
ono što sam bio ti nisi volio
uvijek si mi zamjerao
zašto putujem stazama
drukčijim od onih koje si mi naumio
(ja tvojim ne mogu i ne želim)
moji su dani samo moji
a tvoje riječi samo tvoje
jedino ću ja leći u svoj grob
jedino je moj grob samo moj.

5.3.2002


Putovanje

Putovanje moje, cestom koja opsjeda, prekinuto nakon prvog koraka, kad su mi sama zaklecala koljena, mišići zatreptali, tijelo zaljuljalo, strah me vratio u početni položaj, rekoh - neka putuju drugi, koga je briga, mada ja ne putujem, putuje moje duhovno dijete, svim obzorjima koje sam stvorio, otkinuti list koji se bori protiv rijeke, u izmišljenim borbama s nestvarnim nemanima, aždajama misli, nedohvatnim obzorjima, golemoj muci, vrteći se u kobnom krugu koji ne postoji, moje duhovno dijete, zamak moje duše, u vremenu koje nije moje, u nestvarnoj bezidejnoj sadašnjosti, u priči koju sam stvorio, putu bez happyenda, jer znam da sam uistinu i putovao, bez poveza na očima, ne bi put sretno završio, tako je lakše opravdati kukavičluk.

6.3.2002.


San


Opet sam zakoračio u san
Toliko puta ispustio zgodu
Postati čovjek čvrste zemlje
Što bih danas propustio,
sutra me nije čekalo…
No..moram li već umrijeti,
ne trebam se ubiti,
ne mogu li po volji živjeti
barem mogu snivati.
Tanka je stjenka između zbilje i sna
Zbilja i san prstopletom su povezani
Čekam dan da iskoračim iz tog labirinta
I potrgam sve vidljive i nevidljive niti
Koje me obvezuju kao Arijadnin zov…

14.9. 02.


Obostrana krivnja


Ja, zgriješio sam, priznajem,
al`, Isuse, za oprost ne molim,
jer Ti znaš koliko sam nesavršen
u okovima ovim, koliko me duša boli.

I grijeh moj, nije samo moj,
za njeg` si jednako zaslužan i Ti,
ni od koga pomoći, a tuga ne znam im ni broj,
izgubljenih snova, potrošenih ljubavi.

Zašto mi bar malo ne poravnaš pute,
vjetar me oholi nemilice tuče,
na trnju sam života razderao skute
neostvarljivih želja, od danas i jučer.

Sutra me opet novi, sačekuju grijesi
za koje smo zaslužni jednako nas oboje
izmoliš li , pak, za me milost na nebesim
oprostit ćemo jedan drugom, nadam se, barem nas dvoje.
6. 1. 2001.


Božanska pjesma

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog. Prvoga dana stvaranja Bog reče:”Neka bude svijetlost!” I bi svijetlost, što tamu obasja. I vidje Bog da je svjetlost dobra pa po Riječi svojoj napisa Pjesmu.
Dana drugog stvori Bog zemlju i svod kog nebo nazva ,
stvori dan , noć i vidjevši da učini dobro sretan napisa Pjesmu.
Trećega dana vodu i kopno stvori Bog, vodu skupi u more a zemlju posija sjemenom svojim. I reče Bog:”Nek proklija zemlja zelenilom i biljem svakovrsnim”. I vidje Bog da sve je dobro i razdragan napisa Pjesmu.
Dana četvrtog Sunce i Mjesec stvori On, da rastavljaju svjetlo od tame, planete i zvijezde da žmirkaju na nebosklonu. Sve skladno bijaše što uradi, te Bog presretan napisa Pjesmu.
Petog dana Bog reče:”Nek provru vodom i zemljom živi stvorovi i ptice krilate nek nebom polete, napuči se zemlja zvijerima i drugim stvorenjima božjima. Bog vidje kako je sve dobro te čudesno radostan napisa Pjesmu.
Šestog dana Bog čovjeka i ženu stvori na sliku svoju, zemljom da mu upravljaju. Pa reče:”Plodite se i množite , ispunite zemlju i sebi je podložite, neka svakom stvorenju dobro bude. Poput vjetra slobodni budite , moja vam je Riječ putokaz. Sa svih stabala jedite osim sa stabla spoznaje dobra i zla". Dobro učini Bog i opet napisa Pjesmu.
Dana sedmoga dovrši Bog djelo svoje i zaželi se odmora, no ne bi na kraju zadovoljan-(kako je samo čovjek lako skinuo verige s očiju i njima dušu okovao, radostan pojeo jabuku, sretan srce zarobio).
Stubokom razočaran On uze malj i pribi klinovima Riječ svoju na križ.
Od tada Bog više ne piše Pjesme.

16. 3. 2001.


Isusove oči


Sva veličajnost svijeta sabrana u njima
Sva ljubav, dobrota i znanje svijeta
U dubokim, toplim je očima
Da me barem pogledaju
Pogledom čvrstim
kao Zavelim moga djetinjstva
Mirnim kao darivanje
Blagim kao opraštanje.
Jer ja sanjar i buntovnik
Raspet na križu sumnje
pribijen na križ vjere
s križa ne mogu
to moj je križ.

9.4.2002.


P J E S M E O…


O snijegu


Zabijelili su se vrhunci brda ponad mojih krošnji i na stijenama ostale prve kapljice snijega. Ovdje, uz more snijeg rijetko pada, ponekad prođe i po pet godina da ni jedna pahuljica ne zaleprša u zraku. Ljudi uz more ne vole snijeg, ni zimu, ni hladnoću. Možda jedino vole more.
A ja volim snijeg. Promatram ovu bjelinu kojom je obijelio sure hridine Peruna i prekrio golet opustošenu prošlogodišnjim požarom. I tih nekoliko centimetara snijega dovoljno je da me vrati natrag u dane bezbrižne mladosti, u dane bez očaja i straha, kad je srce igralo a snovi podrhtavali pod naletima nepomućene radosti. Ponekad pomislim, što se to događa u čovjeku da odjednom postane drugačiji, da sama slika njegovog djetinjstva ostane u očima kao bljesak nestvarnog vremena. Kao da se dječaštvo nikad nije odigralo, kao da se sve to desilo nekom drugom, a ja to promatram kao film u kome glume neki nepoznati glumci.
Čak je i ovaj snijeg drugačiji, njegova se bjelina ne može porediti sa bjelinom moga djetinjstva. Što danas mogu moje misli prema negdašnjem dječačkom vjerovanju u čuda, što danas može moj smijeh naspram tadašnjeg kliktaja sreće i beskrajne radosti nepomućene sumnjama, bolestima i klonućem. Što danas znače moja kratkotrajna zadovoljstva naspram dječjeg osmjeha zadovoljnog koji je toliko jak da uopće ne zna što je nespokoj. Ne, zaista, ovaj snijeg nema boju moje mladosti, no ipak sam mu zahvalan, zahvalan barem za trenutak ljepote kojim mi je darovao mogućnost nakadašnjeg mira i blaženstva.


10.2. 86.




O boli


Kako u srcu saviti gnijezdo ljubavi kada u njemu prebivaju komadi boli. Kako pripremiti podlogu koja neće ispucati već pri prvom dodiru, kako izolirati bol pošto je već nikako ne možeš izbaciti iz srca, da ne ugasi ljubav prije no što je uopće zaživjela. Ima li načina da ljubav u srcu propjeva psalme života, ljubavne sreće ili je bol toliko jaka da kida ljubav u komadiće. Kad se ljubav topi i nestaje bol biva sve veća i veća. Ima li čvrsta sredstva kojom se bol može ugušiti da ne eksplodira pri svakom dodiru ljubavi. Kad je u srcu toliko boli tad se ne može roditi ljubav već samo bijes i gnjev, bol stvara mržnju a ne ljubav i tamo gdje je on rezervirao mjesto tu ljubavi nema. A gdje nema ljubavi nema ni dobrote ni zajedništva, ni pobjede nad smrću.
Bol je prvi predznak smrti.


26. 12. 86.


O moru

Danas, kad šećem pored mora, ne nalazim odgovor na već sto puta postavljeno pitanje. Ne, nema odgovora. Kako odgovoriti na pitanje zašto se ja bojim mora. Pa toliko ljudi ga voli, toliko ljudi su opčinjeni njegovom ljepotom, toliko ljudi žive životom koje im more daje. Kad danas razmišljam pored mora, ne usuđujem se primaknuti bliže, jer mi se čini da će me progutati, da ću nestati u njegovoj veličajnosti. Ipak, usprkos strahu ne mogu poreći njegovu ljepotu, ona je tu, uvijek prisutna, usprkos svih mojih zabluda.
Šetam pored njega i vidim, more je lijepo onoliko koliko su događaji već prošli, lijepi ostali u mome sjećanju. Da, puno je lijepih dogodovština ostavilo trag na pijesku moga srca. Oh, koliko je ljubavi njegove oplahivalo obale moje skučenosti, moje zatvorenosti. I što bi ta ljubav veća bila, to sam s većom upornošću i u većoj panici zatvarao blindirana vrata moga srca. Ne, ja nikada nisam volio more , mada znam, da je ono voljelo mene , kao što voli i sve druge, uvijek i zauvijek. Oduvijek me je more voljelo, oduvijek, znam to sigurno, pa i onda dok još nisam ni postojao. Što za njega vječnog i postojanog znači ovaj trenutak grča mojih misli, za njega beskrajnog. Ta ono voli ljubavlju nepomućenom i stalnom , bez obzira na moju ljubav sebičnu i kratkotrajnu. Njegova ljubav nije kao moja, obuzeta sobom, njegova je ljubav usmjerena uvijek prema drugom i u tome i jeste ljepota njegovih osjećaja.
A ja i dalje na obali mora stojim začahuren u svoju ljudskost, kao školjka, ne želeći se otvoriti ljubavi beskrajnoj. U svom strahu da ne izgubim ovo malo ljubavi koje imam, bježim od mora, bojeći se da me ne preplavi pjenom svoga sunca, misleći, moja će se ljubav utopiti u valima njegove ljubavi, a ne na to: “Ljubav njegova postat će dio mene, postat će dio moje ljubavi, postat će moja ljubav.
Koraci moji ostavljaju tragove u pjesku a vali ih trenu brišu, mada u snovima svojim očekujem da tragovi zauvjek ostanu ispisani prskutom moje krvi. A more se smije, smije punim grohotom života, smije na moj trud da uklešem svoje tragove u pjesak. Ja u svom bijesu, u svom strahu trčim, trčim, o bespomučno trčim a more istim žarom briše moje tragove i smije se i klikti kroz dodir galebovog pera. Iscrpljen padam u kovitlac strasnih snova, u vir pjene, ljubavi i života. I more me pita:”Jel ti dosadila igra”, a ja rekoh:”Ovo nije igra, ovo je moj život. Sve dok ne isklešem tragove svog bivstvovanja neću prestati". A more mi na to odgovori:”Nikad nećeš moći ostaviti tragove na pijesku, a kako bi i mogao kad ti tragovi i nisu bili važni. Ti si mislio samo na sebe. Umjesto da ostavljaš tragove u srcu, ti si u halucinaciji svoga sebeljublja gradio kule u zraku. Pa kako si mogao misliti da se neće srušiti. Ubuduće ako zaista želiš ostaviti trag, bilo kakav, pronikni u dubinu ljudskog srca. Jer ljubav je olovka, a srce papir po kom se ne može brisati”.
To reče nasmiješi se i ode, a ja zapanjen ostah:”Pa otkad more govori”. Sjedio sam mokar na obali. Sušeći se more je na mome licu ostavljalo slani prah a niz obrve su se cijedile kapi upravo zalazećeg sunca. Podigoh se pođoh, koracima polaganim okrenut od mora, kad me odjedanput nešto nagna da se okrenem. Stajao sam očaran i ukipljen. Vidjeh svoje srce, zlatocrveno kao zalazeće sunce, kako se stapa s beskrajnim morem vječne ljubavi.

6. 2. 86.



P J E S M E D O M A J E



Svjetionik



Zvonari sinoć zazvoniše na uzbunu
no malo je ušiju čulo njihove vapaje.

Svjetionik je ostao bez luči,
daj naloži novu vatru,
brod na pučini nema mape vjetrova.

Koliko se samo neznalica, licemjera,
izdajica i naivaca uhvatilo za prsa,
zadiglo halje i zaigralo kozaračko kolo.

Sa zapada u ovnov rog puše vjetar poniženja,
u isti rog pušu usta neznanja i sramote,
očekujući tapšanje, dočekat će od njih nož u leđa.

Majka rodi nedonošče, o koliko su se doktori
trsili da majka pobaci, no kad ne uspješe
sada joj dijete truju kravljim ludilom.

No, na pramcu i dalje vijori trobojka slobode,
gotovo je tisuć` ljeta bila u tamnici,
sad joj sunčevom svjetlošću oči žele oslijepiti.

U paklu nitko ne čuje anđeoski šaptaj
ne dopustite zidarima novog eona
da u čistilištu sagrade tri šestice.


Svjetionik još gori, plamen je crven
krvlju ljudskom obojen, mada se umanjio

još stijenja u lampionu ima.

Svjetionik još gori...
...koliko će gorjeti
samo o tebi ovisi.

12. 12. 2000.



Trubaču Gustavu Matošu

E, moj pjesniče, guslaču
zar si svijetu ovom (leglu zmija) ostavio
želje, misli, snove, osmijeh svoj
ko da netko cijeni žrtvu , tvoju patnju, život tvoj
(ova je zemlja plodno tlo
za svaku vrstu kameleona, ljigavaca
smutljivaca i prevrtljivaca).
Note su tvoje razasute nebom
no ovim svijetom ne vladaju gudači
na tom tronu kraljuju koljači.

E moj pjesniče, proroče
i danas, kao nekad, stradanju tvome pljuju u lice
a cesta Slobodi vodi preko stranputice
jer narod tvoj ima ropske gene
a one što stih tvoj ljube i štuju
stoljećima vješaju na stupove srama,
dok žito stranci kupe u ambare svoje
dotle i potomčad tvoju sužanjskom krvlju truju.

E moj pjesniče, trubaču, kome li trubiš
ovom zemljom gmižu crvi sa ušima gluhim.
Mada je najčišći oblik energije misao
nju ne primaju oni čije su noge
ukopane duboko u zemlju, u kal
i ne znaju kako je usnuti gladan
tragajući za ljubavlju, istinom, za koju si disao.
No tko korača oblacima, tko živi u snovima
ovoj je zemlji čudak, luđak, zanesenjak.
Kome li trubiš pjesniče moj
trubom Slobode, zašto li kriti
narod je tvoj jedino spreman
pokorno roblje biti.
3. 2. 2001.


Pismo iz izgubljenog kraljevstva
(svaka sličnost sa stvarnošću slučajno je namjerna)


Sunce je zaspalo u dolini srama
vapaji okovanih
odbijaju se od zidina kraljevskog dvorca.
Aždaju u jezeru
danas nitko nije nahranio
…što misliš čime li se hrani?
Podanici kraljevstvu služe
kako bi kralj u miru
popio krčag vina (ili kavu)
poslušnicima podijelio medalje i lente
nahranio svog ljubimca
svi se brinu za kraljevu sreću
(narod je ovaj u licemjerju i izdajstvu nenadmašan).

P.S. Kralju ni briga…
hrane za aždaju
uvijek će biti dovoljno.

5.3.2001.




Nepravedni Bog


Žena je imala sina i kći
I muža je imala
I kuću je imala
I dušu, dušu je imala.
Sad više ništa nema
Muž napustio
I nju i djecu
Rat joj spalio kuću
Sin se utopio u moru
Joooj
Samo još osta joj kći
Jer duše više nema,
Duše više nema.

A Bog i dalje uzima
Onima koji nemaju…

12. 7. 2001.



Lekcija o Slobodi


Sloboda se
kao i svako cvijeće
natapa ljubavlju
natapa se krvlju
životima ljudskim
hrani strepnjama
nadanjima, htijenjima
žrtvama.
I, nismo li
isuviše toga dali
isuviše tuge spoznali
da napokon probuja
ta sloboda
iz stoljeća krvi i sna.

25. 9. 2000.


Vječna duša Splita grada

1700 godina jednog grada pod brdom
milijuni godina jednog stražara
nad gradom
dokle grada i bilo nije
tko je kome dušu dao
grad brdu
ili brdo gradu
zna samo more
i lahor u krošnjama.

16. 6. 2001.



Tu sagradih dom
Strožanac


U ovoj su mirnoj uvali
Jarboli u moru zabodeni
Grane tamarisa mašući stvaraju vjetar
U kojem galebi nebu klikću.
Mirna uvala mojih snova,
Snova moga oca i moga sina
Izljubljena narom, rogačem i brnistrom.
Upamti prijatelju,
Kad te put nanovo nanese u ove strane
Ovaj zagrljaj sunca i neba
S kružnicom mora, kamena i soli
To moj je dom.

18.9.2001.


Zavičajna pjesma



U pećinu života zađoh
tmicu kojom samo šišmiši kruže
poskoci s psećim glavama
i zubi oštri njihovi
kidaju meso mojih snova.
Nigdje svjetla, nigdje izlaza!

O, Bože, gdje li su dani djetinjstva
kad je sunce bilo na mojim livadama
kad su djetinje oči moje
najveće upijale tajne?
Gdje li je stara kamena škola
gdje naučih prva slova?
Zar je ona živa
još samo u mojim mislima?
Toliko dana provedenih
u igri kraj Virske škole
toliko poderanih cipela i hlača potrganih
znao me svaki kamen na Megdanu
svaka rupa na Mečetu
svaka žaba u Žukovici
svaka ptica na Čubrini…
Gdje li sam sve s prijateljima
tražio sablju Kraljevića Marka
a našao samo ljubav i prijateljstvo.
Svaki trenutak sretnog djetinjstva
ljepši bijaše od sveg kasnijeg života.
Nigdje više takvog mirisa cvjetnih livada
nigdje behara trešnji i bagrema
nigdje takve bure
k`o kad zaržu oblačne kobile s Kobilića
ni bjeline snijega kad smetove nanese sa Zavelima
dječje li radosti: grudanja, sanjkanja i klizanja
moje su cipele najbrže bile
niz cestu zaleđenu na Megdanu.
Prva pričest i krizma ispred Virske crkve
križevi na groblju uz Ričinu
i ozidani grobovi kamišara uz Đerekovu stranu
pitanja,
pitanja bez odgovora:
“Sine, takva su bila vremena”
kao da vremena sadašnja
donose odgovore na ista pitanja,
pjesme gangaša i guslara
i ponos, beskrajan ponos
na kamen s kojeg potekoh
na ljubav skupljenu s ovog podneblja
čistog srca i široke duše
što je rasijah ljudima
kojima je u srcu samo pustopoljina
ljudima koji ništa ne razumiju
koji ne žele da išta razumiju.
Duh vjere, ljudstva i poštenja,
duh snage, pravde i praštanja
duh Hercegovine nestati neće nikada
makar živio samo u našim srcima.

20. 10. 2000.


Kamena pjesma


( Jer tu samo ljubav izvire )



Ovdje je povijest klesana u živu kamenu
dok huda stvarnost snove u sjećanje pretvara
iz Vira izvire u hrvatskom znamenu
i nebom plovi pjesma kamenoga guslara.

Ovdje je poskok otrovan samo dušmanu
kamen je pod golom nogom kao perje mek
krvavi je znoj melem žuljevitu dlanu
tako je otkako se piše Kristov pamtivjek.

Na zemnom putu, kuda prođoh, ja tek sam stranac
rasijah ljubav što ponesoh s kamena tog
u pustom sam svijetu uvijek tuđi neznanac

gdje mi tugu i suze briše samo dobri Bog
i prije no li oku mome dođe zemni kraj
vratit` se želim u svoj jedini stvarni zavičaj.


16. 10. 2000.



Tvrda zemlja
( Te Deum laudeamus)

Tvrda je, tvrda zemlja, po kojoj puk tvoj hodi…
Emaneul mogaše i lakše pute stvorit'
Bezbrojne su hridi kuda lađa ova brodi…
ELI, ELI, LAMA AZAVTANI, se pomolit'

Bogu, kao Isus ne gubit' vjeru i nadu,
Opet će doći KRIST Uskrsli da čudom blaži
Galiote, i da suze briše svome stadu.
A krv iz ruku njegovih neka nas utaži,

Molitvama zaliječi gorke grijehe naše.
Opet ću vam reći što je davno zapisano:
Lakšim je putem teže stići do cilja svoga.

ISUSA USKRSLOG ponovo razapinjaše
Mudroznanci, lažnobošci kojima je dano
Određivat' što je dobro, mjesto ŽIVOG BOGA.

26.03.03.


Svijeća za Hrvatsku

Upali svijeću nade
Upali svijeću i pomoli se
Nada je kruh bez kojeg ne možemo
Nada je zrak koji udišemo
Nada je trak svijetla u duši
Mojoj, tvojoj, duši Hrvatskoj
Probudi svjetlo ove nade
I svako jutro kad se probudiš
Pomoli se za oca, majku, sina, kći
Za sebe i Domovinu
I sve što taj dan učiniš
Neka bude za sve nas
Neka bude za Hrvatsku
Bit će to svjetlost sa svijećama
Što obasjava zemlju od Drave do mora
Bit će to svijeća jedna od mnogih
Pod križem hrvatskim

13.6. 03.



PJESNIČKO RIBARENJE ZORANA JURIŠIĆA

Pjesnik Zoran Jurišić ima dično pjesničko srce koje je otvoreno u dubljem altruističkom smislu za sve strane svijeta. Stoga, - neka ne čudi što je njemu zemlja ono isto nebo; - ako nema čovjeka koji je i pjesnik. Tako će lijepo izreći u plemenitom metaforičkom izdanju: NEBO JE MOJA DOMOVINA.

A kad smo već kod neba i domovine, u Jurišićevoj poeziji ima podosta jakih i iskrenih emocija, ljubavi prema domovini, ženi i zvijezdama nasuprot «iskazima ljudske nemoći» i «razdrobljenih očajanja», jer srce je na dlanu i onda kada je «Ljubavnica» s tim naslovom samo samoća, ali samoća koja ljubi, i koja će pjesniku svome roditi njegovo čedo – Pjesmu! I onda će autor ove nadahnute zbirke pjesama iskazati i povezati sve što ga muči u srcu i duši, i za što onda piše te stihove kao r i b a r e r i j e č i. I tako, usput budi nam rečeno – koji to pjesnik s mora ne piše o brodovima u luci, odlazećem ljetu, putovima i svim drugim «morskim» motivima, ali ne uvijek kao «olupinama na dnu mora»!

Pjesnik Zoran Jurišić iz Podstrane / gdje živi «Dobro jutro, more»/ - ima dobar naum i primjerenu praksu, kad ispod svake pjesme stavlja nadnevak, što će uputiti na vrijeme nastanka pjesme, stavlja nadnevak, što će uputiti na vrijeme nastanka pjesme kao iskazanog trenutka u raspoloženju i činu svakodnevnog življenja. Sve to što ulazi u okrilje poezije, a nosi motivski naslove poput «cvijeće ljubavi», «vjerovanje u čudo», «maslina i sirena» - uvlači se sa svim zakonima d i s a n j a pod jednu jedinstvenu oznaku « pjesme sjete i pjesme tajni».. A s ciklusom koji započinje O… snijegu, o boli, o moru – pjesnik će zaći u prozu, ali naglasimo, pjesničku prozu, koju inače nazivamo poezijom u prozi. Tu je pjesnik isto što i svaki umjetni, što je i kao slikar, s «nadahnućem boje». To prožima, jer to piše poeta koji stoji na obali «začahuren u svoju ljudskost» kao svoje poslanje i to s prirodom duboko u svezi. Na kraju tu je završni ciklus pjesama o domaji, što u zajedništvu svih tema ove zbirke čini trajnu povezanost prirodna ljudska bića kojemu je pjevanje neophodno kao voda i zrak. I u tome je blagodat ova iskrena pjesništva kojemu služe riječi, kako bi se izrekle što vjernije stihije osjećanja i unutarnja potreba za javnim očitovanjem t a j n i h podmornica duše i cijelog sebe…

Zoran Jurišić nije pomodan ovovremeni poeta, kojemu je fraza i «atrakcija teksta» osnovni postulat poezije. Zoran Jurišić je, prije svega, intima i svetost pjevanja, a onda tek programska iliti javna ispovijed s punom dozom samozatajnosti i ljudskih pokrića. Uvijek sam vjerovao da iskreno pišu koji u sebi nastanjuju karaktere i principe suradnje sa životom, pa onda tako i potrebama u umjetnost riječi. Povjerovat ćemo da će se s vremenom pjesnik iz stare i nove Podstrane osloboditi ljušture patetike i površnih kaskada semantike s ostacima svih tih prokušanih recitala. Na taj način oslobodio bi svoju lirsku žicu još intezivnije s poznatim mu blagim odsjajem govorljivosti takva bića, koji sadrži urođene pjesničke naboje bez kojih, izgleda i ne može. A riječ je dobra onda kad se iskaže na jednostavan način s prirodnim obogaćanjem sve one unutarnje sadržaje stvaratelja. A naš Zoran Jurišić ima učinkovita podudaranja u ostvarivanju iskaza i sadržaja. I ta je uvijek prava pjesnička misija koju služi i autor ove knjige.

Miroslav S. Mađer

Ponešto o meni

Rođen sam 21. veljače 1961. u Imotskom, djetinjstvo proveo u mjestu Viru kod Posušja, gdje završavam prva četiri razreda osnovne škole. Godine 1971. moja obitelj seli se u Split i tu završavam osnovnu školu.Od 1975. živim u Podstrani – Strožancu, gdje je moja obitelj napravila obiteljsku kuću. Iste godine upisujem se u Srednju elektrotehničku školu u Splitu, koju završavam 1979., a zatim studiram na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu te 1984. postajem inženjer elektrotehnike. Od tada sam radio u nekoliko splitskih poduzeća, kao što su Sigurnost, Elektron, Termoplastika, a od 1991. sam kao dragovoljac, sudionik Domovinskog rata. Zbog upale pluća jedno vrijeme nisam bio u Hrvatskoj vojsci, a od 1993. vojnik sam Šeste domobranske pukovnije, s kojom sam ratovao do kraja1995. Sudionik sam Oluje, za što sam dobio prigodne plakete i medalje. Od 1996. zaposlen sam u HRM-u, u ratnoj luci Lora u Splitu. Godine 2005. dobio sam status HRVI, te sam od ljeta 2005. u mirovini.

Pjesničkim radom počeo sam se baviti još u školskim klupama, a moja pjesma »Kišni Split« objavljena je još 1973. u listu za djecu »Radost«. Dugo vremena poeziju sam pisao samo za sebe, a tek 2000., više na nagovor prijatelja, objavljujem prvu zbirku poezije »Lađa bez kormila«. Kako je ova zbirka jako dobro primljena u pjesničkim krugovima, ozbiljnije sam se posvetio pisanju, a pjesme su mi zastupljene u izboru pjesama hrvatskih pjesnika posvećenih Tinu Ujeviću »Pobratimstvo lica u nemiru«, (Napredak, Split 2000.), te domovinskim izborima »Sinu munja od Zagreba grada« (Salona, Solin 2000.), »Vir – nepresušno vrelo« (Crkva na kamenu, Mostar 2001.), »Put križa«, koji je posvećen trećem posjetu Svetog Oca Hrvatskoj (Napredak, Split 2003.), i »Bog i Hrvati« (Matica hrvatska Imotski, 2003.). Druga zbirka poezije »Nebo je moja domovina«, tiskana je 2004., a izdavač je Matica hrvatska Podstrana. U »Poljicima«, godišnjaku poljičkoga dekanata, 2000. godine objavljena mi je pripovijetka »Poljička priča«. Ove godine objavio sam treću knjigu poezije «Sijač na poljima snova» izdavača MH Podstrana i Hrvatskog feniksa Split.
U knjizi «Poljički parnas» akademik Nedjeljko Mihanović uvrstio me je u svojoj knjizi među trideset pet najvećih Poljičkih književnika. Mada nisam član DHK, ovo ljeto u Podstrani ravnopravno sam sudjelovao, čitajući svoje pjesme, na pjesničkoj manifestaciji «Dobro jutro more», među izabranim hrvatskim velikanima pjesničke riječi.

Rukoveti pjesama su mi objavljeni u «Hrvatskom slovu», časopisu u izdanju Matice Hrvatske i «Osvitu», izdanju Društva hrvatskih književnika BiH. I dalje pišem, stvaram, što mi pruža izuzetno duhovno zadovoljstvo, a nadam se, ako me zdravlje posluži i novim objavljenim knjigama.

Djelatni sam član Matice hrvatske, u kojoj uređujem list za kulturu i društvena pitanja »Podstransku reviju«, glasilo Matice hrvatske Podstrana. Urednik sam i knjiga poezije »Tragovi vremena« pjesnika Stipana Medvidovića, izdanje MH Podstrana 2003, te knjige poezije Đurđice Tičinović «Pod škurama srca», izdanje Društvo poljičana Sv. Jure – Priko, 2005.

SIJAČ NA POLJIMA SNOVA, 2005, Matica hrvatska Podstrana

Barem stih

Katkad me ponese želja, dok čitam tuđe pjesme
Napisati svoju, ali barem jednu dobru
Kojom će poteći riječi poput bistre kapi s česme
Pohvale i slavu čitalaca stihovi ti da pobru.

Nisu česti trenuci kad slovom nastupe plime
Na papiru ostanu tek po dvije, tri suzne kapi
Prebirem po sebi tad, tražeći slogove, misli, rime
Za pravim izrazom nespokojna mi duša vapi.

Ja ne pišem mnogo, godišnje tek pjesmu poneku
Premda dojmovlja uviru u mene kao u spužvu
I tek kad navru ko bujica, zapišem ih u teku
Tada vreva misli stvori posvemašnju gužvu.

I sve bih dao da pišem puno ko drugi pjesnici
Da pjesme izviru iz srca poput nizova snoplja
Istine i ljubavi budu vjerovjesnici
I pogađaju dvoličnost i laž, poput sv. Jure koplja.

U hrpi riječi našao bi se neki dobar stih
Po kome bi se znao života moga koloplet
Jer većinom se pjesnici znaju tek po jednoj od njih
Samo je Tin život dao u pjesnički rukovet.

Sretan li je pjesnik kojem se barem jedna
Pjesma našla u koricama antologija tih
Od sveg što napisah da mi je bar neka vrijedna
Radostan bih bio pamti li mi se makar stih.

21. 6. 2000.



U Z E I T R Z A J I



Zabranjeno je gledati u Mjesec

Već dugo ne vidjeh ničije lice
Moj lik i sve oko mene prekriva noć
Oko nas kriče avetinjske ptice
I nitko ne zna kamo bi mogao poć'.

Prokletstvo je zarobilo sav ovaj svijet
Životom vladaju samo plač i tuga
Smrt i zloba, na kamenu spržen cvijet
Nad nebom nada, dva koncentrična kruga.

Prevelik je strah od strahote zbilje
Svatko svojom gmiže kao crv
Dok oči sniju sreću i izobilje
Ostaje na putu samo zgrušana krv.

Tko ima hrabrosti gledati u nebo
Promijeniti svog života tok
Jer zmija je stvorena gmizati po zemlji
Te iz zemlje piti zlobni crni sok.

Zabranjeno je gledati u Mjesec
Njegovu je sjenu okovao mraz
Jedino na obzoru postoji Mjesec
Jedini bi on mogao biti putokaz.

27. 1. 1983.



Velemajstor
(Još jedna autobiografska pjesma)

Ja sam velemajstor propuštenih prilika
Takvog, mislim, svijet nije doživio
Premda ne znam zašto je tako
Kome li sam što skrivio.
U svemu – ljubavi, zadovoljstvu, životu
Svakoj stvari za koju tko što mari
Prvak svijeta u promašajima
Onaj što uvijek sve pokvari.
Da Guinnessova knjiga ima ovu rubriku
Bio bih rekorder koji nema publiku
Ili bih i nju promašio
Ja sam naprosto takav
Rekorder u promašajima.

19. 7. 1998.



Pijanstvo

Pijanstvo misli, suludost strasti
Životna igra, igra životom
Kao i uvijek priču nam krasi
Ljubav koja odiše ljepotom.

O, kada nje predivne ne bi bilo
I velikog Nekog što upravlja njome
Sve bi tako uzaludno bilo
Živio bi tada svatko prema svome.

Tada ne bi bilo ove smiješne patnje
Što živi vječno i trajat će dovijek
Ni tuge, plača, suza – njene pratnje
Ali ni čovjek tada ne bi bio čovjek.


Ljepotica

Dobrotu –
Nisku, ogrlicu
Nanizala je oko vrata
Ljubav –
Ljepota maramu
Vezala oko struka
U svijet krenula
Jazbinu vučju
Nisku joj počupaše
Maramu potrgaše
Golo srce na vjetrometini
Osta ranjeno
Na licu joj samo
Dva modra oka
Nada i Strpljivost

18. 7. 1998.



Kisela jabuka

Upitah te za ljubav
Ti mi pričaš o sebi
Zamolih te: “Pokaži mi svjetlo”
Ti mi o sebi kazuješ
Zavapih: “Raj na Zemlji stvorimo”
Tvoje usne o tebi govore
Preklinjah te: “Uputi me u visine”
A ti
Utapaš se u svom sebeljublju

27. 2. 1998.


Duša od kamena


Nisam sposoban nikoga voljeti
Ne želim krasti tuđu ljubav
Neću primati ništa od onog
Što sam ne mogu drugima dati.

Moje oči - umorne od života
Srce je moje izbrazdano tugom
Kamena duša kamenom se grozi
Na sve ono što zove se ljepota.

Noge moje čeka nedostižna cesta
I strah od poraza ostavi traga
Previše je rana zatrovalo srce
Za novu više ne bi bilo mjesta.

27. 12. 1982.


Ponekad

Ponekad sam tako osamljen
Ponekad to traje vječno
Ponekad grozne kiše padaju
Ponekad to traje vječno
Ponekad se čini kako umirem
Ponekad to traje vječno
Ponekad me draga ne voli
Ponekad to traje vječno

10. 12. 1987.



Mornarova ljubav

Tko mi to snove krade
U njima sve je na svome mjestu
Ti i ja
Naša nijema ljubav
Nije mi potrebno piće da bih ti pisao pjesme
I bez rakije ja sam pijan
Grlim te praznim zagrljajem
Ljubim te premda tvojih usana nema na mojim
Razgovaramo bez riječi
Volim te
(u snovima, s tobom imam šestero djece,
premda ne znam kako ti miriše put)
... A morski vali i dalje udaraju u stijenje
Kao da žele promijeniti svijet

7. 8. 2001.



Volim more


Volim te more
Tvoju ljepotu
Tvoju tajanstvenost
Tvoju zlokobnost
Plavetnilo tvoje
Kliktaj galeba tvojega
Prostranost ti volim
Samo se dubine tvoje
Bojim
More

17. 5. 1979.


Malešnice


U svakom redu
Ja sam zadnji
To mi je ime

Mali princ gleda
U nebo
Okrenuvši leđa svijetu

Isusovo lice
Blijedi snovi postoje
Smisao je to

Pivo se pije
Čaše plaču i zveče
Stolovi šute


Ljudska kap mora moru
Kojem moru
Nebeskom moru



Vampirov ples


Krvi, krvi, krvi sam željan
Krvi mi dajte i mladog vrata
Krvi sam žedan
Ugriz moj je zlatan
Vragu dušu poklonih
Dušom mi vrag vlada
Ja sišem kosti, žile, snove
Čovjek bijah
Sve što o zlu spoznah
Kao čovjek naučih
Griznu li vas moji zubi
Ni bolji, ni gori, jednaki kao čovjek
Postat ćete
Ne bojte se moga zagrljaja

30. 10. 2001.


Pogonska pjesma

Pravilnik o radu
Zabranjen pristup nezaposlenima
Zabranjeno pušenje
I pristup otvorenim plamenom.
Bypass otvoren
Međunarodni sistem mjernih jedinica obješen
Godišnji odmor odgođen.
Rad unakažen.
Prihod obezvrijeđen.

1. 7. 2001.



Razmišljanja svagdašnjeg utopljenika


Jutrom ustaje,
Opere zube i očešlja se,
Cipele namaže,
Popije čaj.
Novo odijelo odjene,
Svakog jutra čist i uredan
Krene na posao.
... Nitko se ne pita
Što mu je na duši.


17. 12. 1997.


Uzaludan trud

Zaštitio si se krasnim izgledom
Oklopom ravnodušja utvrdio
Osjećaje isključio
Dušu praznu ostavio
Nedodirljivost dohvatio.
Tako ti se čini
... i jabuka trune iz sredine.

9. 3. 1998.


Pjesma za te

Duga noć. Sunce tek nestalo.
Ugašeno svjetlo, oči uprte
Kroz zatvorene kapke u zamišljen svijet pokraj mene.
Izvan sobe znam da je tama.
Znam da je ulična svjetlost ko nebesko mlijeko
I mrtvi leptiri, znam, vise s krovova.
Lišće treperi, stabla ko aveti.
Šupljikavi, fluidni. Gegaju se pijana stabla.
Čini se... dolaze, dolaze, pa odjednom zastanu
U pokretu, kao ptica okamenjena u letu.
Crne aveti nebosklona. Jesenja noć.
Tama je progutala čitav svijet. I leptire.
I drveće. I leden vjetar što ledi srce.
I ptice. I ljude. I kuće i cvijeće. I mene.
I tebe.

Slušam simfoniju.
Vjetar pjeva listovima grana. Svaki list novi ton.
Svaka grana novi zvuk. Divlja glazba.
Opijen sam glazbom. Predivnom glazbom.
I tijelo mi treperi ritmom, postajem sama simfonija.
Osobna glazba, ledena hladna glazba. Oči zvijezda
Gledaju sa zida, oči velike, oči male i zvijezde sjajne.
Zvijezde što ostaviše traga i one što davno ugasnuše.
Zvijezde repatice. Oči zvijezda sjaje u tami. Tamni svod.
Nebo bez zvijezda. More bez lađa.
Gradovi bez ljudi. Bez mene.
I tebe.

Crni uzduh. Crne planine. Crno more.
More bez valova i obala. Bez luka.
More što guta i nestaje. More, rupčaga.
Antimaterija. Grozno more. More krvolok.
More bez algi i riba. More bez života.
Jesenje more. More bure. Sve suviše brzo nestaje.
Nestajem u moru, nestajem u tami.
Vjetar me nosi, letim na valovima nebeske glazbe.
I hvatam sunce. Za ovaj svijet, za ovaj planet
Za moga druga i moju dragu
Poklonit ću vam sunce na dlanu
I pticama i oblacima, darovat ću sunce u oku.
I travci i mravu. Darovat ću ga svima.
I tebi.
I tebi. 20. 10. 1980.


Istiniti snovi

Krti su snovi što spokoj nude
Odgovor ne daju, tjeskobu bude
Tmuran san, životom strepim
Kako su samo vrhunci daleki
U snenom praskozorju smisao gubim
O istino, gadiš mi se.

Tako si prazna i jasna i grozna
Sve stavljaš na svoje mjesto
Nesklad ne trpiš ni bunilo snova
Ne dopuštaš mašti da joj misli krase
Kod tebe dileme nema
O istino, gadiš mi se.

Moji su snovi tako blagi
Sunce mi nose, pružaju na dlanu
Kriče kroz utrobu, rasvjetljuju noći
Kroz njih puzim i smisao tražim
Ne bježim od drugih blijedih konjanika
O istino, gadiš mi se.

16. 9. 1981.



Bol


Iščupat ću svoju bol
iz duše
u riječi je pretočiti
makar se morao
odreći sebe.



Pustinja

O čemu bih pisao uistinu ne znam, jer
svoje tajne i svoje nade već sam davno
utopio
u vrhunce divljeg mora, bez otoka.
Moja nada nije upoznala sreću,
moja tajna jedino je bila mora.
Svoje snove i svoje želje
pokopao sam davno u vrelinu krtog kama,
u prostore besplodnjake
gdje nikad neće planuti
pupoljak sretne sudbine…
Jer su moji snovi bili samo želje,
jer su moje želje bile samo snovi,
a ja i bez snova i bez želja
tumaram praznom pustinjom života.


Prokleti dani


Prazno mi srce i prazno u duši
Hladnoća grize i grlo i tijelo
Vapaji tihi prožimaju mozak
Vidim u sebi priviđenje bijelo.

Oči sam svoje iskopao davno
Ne vidim nikog, zurim u prazno
Oči sam i drugima iskopati htio
Da mi nitko ne vidi lice bezizrazno.

Zurim u bezdan, htio bih sanjati
Planine plave bez rijeke tjeskobe
A oči mi kapaju, ko uvelo sunce
Ne vide ni zid suprotan moje sobe.

Kopam po sebi uspomene davne
Ne osjećam više ni srce što hoće
Ruke tvoje blage, meku tvoju kožu
Prokleti dani, beskrajne samoće.



Pobuna robova

Od straha zaboravih ime
Je li noć crna i je li dan dan.
Zatvorio sam oči i u zrcalu života
Vidio jasnije no ikad:
Staklene oči, tako tužne oči.
Vidim...
Pobuna robova nema smisla
Rob je uvijek slab
I kad je bijesan i kad je divlji
I kad je najjači od svih
Opet je slab, dovoljno slab
Da ga pogledaju s prijezirom
Da se okrenu i odu od njega.
Rob nema moći
Jer on je sam i tako daleko
A njih ima mnogo i svi su isti.

Ja trpim i šutim
I nemam kuraže za pobunu.
Paralizirajući strah
Paraliza ruku i nogu i tijela
Paraliza uma.
Znam samo da me nema
Na njihovim mjestima i velikom svjetlu.
Ja skupljam prljavštinu po vlažnim rupama
Kutovima gdje oni ne zalaze
Krhotinama stakla režem svoje srce
U krvavom staklu vidim svoje lice
Svoje oči, staklene oči.

... Robovi imaju tako tužne oči.

13. 11. 1980.


Krilati kamen

Pjesme pišem uvijek kad sam sjetan,
U očima tada sjaje samo sanje
Jer ne mogu, dušo, s tobom biti sretan,
Premda željah više, dobih puno manje.

O sudbino jadna, koliko si zala
Učinila meni, sve uz podli smijeh.
Otela mi puno, ništa nisi dala
Pa sam sebe pitam: Koji je moj grijeh?

Što učinih zloga na ovome svijetu
Da se na me prospe tvoja kletva jetka.
Zar je grijeh što sam u svom letu
Želio visoko, povrh tvoga Retka.

Sada hodam zemljom sjećajuć’ se neba
S ranom u grudima gdje je sreća bila.
Za ostvaren život ne treba mi hljeba
Već, mjesto sprženih, samo nova krila.



Reinkarnacija
Da, moji su dani izbrojani i ja sam ih
izbrojio kroz svoje želje, odluke i djela.
A kad se ovi sivi, pusti dani približe svom kraju,
smijat ću se snovima koje sam snivao, a onda
zalupiti za sobom ova zemaljska vrata
i otpočeti svoj let u Beskonačno.
S. Jestudian
Tražio sam istinu i sreću posvuda,
U umovanju, ludovanju, ženama i piću,
Ne pronađoh ništa doli sloma huda,
Tvoja sam reinkarnacija, mrtvi Ujeviću?

Kao ti ponižen u svome poslanstvu
Ne nađoh sjene hlada, svoga križnog puta,
Tako u vječitom, nestvarnom izgnanstvu
Duša moja, ko tvoja, besciljnim krugom luta.

Koraci su moji pokidali mreže
Sklada zajedništva, vječnosti trajanja,
Ništeći u svome bijesu, da bi bilo teže,
Sveti ljudski sok dobrote i kajanja.

Kod tolikih nađoh zatvorena vrata
Pa je trpka boljka sjela nasred čela,
Rastočen sred svoga bezimenog rata,
Poražen i prije no je bitka započela.

Ti živiš jednakim životom
Kao ja u tebi, prije mnogo ljeta,
Budeći dane klonulom strahotom
Da mi ljubav iznova nikad ne procvjeta.

Tople krvi moje prepune su vjeđe
Da brišu mi suze, premda duha plemstvo
Ostavi mi samo ukleto naslijeđe,
Znamen svoj, pečat grešni i svoje prokletstvo.

A onom što će doći nakon mene
Ja sam bez nade, utjehe i sreće,
Da trune i pati, raspinje i vene,
Ostavit ću samo prokletstvo još veće.

4. 1. 1986.


Moj obračun s njima


Moji snovi nisu vaše snoviđenje
Dani moji u vašim ne ostavljaju tragove
Moji zubi ne znaju ugristi
Moji nokti, kao vaši, ne čupaju
Tuđa srca iz ležišta

Moj obračun s vama je
Nož u srce
Nož u leđa
Harakiri

Ne pomažite mi
Vaša pomoć
Konopac je oko vrata
Kako ga samo rado stavljate
Sa zadovoljstvom
Pomažete mi da što prije izdahnem
To je bitna pomoć
Time liječite svoju savjest
Time perete ruke
Ko Poncije Pilat
Jer ja se ne uklapam
U vaše tumačenja povijesti
U vaše planove
U vaše pobjede
U vaš novi svijet
Svijet bez slobode
Svijet bez pravde
Svijet lažne demokracije

Uvijek ćete u tom svijetu
Imati dovoljno kolebljivaca
Izdajica
Smutljivaca
Častohlepnika
Novi poredak
Novi početak
Nova zemlja i novo roblje
Vaša zemlja
Vaša vlast
Vaši puleni koji vam plješću
Koji vas hvale
Pletu lovorike
Dižu spomenike

Pljujem ja na vas
I na vašu zemlju
I na vašu pravdu
I vaš sustav vrijednosti
Sve vam dobro u njem bilo
Ali
bez
mene!



Možda će se netko i prepoznati


Vi nikada nećete imati lice
Lijepo i čisto
Cvijeće moje nećete mirisati.

Moj je dan samo moj
U mojim snovima
Ne možete jahati moje leptire.

Zaboravite dan kada smo se sreli
U svoj dom
Ja puštam ljude koji imaju srce.

A vi takvi niste.

17. 8. 2001.


Opake riječi


Nitko u svom selu prorok nije
Pogotovo onaj drukčiji po duhu svom
Tko koračajuć' zemaljskom javom snije
Života svoga sudbom prokletom.

Ja različit od sviju, poruge predmet
Dovoljno lud da me ne zanima
Opakih ljudskih riječi otrovni domet
Usprkos tuđoj zloći dobar sam sa svima.

Običnima to je nešto neobično
Jer laž i kletva oduvijek su jasne
Ma koliko bile po sebi zle i nečasne.

Osuditi drugog njima je prilično
Presuda je uvijek na strani većine.
Istina je nevažna. Kad sve mine.


11. 8. 2005.



Epitaf

Poredao sam dane svoje
Ko listove knjige života
Svakog dana novi slažem list.
O, koliko bijelih praznih listova
U knjizi mojoj naredano
Koliko preskočenih poglavlja
Toliko izblijedjelih zaglavlja
Nečitkih naslova.
Hoće li bar ostati ime ljubavi
Da njime mogu ukrasiti
Naslov moje knjige.



Sijač na poljima snova

Ja lutam svijetom, ah, danima
živeć’ u svome kolopletu snova,
košmare duha liječim snima,
iluzija morem plovi prova

moja. Slatki su njini dari, mada
zlato snova, rubin, topaz i oniks
u sunovrat žića, tone sve mi sada...
Kad li će uskrisit’ hrvatski feniks?

Ja sijem suze po poljima snova,
a one ko biseri nebosklona sjaje.
Ne dijelim zlatno klasje od korova.

Sve je u ovoj halucinaciji
bajno, a zbilja je grozna i traje
kao uzdarje cijeloj generaciji.



*

Zadnja moja pjesma pjevat će o sreći
Koja nije odavno dotakla moj prag
Nespokojstvo patnje – dar od neba veći
U duši je zauvijek ostavio trag.

Koliko sam puta plakao nad sobom
Slomljen proročanstvom praiskonske krivnje
Mjesto gospodarom postao sam robom
Što mrvice kupi poslije gozbe divne.



Potrebno je samo čekati


Ponekad su noći tako mračne
Pa se čini da jutro nikada neće osvanuti
To je tako turoban osjećaj
Ali nada u svanuće čini život ipak moguć

Potrebno je samo čekati
I sunce će zorom svanuti

Ponekad je more tako nemirno
Te upitaš sebe da l’ ikad će se smiriti
To je tako grozan osjećaj kad morem
Ne možeš ploviti

Potrebno je samo čekati
I već će se more smiriti

Ponekad takve kiše padaju
Da osjećaš kako se zemlja rastapa
O Bože, zar je moguće
Zar ćeš dopustiti da zemlja nestane

Potrebno je samo čekati
I kiša već će prestati

Ponekad tuga okuje srce
I ljubav iz njega nestane
Tad misliš sve je propalo
Zar vrijedi uopće živjeti

Ali tuga već će nestati
Već sutra bit ćeš sretan ti

Novi dan će osvanuti
More života će se smiriti
Kiša suza će prestati
I sreća će obasjati život tvoj




V R A T A P R E M A N E B U



Dilema


Kad srce zaželi pjesmu...
Kad...
No, ima li čovjek srce?
Pa kažu on uopće srca nema
Da je čovjek pripitomljena životinja.
Kako onda večeras
Kako moje srce
Želi pjesmu
Otpjevati
Odsanjati...
(Čovjek, kao životinja, zasigurno nema ni snove.)
Što mi je onda večeras činiti?
Razbiti svoju želju ko bokal
Odbaciti srce
Ili
Prepun pjesme što treperi
Ne biti čovjek.

24. 8. 1986.



Moja lađa


Moja mala lađa
Još uvijek plovi
Nije važno što nikamo neće stići
Što joj je napuklo drvo
Jarbol nije prav
Jedra što su gnjila
A makinja troka i zamalo staje
Ma isto plovi
I plovidba još uvijek traje
Ja sam lađa bez vesla i kormila
Što će možda jednom
U sunčani zaploviti plov

14. 8. 2001.


Mornarov grob


Okovan morem
Jednog ću dana
Nasloniti svoju umornu glavu
Na jastuk od koralja
Sklopiti oči prekriženih ruku.
Na morskim valovima
Skupa s divljim galebima
Letjet će moji snovi.


27. 7. 2001.


Srebrni brod


Sagradih srebrnobijeli brod –
Ne od željeza i drva:
Od snova sagradih srebrni brod.
Zaplovih njim na pučinu sam –
Ja mornar, ja putnik, ja kapetan,
Bijelim brodom s tri moje čežnje, tri jarbola.
Od platna nade skrojih jedra
Da hvata raskrvljeni vjetar prošlosti
Sunčanoj hodi budućnosti.
Od sanja izgradih bijeli brod,
Srebrnim brodom zaplovih k suncu.

Na mirnom moru
Snenim brodom tiho brodih.
Tad udari grom i munje sijevnuše
Neptun uzburka vale zubatih oluja
Pučina podivlja
Moj brod – ljuska orahova
U trenu rasu se.
Jedvice jedva na pusti otok isplivah –
Ja brod, ja otok, ja brodolomac.
Juga i samoće prepun
Od tuge svoje ispletoh mrežu –
No mrežom tuge ne love se ribe.

1. 11. 1999.



Propušteni dani


Kad izgubiš vjeru u sutra
Okreni se, pljuni u jučerašnji dan
I sutrašnji bez razlike.
Kriv nije nitko
Sudbina svoje uzima i daje
Tko zna čega previše, čega premalo.
Želje su naše jame bez dna
U živu mesu
Vlastiti kopamo grob.

24. 8. 1995.



Okrutna stvarnost


Žena je imala muža
Sina i kćer je imala
Kuću je imala
Dušu, dušu je imala.
Sad više ništa nema
Muž napustio
Nju i djecu
Rat joj spalio kuću
Sin se utopio u moru
Samo još osta joj kći
Jer duše više nema
Duše više nema.

A Bog i dalje uzima
Onima koji nemaju…

12. 7. 2001.


Smak svijeta


Sve što volim
Drugi mrze
Odnijele su rijeke brze
I ljubavi
I kajanja.
Smak je svijeta
Kraj trajanja
Prokletstvo pakla
Krug bez kraja
Prokletstvo zemlje
Nigdje raja.
Poslije svega
Vrijeme teče
I bez ljudi On reče:
“Koliko zla u ime dobrote
Koliko malo treba
Od ljepote života do strahote
Sve je prošlost
Kraj je teška
Čovjek je moja
Najveća greška.”


Posljedice


Umoran i pospan ležim na travi
Umoran od života
Pospan od svijeta
Junak iz priča, lažnoga sjaja
Junak iz sna, iz raja.

Nije važno
Ništa važno nije.
Neki ljudi nisu heroji
Neki heroji nisu ljudi.
Ni heroji ni ljudi
Nitkovi prvi
Lešine trule od mesa i krvi.

Slatko je gorka prošlost
Gmizao sam zemljom
Pokatkad dizao krijestu.
Moja propast nije kraj
Moja je propast
Korak bliže savršenstvu.

Ne želim vraćati ono što je prošlo
Samo mi kiseo nekakav
U ustima okus.
Previše posla ima za samo jednog Boga
Zar je onda čudno što sam bio
Jedan od mnogih kunića za pokus.

Oduvijek sam sâm.
Uspjeh i propast su gotovo isto
Kako kome il’ kako kada.
Život nije početak
Niti je smrt kraj
Zauvijek znači nikada.


Bijela morska psina


Duboko pod morem
Među gudurama rasutih noći
Ispod zapretenih kapi
Potmulih hridi, potonulog stijenja
Čekaju me bijeli zubi
Čekaju me crne noći
Zle riječi
Prokleti noževi
Što tako slasno gutaju moje dane
Slatku dinju moga srca
Daleko dolje u drvenim daskama
Čekaju me zli zubi
Koji žderu moje snove misli kosti
Želatinu moždine iznutricu jetra
Bijela morska psina
Oštar zub

30. 7. 2001.


Viteški turnir


Viteza dva
crni i bijeli
danomice se bore jedan protiv drugog.
Misliš čas jedan će pobijediti
na to se drugi uzdigne
da prvoga samrtnim bodežom porazi.
Tako godinama njih se dvojica bore
prostranstvima moje duše.
Bilo koji da pobijedi
ja bit ću poražen.



Žar istine


Ponekad i ja progovorim
poneku jasnu riječ istine
ponekad mojim očima bljesne
iskra ljubavi prečiste.

Ponekad i u mome srcu
bukne plamen ljubavi glasne
što gori, što tek trenutak traje
a zatim nestane, zatim gasne.

O, kako bih želio da taj tren
kao vječnost u srcu mom sije
da istina, ljubav i pravednost
dušu moju bez prestanka grije.



Kuda sa sobom

Ja svoj put ne znam
Niti ga ikada upoznah
Od Tebe tražih odgovor
Ali ga ne dobih.

Kuda sve udarah životom
Kojima sve stranputicama pođoh
Kakvim sve morima plovih
No ne nađoh nigdje
Smiraj srcu svom.

Što put bješe teži i neprohodniji
Lakše od njega odustajah
A mirnih i spokojnih staza
Pod mojim nogama bilo nije.

Sad sam opet na početku
I molim Te molbom
Koju dosad ne izustih:
Ne objavljuj mi puta mojega
Jer ne bih znao
Tek tada znao ne bih
Kuda i kamo sa sobom.



Večernja molitva srca

Svaku večer prije sna
Bogu se pomolim
Zahvalim za svu nesreću
Koju proživjeh toga dana.

Spokojno zaspim, jer znam
Bog moj sni
Skupa sa mnom
Na istom jastuku.

24. 8. 2005.


Sklopljene oči


Kad zatvorim oči
Svijet nestane
Ostajem sam
Ja – moja duša
Svejedno gdje sam.
Kad sklopim oči
Postojim samo ja
I vjera da nisam sam
Na ovom svijetu.

5. 9. 2005.



Slani pelin

Popij iz čaše moje tuge
Gorko vino ljubavi
Kušaj iz kaleža moje vjere
Slomljeni križ ubavi.

Ispij iz zdenca mojih snova
Suze što isplakah dnima
Previj pelinom živu ranu
Koju poklanjam svima.

30. 8. 2005.



Put svetog križa

Hodaj kuda hoćeš
Traži što god hoćeš
Nećeš naći uzvišenijeg puta k nebu
Ni sigurnijeg puta po zemlji
Od puta svetog križa

Mnogo ih je koji ljube kraljevstvo nebesko
Ali malo koji nose njegov križ
Mnogo je onih koji žele utjehu
Ali malo koji žele patnje
Mnogi slijede Isusa do lomljenja kruha
Ali malo ih pije kalež muke
Mnogi ljube Isusa dok ih ne zadese nevolje
Mnogi ga blagoslivljaju dok od njeg primaju utjehe

U križu je spas
U križu je život
U križu je Božji glas
U križu je snaga uma
U križu je radost srca
U križu je radost duha
U križu je skup svih kreposti
U križu je savršenstvo svetosti.

Sve misli i stihovi iz knjige “Nasljeduj Krista”
Tome Kempenca

Sveti križu, zagrli me
Kad ja već ne mogah
Zagrliti tebe.
Vodi me kud želiš
Ti put znaš bolje od mene.
Bez Tebe uvijek sam svijetom lutao
Bez Tebe s nesrećom drugovao!



Međugorskoj Gospi


Stajao sam na kamenu očinskome
stajao
... i plakao.


I molio Tebe
Gospe Međugorska.



Kralj kraljeva

Ja, siroti prosjak, pred vrata
čudesno lijepog dvorca dođoh
ljepote takve ni zamisliti se ne može.
Neopisiva radost, ljubav i dobrota
unutar dvorca vladaše.
Ja, siromah, zaiskah kruha,
na to se dveri veličajnosti širom otvoriše,
a Kralj kraljeva mi reče:
“Danima te čekah, milo dijete,
dođi k meni
i sve moje bit će tvoje.”



Vrata prema nebu

Kad se Sunce ljubavlju prožme
zakiši zvjezdani dažd
otvore se rajske dveri
vrata ljubavi
vrata u srcu.
Zaželjeh njima proći
opiti se ljubavlju.

20. 1. 2002.




N A S T A R O M P U T U


More i Podstrana

Podstrana i more vole se nezasitno
Ko ljubavnici bijahu
Oduvijek, uvijek i zauvijek.
Podstrana ljubi more
Čvrstom rukom ribara
Sjetnom pjesmom mornara.
More ljubi Podstranu mekim usnama vala
Što miluje svaku uvalu, svaki kamen
Svaku hrid i svaku škrapu.
More i Podstrana dva su očajnika
Podstrana i more dva su ljubavnika
Što ne mogu jedno bez drugoga
Što su se zavjetovali
Ljubit ću te dovijeka.


2. 7. 2005.


Sama ljubav
(svetom Dujmu)

… Bog je jedan, samo jedan
Neka me zvijeri rastrgaju
Mač odrubi glavu
Kao Petar nauznak raspet budem
Bog je jedan, care,
To nisi ti, nit' itko od ljudi
U tebe je vlast i mač
Pa sudi i presudi…

… Kroza stube zvonika Svetog Duje
Struji lahor smežuranog vjetra
Slijeva se nad usnulim gradom
… Sama ljubav…
… Sama ljubav…
… Sama ljubav…

25. 3. 2002.



Svibanjski nokturno


Zabiglisa slavuj u smiraju dana
Spušta se tama po skutima brda Zavelima
Pjev se prosu livadama
I šumarkom kraj djedove kuće.
U njoj sad ne živi nitko
Ja tek dođem ponekad
Napojiti se hercegovačkim mirom i mirisom.
Naviru sjećanja i sjeta
Za nekim prohujalim vremenima.
Nekoć je ova kuća bila prepuna
Ljudi i ljudstva
Danas u njoj caruju pauci
Jer svi napustiše stari dom.
Neki odoše u svijet tražiti drugi
Odoše drugi u nebeski.
Kome danas na Pločama slavuj pjeva
Kome zrikavac zriče
Kome hrast pravi hlad
Kome psi lavežom remete mir
Kad ovdje danas ne živi nitko
Osim mojih sjećanja.
No ona su samo moja
I nikome nisu potrebna.
A kuća stoji napojena slavujevim pjevom
U sjeni Zavelima čeka nova pokoljenja.

8. 5. 2005.



Zemlja Hercegova
Juri Budimiru

Pružio si žile u ovu zemlju Hercegovu
Poput hrasta, poput stabla oraha
Zamirisao mirisom đirana, mesliđana
Zapjevao poput slavuja gangom pradjedovskom
Napio se vodom iz studenca
Tvoje su se vene u žile pretvorile
Noge pustile korijenje
Presadile se u zemlju crvenicu
Onaj tko voli zemlju poput tebe
Njega zemlja voli još većom ljubavlju
Zemlja zemlji, voda vodi, sunce suncu
Pjesma pjesmi za sva vremena
Tijelo je tvoje izbrazdano bujicama i naplavima
Jer ti si iz zemlje izniknuo
Zemlje očeve, pradjedove, zemlje Hercegove
U nju si se zakorijenio
Krvlju je svojom napajaš
Srce je tvoje tvrda stijena zavelimska
S tobom teku vode Ričine
Ti dišeš plućima sokola
Jer ti si zemlja posna i kamena
Plodna i ponosna
Vječna zemlja Hercegova
Ti si svjedok jednog vremena
Uspomene ne umiru nikada



Sine Hercegovine

Ti, što si gnijezdo svio
U kišnim maglama Europe
Surim brdima Kanade
Dalekim pampama Južne Amerike
Na žarkom suncu Australije
Što si prigrlio
Cijelog svijeta obale
Upamti
Ovaj kamen pamti stope tvoje
Ovdje su ti korijeni
Tvojih pređa grobovi.
Ne zaboravi!


Vječna je ona


Od plavog mora do surih gora
od Dubrovnika do Međimurja
sve od Istre pa do rijeke Drine
ravne Panonije širom Domovine
pjesma se čuje tisuće zvona
nebom se ori: “Vječna je ona!”
Radosna lica sreću sanjaju
zagrljena srca složno pjevaju:
“Hrvatska je vječna, neka svatko zna
dok bije srce u grudima.
Hrvatska je vječna, volimo je mi
jer smo njeni vjerni sinovi!”

29. 11. 1987.



Riječ Hrvatska

O Hrvatska, zemljo moja,
O tebi pjevati ne mogu
Previše te ljubim
I bojim se
Da Te svojom riječju ne povrijedim.
Riječ
Hrvatska
Pjesma je po sebi
I najljepša riječ
Našega jezika.
Neka ljubav moja bude
U stih pretočena
Tebi posvećena.



Vječni deseterac
(knezu Branimiru)

Nad Makarskom trobojnica vije
Biokovo ponosno se smije.
Tu se slavi Branimira slava
Što potopi mletačkoga lava
Koji htjede Hrvatsku pokorit
Otet blago, zasužnjit, porobit.
Hrvati su svoje obranili
Svojoj zemlji sveti mir donijeli
Hrvatsku pod kneževim imenom
Papa Božjim prekriži znamenom.
Napojeni Kristovim otajstvom
Šire vjeru hrvatskim prostranstvom
Vjerni križu, svojoj rodnoj grudi.
Uvijek čašćen, Branimire, budi
Brani mir i svetu slobodu
Podari je svojemu narodu
Nek' Hrvati ime tvoje štuju
Neovisnost nikom ne daruju.
Hrvatska je trobojnica sveta
Neka živi sve dok ima svijeta
Sve pod vodstvom novih Branimira.
Zemlja pravde, slobode i mira
Neka ti je čast i vječna plaća
Mirno spavaj, kneže od Hrvata.


Razvigor i novo doba

“Sve za Hrvatsku,
Hrvatsku ni za što”
F. Tuđman

Tisuću porobljenih ljeta
Hrvati u kaplji žića
sve težnje za slobodom sabraše,
sve vapijuće želje upletoše
u prstoplet što jednu pesnicu stvori.
Ta šaka jednom u stol udari,
jedne usne kliknuše jednom:
“Dosta! Dosta sužanjstva,
dosta laži i prijevara,
dosta slatkorječivosti i podvala,
predugo nas vremena
nazoviprijatelji drže u uzama
i govore nam da sposobni nismo
sami sebe
voditi
u Slobodi.”
Taj vrisak molitva bijaše napaćenu puku
kao kad kap vode umirućem
uspavani život probudi
i duša procvjeta,
vjetar zaigra,
orli poletješe,
konji zarzaše,
slavuji zabiglisaše,
vrisak zamedi,
ruže zamirisaše,
masline zauljiše,
borovi zasmoliše,
zrna pšenična zabrašniše,
a grb crven-bijeli uštiti se
te uzduh novim duhom
napoji stare duše.

-II-

Ali i zvijeri pozvijeriše,
gavrani zagraktaše,
šišmiši kriknuše,
strvinari zube naoštriše,
krvlju se snovi prebojiše,
prsnu krv vrelim nebom,
krvava kiša zali suhu zemlju,
krvav se potok stvori,
sto potoka u krvavu rijeku,
tisuću rijeka u krvavo more uli se.
A bitka strašna bijaše,
aždaja grize i ništi i ruši,
zvijeri oštar zub imaju,
ali dušu ne poznaju,
ne znaju da svako srce
na oltar Slobode položeno
tisuću novih srca rađa.
Al’ guja oštrozuba,
premda Sunce ispiti ne može,
u mrklinu ga oboji,
već se radovati poče svojoj pobjedi
kadli joj mač hrvatski
glavu zvjerinju odrubi,
a rep se zmijski u suhozid uvuče
čekajući da joj nove izrastu glave.
Tad lanci sužanjstva popucaše,
tamnice se otvoriše,
anđeo Slobode Oltaru Domovine priđe,
mrtvima se pokloni,
svijeću zapali od koje se Sunce zasrami,
rešetke se polomiše
i silna svjetlost obasja
OVU ZEMLJU napaćenu.
Konačno Mir,
napokon Sloboda -
ovom nebu crvenom, plamenom,
ovom kršu bijelom, kamenom,
ovom moru modrom, moru Jadranskom.


-III-


“Bože, Ti što sve na Zemlji vodiš,
Ti što naše živote plodiš,
molim Te srcem skromnim
povedi ovu lađu malu
tihim valima ljubavi,
dovedi je do sigurne luke
u kojoj je neće čekati Tantalove muke,
ni prijetvorni rukavičari
što ti riječima tepaju, usnama miluju,
a nož u mozgu skrivaju
te samo čekaju da srce na pladnju ponudiš.
No od svih aždaja stoglavih
čuvaj je od one najgore,
one što spava na srcu
koju majka mlijekom othrani,
guje izdajice, što je već tisuć ljeta
MOGA DOMA
sudbina.
Još Te molim jedino
grumen zemlje hrvatske
i kraj križa svojega
plamen svijeće posmrtne.”
Vjetar ponese ove riječi
svemirskim prostranstvima,
pjesmu koja treperi u zvonicima:
“Ljubavi za OVU ZIPKU nikada previše nije,
dokle srce moje u ovim grudima bije
samo se jednim napaja vimenom,
Slovom nazvanim HRVATSKIM IMENOM.”


Karla, nisam ja zaboravio
Hrvatskim osuđenicima u haaškom i inim zatvorima

Onog dana kad je voda potekla iz ploče kamenog zida i nahrupili žohari iz cijevi koja spaja nebo i zemlju probudio sam svoju savjest i kriknuo izmučenim grlom:
- Neee! Nećete nikada spaliti ovu grudu zemlje što se Hrvatska zove!
Tu gdje žive Hrvati i žohari i Sunce koje izlijeva žar svakim danom na iscrpljene
uznike što proliše krv za zvijeri što izviru iz
svakog stiha ovog neba, zamislite riječ poniženja kojom me svakodnevno šamaraju.
Nek' moja krv bude istinita.
Nek' moj duh bude nepokolebljiv.
Nek' duša moja ne bude prodana nikome
Koji diše bez suza onog dana godine Gospodnje 1995.
Kada pokopah rođaka kojeg ubi četnička granata.
Netko će možda to i zaboraviti i za sve ovo da je uzaludno reći,
Ne boj se, barem ja, to ću upisati u svoju knjigu i za njeg izmoliti Pokoj vječni.
U miru počivao, on i sve mrtve kosti.

U Lori 28. 9. 2001.


Plovidba

More, more,
suzo Božja, suzo veličajna.
Zaplovih lađom
veličajnost tvoju upoznati,
dvanaest probranih momaka
razvezaše jedra i ona zaplovi.
Dvanaest braće s kojima odrastoh
na istoj zdjeli pure, istom soparniku,
s kojima sve dijelih,
želje, misli, snove – sa mnom zaplovi.
Na pol puta iskonu od kojeg sve počinje,
na pol plova rekoše mi:
“Želje tvoje, tvoji snovi, nisu snovi naši.
Da ploviš blago steći,
zlato osvojiti, druge porobiti,
do kraja svijeta s tobom bismo plovili
... ali oslobođenja veličajnost zagrliti... ne,
nama je dobro i na našoj obali.”

Okrenuše brod na pola plova,
odbaciše me i otploviše.
Brzo me zaboraviše
jer ljudi brzo zaborave ono čime se ne ponose.
Ja more zagrlih,
naslonih glavu na jastuk morske trave
i zavapih:
“Zašto, Oče, zašto?”
A bog Neptun, posinak Boga živoga,
zagrli me i reče:
“O naivče, lakovjerniče, kome si se povjerio.
Da si leglu zmija, izdale te ne bi,
jatu orlova, ne bi te prevarili,
škorpionima, vucima i svim drugim zvijerima,
vjerni bi ti bili.
Al' narodu ovom...
Izdat će te kad mu zadnju koru kruha pokloniš
posljednjom ga kapi krvi napojiš.
Uzalud je.
Izdat će i oteti
sve što si sudbom svojom ostvario.
Kome li se povjeri, nesretniče..?”


“Braći”, rekoh,
“braći se povjerih, jer nikog drugog nemah.
Nisam iz legla zmija izniknuo,
sa škorpionima nisam drugovao,
s orlima nisam letio.
Čovjek sam, kuda ću osim svojima.
Izdaše me, opet im opraštam,
oni su sjeme moje zemlje
koju volim više od života
jer druge zemlje nemam.
Nek' im Bog grijehe ropstva oprosti
udijeli vjeru u Dobrotu,
Ljudskost i Slobodu
makar je nikad ne ostvarili.
Jer živjeti je lakše i s lažnom nadom
nego sa sigurnim beznađem.”

3. 7. 2005.


BOG I HRVATI

(Prvi put…
drugi put…
treći put… Prodano!)

Hrvati zalud mriješe za zemlju ovu,
Krvlju je stvorili, neslogom gubili,
Guske u magli bili, guske i ostali -
Sinovi njeni vjeruju samo u lovu.

Milijuni skončaše snijuć' o Slobodi,
Bratstvu po Križu, Golgoti, vjeri u Boga,
Danas bi izdali zemlju i brata svoga
Za šaku škuda. Tko li nas to u smrt vodi.

Zvonimir te prokleo, Domovino jadna,
Da Križ poniženja nosiš kao sudbinu.
Djeca su ti oduvijek nezasitno gladna.

Danas pečat Haaga nosiš ko popudbinu.
Hrvatsku nudimo onom tko više plati
Kličuć' slavno i zanosno: Bog i Hrvati.


STIHOVI OD SNOVA I LJUBAVI


Zoran Jurišić, znani nam poeta “sa starog puta” iz Podstrane, ovaj put sabire svoju spisateljsku sintaksu od možda ponajboljih naslova iz svih dosadašnjih zbirki. Osnovni elementi njegove poetike i dalje su nepatetična uzvišenost zadanih mu tema i motiva, jači naglasak neposrednosti, sve ono što izvire iz motivskih odrednica kao što su domovina, ljubav, mirovni prosvjed, osuda agresije i zla u svakom obliku današnje civilizacije, koju nikako da pomirimo s prijevodnim značenjem kao u lj u d b a. Možda ima civilizacije, ali gdje je ta uljudba, kao da se pita pjesnik. A onda je sve to što se niže sa stranice na stranicu, na pjesmu s pjesme, nesebično prožeto vjerom i mitom zavičajnosti, bez obzira na to s koliko snage i umješnosti kazivanja. To je u Jurišića – uostalom, kao i kod svih pjesnika – zavjet pisanja, kao srž sudbine i poimanja življenja na ovom svijetu.

Čitajući pojedine pjesme, naići ćemo na karakterističan stih: “Nek’ moja krv bude istinita” – što bi se moglo pretočiti i na riječi kao istinite odbljeske srca i duše. Snažna mu je pjesma “Bijela morska psina” s uvodnim stihom “Duboko pod morem”, što i neće začuditi svakog onog koji s morem živi život. Konačno, simbolika pojma lađe kao da je temeljni moto (“Ja sam lađa”) u ovog pjesnika s mora u kojeg će “skupa s divljim galebima letjet snovi”. A kada se poezija najjače očituje u snovima, Jurišićevo pjesničko poslanje ostat će za sva vremena u toj plovidbi, s kojom se svaki stvarni čovjek, ma kako se raspadao – nada, jer u nadi je pjesma.

Ima u ovoj pjesmarici i pesimističnih, deprimirajućih tonova, ali u kojeg to pjesnika nema? No, reći će pjesnik da bi bio sretan kad bi mu se pamtio barem jedan stih, a držim da ima takvih stihova u ovoj pjesmarici duha i daha ljudskoga. Možda pjesnika i ne bi trebalo brinuti to, nego one unutarnje potrebe kao što su poticaj, potreba za očitovanjem sebe, jer pjesma će poteći neovisno o onima kojima je namijenjena. Pjesma ima svoje zakone pojavnosti i usudnosti.

Ako bi čitatelj ovih stihova htio nasloviti cijelu zbirku kao slovo u ime ljubavi, onda će pred sobom imati bujicu, a potom i rječicu. Istina, možda je s rijekom više nabujale rječitosti, ali maleni su “igrokazi duše” uvijek učinkovitiji. I, usput budi rečeno, treba li se složiti s autorom kad će konstatirati da pjesnik piše samo onda kad je sjetan, koliko i nesretan. Nema pravila za nadahnuće, koje proizlazi iz svestranosti bića i njegovih različitih, odnosno raznolikih stanja.

I Jurišićeva pjesma podliježe općim podnebljima psihe, kao i motivike, pa će iznimno djelovati odstupajući kao ona pod naslovom “Zabranjeno je gledati u Mjesec”, premda će i ona zabilježiti opće mislilačko ili filozofično stanje stvari. Pjesnik ima potrebu za svrhom prosudbe svake pjesme u nekim preopćenitim traganjima, a možda bi bilo bolje da je pjesma izvan tih okvira, i da neposredno sjaji svim bljeskovima svoje samobitnosti. A postoje li istiniti i neistiniti snovi; koja je razlika, ako uopće snovi mogu preuzeti na sebe takvu misaonu dilemu, jer snovi su izvan datosti realiteta? I je li na pjesniku da se teorijski bavi snom o snovima, ili da samo bilježi onako kako mu oni slijeću u predodžbe dosluha i osjećaja izvanzemaljnosti?

A naš će pjesnik ispitivati sebe i na način drugačijih pitanja, ali ipak uzajamno ovisnih, spisalački prožimajućih: O čemu bi pjesnik još trebao pisati? Time će nesvjesno, a možda i podsvjesno, i dalje zapitkivati magiju funkcije pjesništva bića. Nije, dakako, stvar u zadaćama pisanja, nego u htijenju pjesme i njezine nerazrješive pojavnosti. Ali, pjesnik će pisati neovisno o svim pitanjima i teorijama; on će činiti onako kako mu se duša otvara ili zatvara. Tako će i Zoran Jurišić uvijek više dati u riječi stiha ako se manje muči općenitostima i zadaćama svijeta i njegova pjesništva, a iznjedrit će i s t i n i t u pjesmu kad se jave snovi i ljubavi...

Miroslav S. Mađer

	kolovoz, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Na ovoj stranici moguće je pronaći neke od mojih do sada objavljenih radova. Predstavljam tri zbirke poezije: "Lađa bez kormila", "Nebo je moja domovina" i "Sijač na poljima snova".

Kontakt podaci

Zoran Jurišić
Put starog sela 12
21 312 Podstrana
Hrvatska
Tel:021 333 440
Mob: 098 92 99 688
Email: jurisic_zoran@yahoo.com