Te je večeri Stipe Radović završio smjenu zamišljen i tjeskoban. Skoro da se i nije radovao premda mu je srce udaralo kao da će iz košulje iskočiti.
- Prvo, pa muško, ma nek je živo i zdravo, ali i nek je muško – treperio je od pritajena zadovoljstva, ne osjećajući ni umora ni pospanosti. Od rođenja samo sirotinja, uvijek radi, od jutra do sutra. Ono malo zemlje što je prehranilo njega i braću mu premalo je da bi se na njoj moglo zasnovati obitelj, a kamoli blagovati on i braća mu. Vinograd mu je posađen u škripima i kamenu, zemlja se donosila u vrećama i konistrama, zato su mu i djeda i pradjeda zvali Radović pa mu je taj nadimak postao prezime. Dva brata mu iz sirotinje su otišla u još veću, Argentina je tada bila još veći jad od ovoga ovdje. Sunce ga je ogrijalo kad je potražio posao u tvornici u Dugom Ratu, poslodavac ga je dobro pogledao odmjerivši njegova široka pleća i žuljave prste i rekao mu:-“Janje moje, dođi sutra”. Znao je Stipe dobro što to znači, došao je sutra i donio janje, posao ga je čekao.
- Radio je na peći za ćalamidu, a kad je trebalo, tovario je garbun i gasio kreč i po dvije smjene uzastopce, bez znakova umora a kamoli danas kad mu je susjed Jure donio novost o rođenju sina.
- - Čestitam ti, red te je častit – reče Jure – bit će pravi momak, kako je zaplaka čulo se do Podgrađa.
- - Neka , neka, časti ću ja – reče Stipe smeteno, ne znajući je li ga susjed podbada ili govori istinu, kroz glavu mu je ionako prolazilo stotinu stvari.
- - A kako je žena, je li njojzi dobro – dometnu Stipan.
- - Jakako nego dobro, kako more ženi bit. Ta šta joj je bilo, samo je rodila.
- -Ne znam triba li joj štogod i ima li joj tko pomoć.Tko zna i tko ju je porodio, doktor iz Omiša ionako dolazi samo kad se tko razboli, a onda je kasno- razmišljao je Stipe i sve mu je u glavu dolazilo kako je prije dvadeset dana umrlo dijete Petra Bliznaca.
- -Ma neću valjda bit te “sriće” – mrmljao je sebi u bradu iako je znao da u Kostanjama
- a tako i u čitavoj okolici , umire skoro trećina rođene djece.
- -Tako Bog hoće i gotovo.Možda je bolje da prispavam pa da ujutru pođen, daleko je , ima četri ure hoda po danu, a po noći i više kad ne vidiš di ćeš nogom stat, di ćeš zapet joli jaketu rasparat – dumao je tako, ali ga je s druge strane vukla jaka želja da što prije vidi sina i zagli ženu, a još više spoznaja da bi im trebao pomoći. Otac i mater stari su, sestra se udala u Kučiće, braća u tuđini, susjedi mogu priskočiti u pomoć, ali mogu i reći:” Mi ćemo se ovdje mučit , a on će pare zgrtat u Dugom Ratu”. Bar da tvornica nije tako daleko, a trebala je biti sagrađena odmah pored centrale u Zakučcu, ne bi mu bilo više od pola sata hoda. Ali neki Kučićani nisu dali put do tvornice preko njihove zemlje, a pogotovo kad su čuli da će i lokomotiva voziti do Zakučca, nikakva uvjeravanja nisu pomogla. Potom je netko predložio da se pogon izgradi uz more kako bi mogli pristajati brodovi i tako sada radi u Dugom Ratu.
- - Nema veze, nije mi prvi put da idem u Kostanje, sad je deset i pol, doći ću puno prije prvih pivaca. Spremio se na brzinu, još popodne je kupio dva kupovna kruha, stavio ih zobnicu i krenuo.
- Stipe je imao trideset godina, visok je bio oko metar sedamdeset pet, visoka čela i ravna preplanula lica, s jakom bradom i kosom začešljanom unatrag. Bio je mršav, koščata lica, širokih leđa i jakih ruku, pomalo pogurena hoda. Na sebi je imao odijelo tamnosmeđe boje od prosta platna, čisto i uredno, košulju kupljenu u Omišu na koju je bio posebno ponosan, vunene čarape i cipele gumenjače koje je proizvodila tvornica Bata. Na oblom kamenu puta prema Omišu gumenjače su naprosto letjele. Prolazio je mimo tek obranih vinograda, jematva je upravo bila minula, još se vino nije ni odlilo, stabla su bila puna lišća koje je tek počelo žutjeti, u tišini se čuo šum mora jer cesta kroz Duće prolazi neposredno uz more, a kako dugo nije bilo kiše, to je put bio put bio pun prašine koju su kola i marva usitnili pa su gumenjače letile kao po perju, dižući iza sebe lagani oblak dima. Prošao je pored crkve svetog Ante, mimoilazio je rijetke kuće zaspale u tami, samo bi se čuo lavež kad bi njegovi koraci u tišini noći probudila snena dvorišta, a potom bi se sve ponovno umirilo kad bi dvorovi ostajali iza njegovih leđa. Kao da je u trenu preskočio četiri kilometra do Prika. Već se čulo kako šumi Cetina i leluja u krasnoj listopadnoj noći, vidjela se blijeda sjena staroga kamenog mosta što povezuje Omiš sa Poljicima. Subota 5. listopada 1925. godine, mjesec je kao sač na nebu svijetlio punom snagom, topole su lagano vijorile na povjetarcu što je pristizao s mora. Ispred Stipana pružila se bijela prašnjava cesta uz probojnicu što ju je voda tko zna kada prorovala. Prošao je i zadnje kuće u Priku i još malo pa će se početi penjati cestom uz serpentine koje su se na tamnoj plohi Mosora jasno vidjele kao da si nožem povukao crtu preko sira, kad ispred sebe na livadi uz Cetinu ugleda vatru. Otkud vatra u ovo doba noći i na ovome mjestu.
- - Mora da se netko uz put ulogorio pa naložio vatru jer je noć svježa – pomisli Stipe.
- - Ali zašto tu, pa niti petsto metara odatle je konoba i konačište. Gazda je dobra srca, onima što nemaju novca ne naplaćuje, nego spavaju mukte. Tako razmišljajući priđe vatri i ugleda čovječuljka kako čuči uz vatru okrenut leđima, a pored njega iznad vatre kotao za rakiju. Vatra je plamtjala i u noć bacala iskre koje je povjetarac dizao visoko u zrak.
- - Faljen Isus – progovori Stipe i priđe bliže jer ga ja vukla znatiželja. Neznanac mu ne odgovori.Bio je u odijelu kakva se nose u gradu, modre boje, kožnim napatinanim cipelama, ispod jakete virila mu je bijela uštirkana košulja. Crna kosa na jež frizuru bila je namazana uljem, a lice okruglo i bucmasto, prćaste brade i grbava nosa. Bio je malo viši od metra, ruke razmjerno kratke, a prsti mali i debeli. Pogleda u Stipu ljutito, a zatim je taj pogled postao blag i dobrostiv , kao da sluti himbu i podvalu. Stipe ustuknu kao da se uplaši te promjene i ne obazirući se više na čovječuljka bez pozdrava krenu prema Kostanjama. Put iznad Cetine bio je uzak makadam prepun serpentina. Strmo je vijugao prema Gatima i njme su kola mogla voziti samo polako, uz veliku pažnju, jer bi svaki neoprezan pokret mogao uzrokovati nesreću. Stipe je razmišljao o maloprijašnjem susretu, ništa posebno nije mogao zaključiti osim da mu se neznanac nije svidio, kao da je slutio neko zlo.
- - Ništa, izmolit ću ružarije – i poče moliti dahćući i hvatajući zrak između riječi. Najednom se okrenu i spazi neznanca kako ide iza njega, ali ne cestom, već pored puta,preskačuči kamenje i drač kao da ih nema.
- - Gospe moja, pomozi - reče Stipe i ubrza i molitvu i hod hoteći u trenu preskočiti kilometre koji ga dijeliše od rodne kuće.
- - Tko bi ovo mogao biti – pitao se i sve je od sebe odagnjavao crne slutnje.
- - Možda je ovo neko priviđenje, možda se meni samo čini – ponavljao je gledajući čovječuljka koji je kao jarac preskakao stijenje i grmlje. Išao je skoro paralelno sa Stipom kuda čovjek tek uz tešku muku može proći kao da ide po livadi.
- - Gospe moja ,pomozi, sveti Josipe , tebi se ufam – ponavljao je neumorno Stipe, a patuljak je jednako neumorno skakao preko škripa i vrtača kao da ne postoje.
- -Sveti Josipe, tebi se ufam – vapio je uplašen spoznajom da ga čeka dio ceste izgrađene za vrijeme Napoleona, ukopan u liticu pored spomenika Mili Gojsalić.
- ponor je dubok više od stotinu metara, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata Nijemci su minirali taj dio ceste u povlačenju pa je sav pao niz liticu. Poslije rata izgrađen je tunel koji se još i danas koristi. Zavoj je obilazio liticu i Stipe je tuda morao proći, znoj mu se cijedio niz vrat i sve je predosjećao da će se morati obračunati s tim stvorenjem.
- - Ma nek samo dođe, ili on ili ja – čvrsto je stezao šake želeći još više povećati mišiće i u njemu se što od straha, što od nagona za opstankom pojačavala odvažnost i mržnja. Kad se primaknuo okuci, priđe mu patuljčić na nekoliko koraka, Stipe se okrenu i na mjesečini ugleda lice koje je odavalo zloću i mržnju, ugleda kurjaka spremnog da mu skoči za vrat. Stipe obamrije i kriknu:
- - Gospe moja, pomozi, baciće me niz liticu – i na sav glas počne molitvu:” Zdravo Marijo, milosti puna...”. Onaj se zloduh spremao na skok, ali najednom ustukne ne dovršivši zločin koji je namjeravao počiniti, iz očiju mu je sjevao oganj zloće, kao da je prekinut u onome što mu je najmilije. Stipe je obnemoćao stajao na cesti, mrtvački znoj curio mu je niz leđa,dahtaoje hvatajući zrak i grčeći se izgovarao nepovezane riječi Gospine krunice. Zloduh se odmaknuo nekoliko metara i čekao kao zvijer kojoj je izmaknuo plijen, ali se plijena nije odrekao, već samo odgodio svoj naum. Pokuša u luku zaobići Stipana, ali kako je sjedne strane ceste samo pola, a s druge strane ponor, dođe do ruba, zakorači iznad provalije i prijeđe na drugu stranu ponora udaljenog pedesetak metara.
- - Ovo nije s Božje strane – izgovori Stipe u transu, ne prekidajući molitvu. Nakon desetak minuta u polumrtvo tijelo poče mu se vraćati snaga, duboko uzdahne i napravi prvi nesiguran korak kao dijete koje tek uči hodati. Zatim priđe stijeni i pridržavajući se nje prođe taj dio puta do tamo gdje cesta dobiva proširenje. Tu ga je sjedeći na kamenu pored puta opet čekao zloduh
- -Sveti Josipe, pomozi, Majko Božja, usliši me-Stipe nastavi s molitvom i ubrza korak
- Zloduh ponovno krenu za njim. Čim se prijeđe potok Kinac, već su prve kuće u Gatima i kako su se primaknuli prvoj kući, tako suputnika nestade. Stipe dođe do prve kuće i poviče iza svega glasa:-“Otvori, otvori, gazda, otvori, pomozi, u velikoj sam nevolji”- i počne lupati po vratima., no iznutra nitko nije odgovarao. Stipe pronađe držak od grabalja i počne udarati po vratima da se orilo do kraja sela, ali uzalud, nitko ga nije čuo. Umoran sjedne na tronožac ispred jednih vrata i zamisli se:-“ Do jutra je još dugo, sav sam se opotio, ona je utvara izgleda nestala” – pomisli i polako krenu dalje. Kroz Gata je išao sam, zastajkujući i osluškujući, ali nikoga nije bilo.Već se poradova da je ono stvorenje nestalo, ali čim prođe zadnju kuću, začuje lomljavu kroz kukuruzište i ugleda zloduha kako mu se približava.
- - Sveti Josipe, usliši me – poviče Stipan i počne nanovo moliti. Spodoba je i dalje išla usporedo s njim preko livada, zidova i njiva, ne obilazeći ništa već kročeći kao po asfaltu. Nije mu se približavala, išla je na nekih desetak koraka od njega.Čim je je došao do prve kuće u Čišlima zloduha opet nestade.
- - Neću dalje, nekoga ću valjda probuditi –pomisli Stipan sav zadihan, ali uzalud, nitko na njegovu viku nije odgovarao. Nakon pola sata sjeti se:
- - Idem u Zvečanje, tamo imam kumu Mariju, prespavat ću u njezinoj kući i ujutro kreniti u Kostanje – reče već potpuno iscrpljen. Na izlasku iz Čišla bio je veliki orah, a pod njim čekao ga je onaj vražić.
- - Sveti Josipe moj dobri, pomozi meni nesretniku – jedva izgovori Stipe i zagleda se u zloduha.Vidje lice umiljate zvijeri, kao da su sva četiri jahača apokalipse bila u jednoj osobi, a ona ti opet daje srce na dlanu. Stipe se prekrsti i povika :” Odstupi vraže od krštene duše! Sveti Josipe, usliši me”- i opet počne moliti. No, zloduh ga je neumorno pratio, na ulazu u Zvečanje opet je nestao.
- - Ma kakvi, ovaj je sve začarao – reče Stipe nakon pola sata uzaludna pokušaja da probudi kumu Mariju. U čitavome selu sve je spavalo, čak se ni psi nisu čuli.
- - Neću dalje i gotovo – i sjedne ispod murve pokušavajući zatvoriti oči, ali što od straha i tjeskobe, a što od hladnoće listopadne večeri, postade mu nepodnošljivo hladno. Onoga vražića nije bilo u blizini, nitko nije davao znakove života, jedino se mjesec na obzorju polako približavao kraju svoga noćašnjega puta.
- -Sad je negdje oko tri sata, nema još puno do kuće – reče i pođe. Na izlazu iz Zvečanja zloduh se opet pojavi.
- O Gospe moja i svi sveci Božji, tko me je ovako ukleo – zavapi Stipe grozničavo razmišljajućitko ga je mogao ukleti. U čitavome kraju nije čuo ni za jednoga vilenjka ili vješca.
- - Možda sam nekome nešto zgrišio – i u glavu mu počeše pristizati događaji koje je nazivao grijesima. Nije bio zla srca, a ako je kome što i rekao ili se kome narugao, to je bilo radi šale i veselja, a ne iz zlobe i pokvarenosti. Jedino se s ocem nije slagao
- i svako je malo dolazilo do svađa i karanja. Stipe nije podnosio stalna ćaćina prigovaranja i stalno su bili ko čekić i nakovanj.
- - Oprosti mi sveti Josipe i svi sveci Božji, oprostite meni grišniku – a noge su same koračale po putu koji se jasno razabirao u noći punog mjeseca, mada Stipe nije znao ni gdje ni kuda korača. Na izlazu iz Zvečanja nalazi se predjel zvan Badanj gdje cesta prolazi kroz suženje slično onome kod spomenika Mili Gojsalić,cesta je usječena u stijenu,ali je litica manje duboka. Pored stijene što se visoko digla u nebo Stipe ugleda starca koji je sporo koračao u njegovom pravcu pa požuri ne bi li ga sustigao.
- Za njim požuri i zloduh što ga je neumorno pratio . Na nekoliko koraka od starca zloduh vrisnu :”Ajme meni, odnese mi ga “. Stipe se osvrnu iza sebe i ugleda čovječuljka kako se nakostriješio.Zloduh krikne izbezumljena lica i kao lovac koji ulaže zadnje napore ne bi li dohvatio plijen, potrči prema Stipi, u skoku se izvije te najednom postade veći od stijene iznad ceste, pretvorivši se u strašan vihor, kao morska pijavica zahvati Stipu i pokuša ga podići s puta i baciti u provaliju. Stipe kleče i uhvati se za kolonu pored ceste. Vjetar je bacao piljke i prašinu u lice,trgao odjeću,padalo je lišće i grane s okolnog drveća , Stipe se prihvatio kolone dok je vihor činio sve ne bi li ga bacio sa ceste u provaliju.
Najednom se sve smiri. Vilenjaka više nije bilo, a pokraj Stipe stajao je starac ogrnut kumparanom, u seljačkom odijelu i opancima, malo poguren, izboranog lica uokvirena kratkom bradom.
- Ma vidi li ti ovo,lude li vijorine. Mora da si je se priplašio,ne more ti ništa ma isto je nije lipo sam dočekat –reče starac, i dok se Stipe polagano pridizao i popravljao rasčupanu kosu i odjeću priđe mu starac kao da ga vihor nije ni dotakao.
- - Kamo ideš – upita on Stipu, a on mu pripovjedi sve od početka.
- -Ja idem u Podgrađe, dao sam biljce na stupanje pa idem vidjeti jesu li uređeni – reče starac i nastavi – Nije ti dobro sam po noći putovati, jerbo dan je za čovika, a noć je za svakoga.Ajdemo pomalo, vijorine više nema.
- Tako razgovarajući prođoše Badanj i litice gdje se danas nalazi spomenik Buškajinovu dječaku i došavši do raskrižja za Seoca starac mu reče:
- Ti si sigurno umoran i gladan, ajmo malo počinuti – te sjede na srušeno deblo pored puta i odveza zavežljaj.
- - Iman kruva, ponio sam ženi turte jer mi je sina rodila – odgovori Stipe.
- - Neka , probaj ti moga kruva – reče i odlomi mu komad. Obojica su sjedila, a Stipe tek sada osjeti umor.
- -Viruješ li u Boga – upita ga starac ?
- - Virujen – odgovori Stipe – a tko bi me večeras spasio od onog vraga da nisam virova i molio.Zagrize kruh što mu ga je starac dao i polako počne jesti. Starac učini isto i neko vrijeme pošutješe. Kruh je bio ukusan i Stipi se učini da je u njemu bilo koromača. Nakon nekog vremena starc nastavi:
- - Triba se molit i virovat. Tko god tako čini, ne triba se ničega plašiti jer mu zle sile ništa ne mogu. A ima ih i jake su, ma isto onome tko Bogu viruje ne mogu ništa. Ajmo polako, već sviće i prije će svanuti nego ćeš ti do Kostanja a ja do Podgrađa. Tako su išli skupa dio puta kad starac reče:
- Evo, ovdje ćemo se razdvojiti. Ti moš popriko, a ja ću na ovu stranu , jer mi je ovuda bliže.Razdvojiše se krenuše svaki svojim putem. Nakon nekoliko koraka Stipe se sjeti da u svoj onoj gužvi nije starca niti pitao za ime, te se okrenu, ali starca više nije bilo, kao da je u zemlju propao.
- - Dosta mi je za večeras, ne mogu više – reče Stipe i pođe pravo kući. Kad je ušao zora je već bila svanula. Žena i sin su bili dobro i oboje su spavali, sin u zipci, žena u lepušini.Samo je legao i shrvan umorom zaspao. Oko podne je ustao i pripovjedio ukućanima što je doživio ali mu nitko nije vjerovao. Zato ode na Cetinu, do stupara Jurjevića, no nitko od njih nije vidio starca kojeg im je opisivao. Idućeg je tjedna Stipe otišao u Omiš na ispovjed kod fratara. Čekajući u redu za ispovjed obilazio je pogledom kipove što su bili u crkvi. Zaustavio se na kipu svetog Josipa i prepoznao lik starca kojeg je sreo u Zvečanju. Na ispovjedi je Stipe ispričao što mu se dogodilo, a fratar mu reče:
- - Svega ima u ovome svijetu, i Božijega i đavoljega. I Bog i đavao bore se za ljudske duše. Te noći vrag te je htio za sebe, ali je sveti Josip bio jači. A svaka spašena duša ima udjel u Isusu Kristu. To je blaženi rezultat njegova djela na Golgoti. “Ja im dajem život i neće propasti dovjeka, i nitko ih neće oteti iz moje ruke”. (Ev. po Ivanu) 10, 28-29. On ti daruje vječni život. Daj mu svoj život i već si spašen. Ako hoćeš sam sebe spasiti zauvjek si izgubljen. Tvoja te je vjera spasila, zato je svjedoči svojim životom. U vječnosti više neće biti prilike da budemo svjedoci za Gospoda u ovome izgubljenom svijetu.
15. 11. 1994.
Post je objavljen 09.08.2006. u 17:51 sati.