Iskaz ljudske nemoći
Znadeš dobro kako se piše pjesma
pomalo ukradeš od svačega
i na kraju staviš svoje ime.
O ljubavi i smrti progovori na početku
jer na kraju tko zna hoćeš li naći uho
da usvoji zakon tvoje istine.
Između riječi posadi žubor potoka
leptirov let, kušnju nesvijanja kralježnice
i tronutost samrtnog hropca.
Ponekad ti se pričinilo
otpočinjati ništa nije trebalo, jer čemu
pa oblaci su oduvijek na nebu
a putem kojim bauljaš
nema ni snova, ni suza, ni znaka miljokaza
zvuk tišine tvoje je zaglavlje.
Stih kao štapić čarobnjaka pretvara svijet
u začudnost misli, no tko može proniknuti
smisao tvog simbola.
Pjesma je bijesni iskaz ljudske nemoći
a pjesničke oči istinu kazuju stihom
jer zemlja nema mogućnost zboriti.
Versi su sve što zviždukom i urlikom
šapuću okovane ptice.
26.11.2000
Ribari riječi
Ribari riječi spustiše mreže
U more samoće
U dubinama njenim
Predivna čudesa snivaju
Ribari izvukoše mreže
Ulov obilat bijaše
More samoće tad
Još samotnije postade
No ulovljeni plodovi
Od zvijezda sjajniji bijahu.
13. 1. 2004.
PJESME KOJE SU TREBALE BITI LJUBAVNE
Srce na dlanu
Ostavio sam mjesta za još jednu ranu
ostavio sam mjesta na svom srcu
ožiljaka starih puno je
al` ja ipak nadam se
komad sreće čeka na mene.
Ne znam mogu li ti vjerovati
toliko puta su me prevarili
snovi su moji prepuni sjete
u sebi skrivaju naivno dijete
koje voli i vjeruje.
Srce je moje ranjeno
ljubavlju lažnom kidano
al` ima mjesta
za još jednu bol.
Nudim ti srce na dlanu
od tebe tražim istinu
tvoju nježnost
tvoju ljubav
tako toplu i tako dragu.
Ljubavnica
Opet sam zagrlio svoju ljubavnicu
samoću
opet me poljubila
svojim hladnim, izdajničkim poljupcem
kakve mi je samo priče napričala
o smrti i ljubavi
mržnji, laži i pohlepi
zvijerima u ljudskom ruhu
o križu što me čeka raširenih ruku.
Opet sam ljubavnicu svoju zagrlio,
oplodio
opet mi je rodila čedo
- pjesmu.
26. 7. 2000
Brod u luci
Kad brod pristaje u luku
svi mještani dolaze u pristan
i oni koji nekog čekaju
i oni koji nikog ne čekaju
brod kad pristaje u luku
liječi duše osamljene
one znaju kako uvijek mogu
otploviti do kraja svijeta.
Kad brod pristaje u luku
svi putnici na palubi su
kapetan i svi mornari
očekuju one što ih isčekuju
krasno je znati da ti se netko raduje
nekome da nešto značiš…
Kad brod pristaje u luku
svi su na svojim mjestima
toliko želja pomiješanih
u kovitlac susreta i rastanka
grad živi samo dolascima i odlascima
zato luka i postoji
da bi grad od nje živio.
Mrtav je grad
u koji ne pristaje ni jedan brod.
27. 7. 2000
Zabranjena ljubav
Raspuklo se modro žito
na njenim grudima
Majka zemlja nahranila svoju djecu
Bog je stvori po svojoj slici i posveti
da bude majka, žena, ljubavnica
malo je savršenih
na ovim plimnim valima
malo je ljubavi i sreće,
blago onom tko je od tebe prima
čiji li si pramac u životu.
Moj je život
tek nekoliko snova
što bih ti pružiti mogao
možda samo pjesmu
od nje se ne živi
od nje samo poneko
ponekad
putuje nebeskim zornicima.
6. 8. 2000
Cvijeće ljubavi
Nježno sjeme ljubavi
niklo je na poljima moje duše
ljiljani i karanfili
ljubice i ruže
...o kakvog je divnog cvijeća bilo
dok životna kosa ne pokosi
jedan po jedan cvijet.
Sad su na mojim poljima
drača i trnje nikli.
Na mojim livadama
čičak je najljepši cvijet.
Možda, nakon svega
i on procvjeta.
20. 8. 2000.
Razdrobljen do očaja
(Pjesma koja je trebala biti ljubavna)
Radovah se danu kada ću te sresti
Zamišljah tvoj osmijeh i tvoje oči
kako se vesele mojim pričama
Oćutjeh usne tvoje na mojim usnama
Kako sam se samo odlučio zaljubiti
Onda dođe taj očekivani dan
Ali ti ne dođe
Ne znam da li da se ljutim
Na tebe ili sebe
Opet su me moje želje iznevjerile
Tako sam razdrobljen do očaja
13. 3. 2001.
Sirena
“More u tvojim očima
učinilo me mornarom”…
M. Matysen
More nije tako modro kao tvoje oči
Sunce ne plamti kao tvoje srce
Vedar dan posramljen je pred tvojim osmijehom
Ruke tvoje dobrotom grle čitav svijet
Sve … osim mene
Ljubav moja doprijeti neće do tvoga srca
Ni moje usne cjelivati tvoje
Nesretan ipak nisam
Bit ćeš moja čitav jedan život
Barem u snovima.
20. 8. 2001.
Moralka
Kome ja moralke držim
Zar propovjedi moje imaju snagu istine
Što li dobra učinih ja
Švercer kroz život
Prosjak ljubavi
Zatočenik snova
Pitajte kakav sam, one oko mene
One što me u dušu poznaju
Reći će:” O mrtvima sve najbolje”
I biti u pravu,
ja umro sam davno
Nakon nesretne, prve dječačke ljubavi.
2.11.2001.
Grešnik
Grešnik sam
Ubio sam sebe, ozbiljno ti kažem
Jahao sam na munjama sna
Čerge mojih želja
Jezdile su zvjezdanim stranputicama
Jata iskričavih ljubavi
Rasipale su zanose raspupalih grudi
Zagovornik pjesme, vijećnik života
Zaljubljenik snova, potomak Sunca
Raskolnik realnosti, pobunjenik mora
Zaklao sam srce, ozbiljno ti govorim
Grešnik sam
Ubio sam ljubav da ona ne ubije mene…
Zablude li strašne!
Grešnik sam, ubio sam se!
Slomljene ruke
Moje mrtve rane ponovo me opominju
Prsnućem boli i hladnoćom šutnje.
Snovi ne mogu život moj ispisati
Otkud mi hrabrost izreći tuge svoje
Po papiru ih prosuti
Nekom drugom na uvid darovati
Kad mi srce već odavno nije živo
Nit je ljubav moja
Nekog drugog proniknula.
6. 10. 03.
Odlazeće ljeto
Pasti će kiše na ovo vrelo odlazeće ljeto
sjećanja odletjeti na krilima lastavica
zaboravit ćemo sate proživljene
među čempresima juga, uzdasima dana
mi zaljubljeni u našu tugu, našu stvarnost
prespavati lažni pokusni život
odmoriti križa od tereta križa.
Kad usnem na kamenom uzglavlju snivat ću
tvoje sretne plave oči lijepe poput mora
koje nikad nisam poljubio.
Gdje je ljubavi tu nema zla
zato prosti sve što ti donesoh svojom ljubavlju
oprosti i to što je možda nije bilo dovoljno
ja zaljubljen u savršenstvo radije te ne dotakoh
da ne pomutim viziju ljepote i sliku o tebi.
Među drvenim daskama moje srce
plamtjet će kao Sunce.
25. 8. 2001.
Kada jednom
Kada jednom okopne snjegovi
I prvi bagremi procvatu
Jednom kad rijeke zažubore
Nedosanjanom pjesmom djetinjstva
Hoćeš li doći podijeliti sa mnom
Dane neostvarenih snoviđenja
Tvoj će mi dodir biti melem
Za sve boli što noć ih propi
Tvoji snovi zamijenit će moje
Davno, davno rasanjane snove
Jer teško je, teško, živjeti bez snova
Kad su trenuci prepuni kajanja
Kad jednom dozriju makovi
Na puteljcima presahlih želja
I kad se raspuknu tvrđave života
satkane na hridima od paučine
da li ćeš doći, o da li ćeš doći
probdjeti dane kad uvene nada
30. 3. 1986
Putovi
Kroza me stotinu putova prolazi
tisuće se cesta križa, sudara
ništi, suprotstavlja i prožima
bilo kojim da pođem pogriješit ću
i prije no li krenem.
Ne dam nikome svoje stranputice
U njima kao u zrcalu
Prepoznajem svoje lice.
21. 7. 2000
Livade djetinjstva
(Himna patetici)
Na livadama djetinjstva moga
Na pašnjacima mojih snova
Mirisno cvijeće cvate
Ljubica, brnistra, zova
Na livadama djetinjstva moga
Djed otkiva kosu, brus je u vodiru
Predivno žive dani
Doživljajima što divlje nadiru
Na livadama djetinjstva moga
Najslađe murve i trešnje zore
Poljima mojim kukuruz i ječam
Modri se kao more
Na livadama djetinjstva moga
Svitnjaci plamte, i ništa ne vene
Svilota, Žeran i Šargo su tu
Samo nema mene
1. 7. 2001
Zamjena valute
“Sačuvaj ideale
napusti iluzije”
Antoniji
Svoje sam ideale pogubio
svi mi iz džepova poispadaše
onima što ostadoše u novčaniku
platih račun svog ljetovanja..
--------------------------------------
Da, rizničari idealima naplaćuju
udoban život,
sigurnost i mir,
stan i hranu…
Ideali su najcjenjenija roba
u svim životnim transakcijama
u svim akcijama i reakcijama
u svim mojim kapitulacijama.
No, ne brini, nisam sam
sačuvao sam svoje iluzije,
njih imam i previše
i sve su mi jednako drage
one su sigurno skrovište
mojoj nesigurnosti.
24. 8. 2000
Kradljivac
Jednom sam od sebe
ukrao
komad duše.
Mislio sam
to će nekoga zanimati
ali nije…
24. 9. 2000
Dažd
“Volim kad nebo plače...”
D. Plažanin
Nebo plače kapljama suza
te suze su ponekad i moje
i ne znam koliko duše tada
iz mene oblacima ide
i koliko boli u meni se guši.
16. 8. 2000
Novac i ja
Ja sam čovjek od kojeg novac bježi
ne ljubimo se međusobno
ni on mene, ni ja njega
zato mi ne prilazi
kradom me obilazi
pa i kad na trenutke dođe
kao pijesak kroz prste prođe
nikako da ga dohvatim
bar toliko, koliko mi treba
znam da bogataš nisam i nikad biti neću
meni treba pjesma s Neba
zato se stalno izbjegavamo
on mene
i ja njega
da mi ga je barem
koliko za pjesmu treba.
Dobar čovik
Cili je život rinta ka konj
škrape punija
zemju krčija
loze poliva
zelen okopava
živinu čuva
s ljudin se družija
i svakome pomaga
da ni vrimena umrit ni ima
eno ga još s devedeset godišć
radi ka crv.
24. 7. 2000
Zlatni rat
Zabijelile se iglice borova
jezičinu isplazili zrikavci
škripi i škrape hvataju se
izbočinama i udubinama
more stijenje izlokalo
valovi pijesak kovitlaju.
Zlatni se rat mladim mesom ozlatio
tijela gola piju sunce
slasno i požudno
kao da je to ljeto posljednje
...a sunce prži li prži
zima će opet biti duga.
3. 8. 2000.
Bura
Bura svojom metlom
mete zvijezde s neba
bura crnom bojom
boji svod astralnog greba
i zvijezde smeće u kantu
o buro prevarantu.
Buro, za tebe kažu
da čistiš zemlju i zrak
čemu nam onda lažu
kako si prijatelj drag
iza tebe ostaje studeni muk
i ledenog vihora huk.
14. 11. 2000
Biokovo
Petru Gudelju
Već bi me more davno izjelo
Da mi noge nisu stanac kamen,
Već bi me nebo u gutljaju popilo
Da mi suza zemna ne izvire kao znamen.
Svetoga bi Juru oluja zamela živa
Al mi sidra od svih vjetrova jača su,
Gromovi bi od iskona spržili šumornu kosu
Da mi rosa čarno lice ne umiva.
Jer mi ništa ne mogu
Sile ljudske, zemne i nebeske,
Moj me Stvoritelj po sebi silna stvorio
Sebi na čast, meni na diku
Tebi na spomen i pitanje.
6. 8. 2001
Maslina
Bog je stvori u znaku svjetla
Da zemlju s nebom upreda
U nit živodajnu
Korijenje joj nektar zemni siše
Plod je njezin poput rajskog meda
Što u suglasju dobrote i blagosti
Nebesku sažima tajnu
Njeno je ulje suza božjeg znamena
Dok joj grane uvis, nebu hrle
Čvornate, žuljave, ispružene ruke
Poput ruku težaka sa sredozemnog kamena.
Podneblja ovog puci te štuju
Jer si smok i svjetlost i milost i snaga
I duša sama blagoslova nade
A Bog i danas začuđen osta
Što čovjeku pred tobom OLEA EUROPAEA
Prvenstvo dade.
Riječi
Ima riječi nježnih i mirisnih
Kao pupoljak vjetra što te miluju
Koji poljupce prosiplju
Hrabrost u nosnice nasiplju
Ima ih opet što kraj tebe prolaze
Poput neprijatelja
Čekaju tvoja okrenuta leđa
One vučjih zubi
Znaš i sam kakve su
Postoje riječi što te ne dodiruju
Što postoje a ne postoje
Niti pomažu
Niti odmažu
6. 5. 2001.
P J E S M E S J E T E
P J E S M E T A J N E
Budi svoj
Dok bude pjesama
biti će i ljudi.
Umre li poezija
(što je sasvim izvjesno
jer osim Boga, ništa nije vječno)
nestat će i ljudi.
Jednom mi je Bog
šapnuo u uho:
“Svoj budi”!
Nisam znao što to znači
dok ne razmijenih dušu
za hrpu izmišljenih snova.
Od tada u snovima živim.
Svi će reći - “Griješiš”!
No, umru li snovi
nestat će poezije
nestat će života.
6. 7. 2001.
Raspuklo ogledalo
Kakav košmar u mozgu, duši, tijelu
kao da plovim brodom samoubojica
moje su misli razderane, raskopane
kao kod silovane djevice
tu sklada nema
ni ljepote mirisnih snova
u njima ne snalazi se nitko
osim mene
i mog nespokoja.
Kakav košmar u srcu
toliko snova rascijepanih
toliko uništenih ljubavi
toliko neiskazanih riječi
propuštenih prilika
neostvarenih želja
ni ljepote ni nadanja
samo košmar rastrzanih osjećaja
koji grizu dušu, grizu srce
nište tople dane
sklad i samopouzdanje
nitko se u njima ne nalazi
samo moj očaj.
Kakav košmar u mojoj poeziji
riječi se sudaraju, grče
k`o noževi bodu grlo
sinkope razmrvljenog ritma
i neskladnih akorda
zmije otrovnice
jedna drugoj neprijateljice
veze nemaju sa tehnikom skladanja
milozvučnih stihova
kakav košmar u njima
tko li to prožvakati može.
Nitko
osim mene
i moga nezadovoljstva.
27. 9. 2000
Nocturno
Negdje, gdje se more i sunce dodiruju
gdje se stvarnost rasipa u modroj izmaglici
gdje je carstvo galebove pjene
prođi rosnim korakom
po morskoj modroj livadi
možda ćeš se radovati Suncu
kao dijete prasku petarde.
Nijemo se danas valjaju vali
oblaci nebosklona miruju
trenutkom okamenjeni.
U ovom danjem nokturnu
obuhvati zalazak Sunca
more i nebo zagrljeno
veći nisu od srca u kom ljubav kraljuje.
Kad se sklope stranice tvoje knjige
sve što si propustio nadoknadit ćeš
jašući rajskim poljima.
20. 11. 2000
Olupina na dnu mora
Ponekad zanijemim šutnjom sebe
mirisom olovnog dana
strahotom usahlog Sunca
grlo mi je prepuno mulja i pijeska
što je prekrilo moju olupinu
jer moj brod je odavno potonuo.
Koliko je svjetionika na hridima po morima i oceanima
čekalo da svjetlošću obdari moje jarbole…
Koliko je uličarki u lukama bez kapetanija
uzalud čekalo na moje zagrljaje…
Koliko je sprudova sa isukanim sabljama
čekalo da probije moja napukla rebra…
Čekalo i nije dočekalo.
Moj je brod potonuo
prije nego li je i zaplovio.
25. 11. 2000
Pjesma o Srni
Netko je na cesti pregazio srnu
i meso spremio u prtljažnik
nečija će djeca
sutra biti sita.
Šuma je zanijemila prazninom.
Vjerovanje u čuda
Pjesma je ova pisana četrdeset godina
duže no li traju mnogi ratovi
ni mnoge države ne žive duže
(Vilin konjic živi jedan dan, čitav je to život)
koliko se toga desilo na ovim
mliječnim stazama
ova pjesma jednog sna
djeteta koje nije htjelo odrasti
i koje još uvijek
vjeruje u čuda.
16. 12. 2000
Postoji li, ipak, nešto drugo
Sklopivši oči zagledah se u nebo
isprva ne vidjeh ništa do li svoga ništavila
onda, odjednom, stvoriše se obrisi prošlosti i budućnosti
kovitlac nestvarne stvarnosti,
dani proživljeni i oni koje netko drugi proživi,
slika jedna za drugom
što ispija srce naiskap
kao vino iz bokala.
Nebom lete blijedi paunovi - stakleni oblaci
zmije ptičijih glava, mehanički slavuji,
svjetlosne ribe, hobotnice što se željama hrane
ljubavnice koje nikad ljubio nisam
prijatelji što mi danimice nož u leđa zabijaju
roditelji koji od mene stvaraju svoju kopiju
žena koja je, kao i sve žene, voljela samo sebe
sin – moj gospodar (otac svih naredbi)
zvijezde što misle da se sav svijet oko njih vrti
igre slave i sebeljublja.
O, kakva li užasa
kakva li entropijskog nesklada
ovakvo nebo mi ne treba
ovakvo je nebo gore od zemlje kojom koračam
raširenim leptirovim krilima.
15. 1. 2001.
Poziv
Telefonirao sam jednom svojoj sudbini
Slušalica je dugo bila na mom uhu
Dugo je zvono zvonilo
No, s druge strane nije bilo otpoziva
Koliko se samo radovah našem razgovoru
Uzalud
Toliko je pitanja mojih
Ostalo bez odgovora.
15. 2. 2001
Rapsodija lažne istine
Zaboli me misao kao udarac po palcu
Zablude se odbijaju od mantinela flipera
Srž snova korača zabludjelom stvarnošću
Kao troskot razgranale se laži
gađaju me njima kao raketnim bacačima
Zaboravio sam opet svoje postojanje
olovku zabio u gnoj gluhoga uha
Golubice kljuju zrnevlje okamina mora
Dojmovita slikovlja ozidala su pročelje moga duha
Priviđenja su stvarnija od lažne istine
koju danima prodaju upakiranu - utetrapakiranu
Izlazak iz labirinta strasti zasigurno
proizvodi žrtve na oltaru ljubavi
(Brzina izniklog stabla jednaka je brzini
rotirajućeg planeta na kojoj stablo obitava)
- nema apsolutnog mirovanja,
…a uništismo prošle civilizacije
disketu podataka.
Tko li se još zamara
arheologijom smisla života?
12. 3. 2001
Borba
Za borbu bijah premlad
Mišljah; za nju uvijek ima vremena…
Radije ću letjeti snovima
igrati se divljim mislima
nizvodnim ploviti tokovima
vjetar će biti moj suputnik
drugi će netko umjesto mene
učiniti to što mi je sudbina namrijela i dala
i onda jedna za drugom
prođoše godine
dok ne dođe doba kad li spoznah
da sam za borbu prestar.
Jedino mi jasno nije
kako sam tako brzo ostario.
6. 9. 2000
Raskrižje
“Vjetrovi milosti stalno pušu
moramo samo razapeti jedra”
R…
Da mi je samo skrojiti jedra
podići ih na jarbol života
u povoljan vjetar
što puše ovom pustopoljinom
da mi je poći
iz ove čemerne pustinje
maknuti se samo,
bilo gdje, bilo kamo
otići tamo
jer svagdje je bolje
no li amo…
Meni, što ispustih kormilo iz ruku
Zaboravih u koju luku plovim
Nijedan vjetar nije povoljan.
6. 11. 2000
Božićna jelka
Lijepa li je ta božićna jelka
presijava se, sva blješti, sjaji
Svijetu pod nju poklone stavih
Ruke kojima pokušah stvarati novo
Noge kojima pješačih nemogućim stazama
razum, srce da dadem sebe cijela, no…
dadoh samo rascijepljene misli, istrošene strasti
neostvarene ljubavi, prokockane snove…
Tako me je život razdijelio
kao dijete kad igračku rastavi,
to više nitko ne sastavi.
Uzmi ako ti se što svidjelo ili te što dopalo
sve to ionako nije moje,
sve to sam samo bio posudio.
23.12. 2001
Pitanja sebi, jednom dok bijah živ
Čime zaogrnuti tijelo
Zaštiti se od vjetra
Oluje osame
Iz srži duše i kostiju
Kakvim brodom kroz valove
Preko nevjernog mora
Koje se valja
u začudnom oku
Kojom vodom ugasiti oganj
Zaljubljeni plamen, požar divlji
Što razgara usne
Što sažima srce
Tko može zaustaviti kišu
Nad lijesom u kom si položen
Napola živ
Napola mrtav čovjek
Živi grob
15. 4. 2001.
Onaj koji nije
Ja sam onaj koji nisam
koji za sobom ostavlja
tek mrvice u začaranoj šumi
ja sam poput žubora potoka
rose s lista što napaja pčelu
bljeska munje na olujnom nebu
čaše planinskog zraka u velegradu
zvuka gitare izgubljenog u suterenu
ja sam onaj kojeg nema
kojeg nikad nije bilo
nit će ga ikada biti
osim u ovom trenu.
25. 1. 2003
Nenaučena lekcija
U školi sam bio odličan učenik
No nisam naučio najlakšu lekciju – voljeti sebe
Poslije toga sve što sam stvorio
Radio - ne radio
Činio – ne činio
Ništa nije valjalo
Kako voljeti druge
Kad nisam volio sebe
Kod mene Kristova zapovijed
Voli druge kao što voliš sebe
Uistinu , ne vrijedi ništa
I točka.
7. 7. 2000.
Grob koji hoda
Čovjek koji nije znao reći
Pravu riječ u pravom trenutku
Na kraju je poludio
Živeći vrijeme koje ne može vratiti
Živi vrijeme koje ne ostvaruje
Živjet će vrijeme koje neće doći
Čovjek kremirane duše
Grob koji hoda.
17. 8. 2001.
Nebeski akordi
Sunčeva će kola kolovoškog dana
Zaroniti uskoro u horizont
Još se čuju sunčevi praporci u nebosklonu
Noć će obrisati prašinu s lica planine
Noć će moru poravnati bore
Ne tuguj, samo snivaj, kad nema Sunca
Zagrabi snove iz mjesečeva zdenca
Raspleti pređu ustreptalih vjeđa
Raspi zvjezdane klikere po obroncima zvjezdanog sela
Suze Sv. Lovre poteći će poljima Južne hemisfere
Kao ptice lutalice zapjevati akordima
Poleti, skupa s meteorima nebu ususret
Nebo je naša domovina.
26. 8. 2001.
Parni kotao
Duša mi vrije poput parnog kotla
Na gorivu misli, želja, strasti
Izgara na plameniku snova
Duša moja vrije, vrije
Sve u meni kipi, kipi
Kad se stjenke moga kotla užare
Srce će prepući
Rasprsnuti nalik bombi vremena.
16. 5. 2001.
Školjka ljubavi
Oprostiti mogu svima osim sebi
Moje me greške najteže pogađaju
S vrha mog svjetionika
Šire se okovani kameni vidokruzi
Magla je prekrila paučinu snoviđenja kojom brodim
Kojem vjetru okrenuti leđa
Odmaknut od življenja želim ispiti čašu bitka
Al u njoj nema kapi žive vode
Na dnu je mojeg mora školjka s biserom ljubavi
No katanac zabluda zabio je nož zaludnih želja
U talog svrhovitosti.
Na nadam se da će netko naći moju školjku
Ne nadaj se ni ti.
25. 8. 2001.
Zakon disanja
Tko je na zlo naučio dobru se više ne nada
Sve je zlo već davno u srcu zaspalo
Skupa s dobrom, na istom jastuku
Jer dobro i zlo sam si odredio
Dane koji dolaze sam si izabrao
Uspavana prošlost sanja u krošnjatim stablima
Okamenjene golubice neće poletjeti s njihovih grana
Ne čekaj novi dan obasjan suncem
Ako sunce u tebi ne prebiva
Ne sanjaj leptire ako ne mirišu cvijeće tvoje duše
Ne traži osmijeh na drugom licu
Ako se usne tvoje ne smiju
Nebo ti neće pokloniti sreću
Ako ona ne spava u tvome srcu
Riječi koje slušaš sam si izgovorio
Knjige koje čitaš sam si napisao
Slike koje gledaš sam si naslikao
Čavle u daske svog odra sam zabijaš
Ljubavlju kojom si živio
Kojom ćeš umrijeti
Njom biti pokopan.
4.9.2001.
Samo moja pjesma
Uvijek sam sve činio na teži način
Pa i ovu pjesmu tako pišem
Iskrenost, bez zaloga hrabrosti, pretežak je teret
Na svoja leđa natovarih tegobe koje sam stvorih
Utrobu izgrizoh zubima kukavičluka
Riječi koje izgovorih uvijek su bile pogrešne
Moje su me mane do krvi šamarale
Bježeći od danjeg svjetla u tmorne stranputice
U oluje moje duše koje stvorih svojom nedosljednošću
Švercanjem kroz život, izbjegavanjem borbe
( borbe u sebi oduvijek su najteže
u njima redovno sam poražen)
Pateći za onim što ne mogu ostvariti
Umirući za ženama koje ne mogu ljubiti
Zato preskočite ovu pjesmu
jer ona je samo moja.
15.9.2001.
Tamnica
Znao sam: iz tamnice treba bježati
Iz bezizlazne nevolje, očaja prošlosti
Razderane budućnosti, u kojoj života nema.
Kako samo sunce sanjah, rosu željeh zagrliti
Vjetar pomilovati, nektarom cvjetnim napojiti!
O kako samo od bijesa vrisnuh
Vrata moje ćelije , željezna protresoh
I ona se sama otvoriše,
Bože toliko godina ni zaključana bila nisu.
Onda sam tamnicu napustio, ali ona nije mene
Robiju zaboravio , no ona mene nije
Nada je ćudljivo stvorenje,
dođe i nestaje kako joj se prohtje.
16. 11. 2001.
Kutija s nakitom
O, samoćo, zavičaju moj
U tebi je moje nebo, rijetko kada bilo modro
Zbog tebe postajem i lovac i zvijer
Kao u lovu na veprove,
ubiti, u biti, bez razloga,
zašto?
Život je davna misao Svevišnjeg,
Moje su me izmislice rasčerečile.
Nitko od nas neće
Bez obzira je li to očevidno i razložno
Sebi potpisati moralnu presudu!
Sav nakit u mojoj kutiji bezvrijedan je
Osim dijamanta - dana kad dobih sina
Rubina, kad te zavoljeh.
Koliko me puta život otrijeznio
Zato sam i počeo piti!
20. 1. 2002.
Po kojem zakonu
Je li da je moguće da i vjeverica padne s grane
Ja to nisam doživio, ali i to je moguće
Moguće je da se riba utopi, istina to nisam doživio
No po zakonu visokih brojeva i to se može dogoditi
Po pričama kažu, grom može iz vedra neba
Ne znam je´l to netko doživio ali i to se može desiti
Negdje piše da čovjek može biti sretan
To, istina nisam doživio, ali..
Otišao sam…
Što i tebi želim.
24. 4. 2001
Otac i ja
Ja nikad nisam gazio tvoje pute
mada si žarko želio njima da koračam
jer ja nisam ti
niti ću ikada biti
ono što sam bio ti nisi volio
uvijek si mi zamjerao
zašto putujem stazama
drukčijim od onih koje si mi naumio
(ja tvojim ne mogu i ne želim)
moji su dani samo moji
a tvoje riječi samo tvoje
jedino ću ja leći u svoj grob
jedino je moj grob samo moj.
5.3.2002
Putovanje
Putovanje moje, cestom koja opsjeda, prekinuto nakon prvog koraka, kad su mi sama zaklecala koljena, mišići zatreptali, tijelo zaljuljalo, strah me vratio u početni položaj, rekoh - neka putuju drugi, koga je briga, mada ja ne putujem, putuje moje duhovno dijete, svim obzorjima koje sam stvorio, otkinuti list koji se bori protiv rijeke, u izmišljenim borbama s nestvarnim nemanima, aždajama misli, nedohvatnim obzorjima, golemoj muci, vrteći se u kobnom krugu koji ne postoji, moje duhovno dijete, zamak moje duše, u vremenu koje nije moje, u nestvarnoj bezidejnoj sadašnjosti, u priči koju sam stvorio, putu bez happyenda, jer znam da sam uistinu i putovao, bez poveza na očima, ne bi put sretno završio, tako je lakše opravdati kukavičluk.
6.3.2002.
San
Opet sam zakoračio u san
Toliko puta ispustio zgodu
Postati čovjek čvrste zemlje
Što bih danas propustio,
sutra me nije čekalo…
No..moram li već umrijeti,
ne trebam se ubiti,
ne mogu li po volji živjeti
barem mogu snivati.
Tanka je stjenka između zbilje i sna
Zbilja i san prstopletom su povezani
Čekam dan da iskoračim iz tog labirinta
I potrgam sve vidljive i nevidljive niti
Koje me obvezuju kao Arijadnin zov…
14.9. 02.
Obostrana krivnja
Ja, zgriješio sam, priznajem,
al`, Isuse, za oprost ne molim,
jer Ti znaš koliko sam nesavršen
u okovima ovim, koliko me duša boli.
I grijeh moj, nije samo moj,
za njeg` si jednako zaslužan i Ti,
ni od koga pomoći, a tuga ne znam im ni broj,
izgubljenih snova, potrošenih ljubavi.
Zašto mi bar malo ne poravnaš pute,
vjetar me oholi nemilice tuče,
na trnju sam života razderao skute
neostvarljivih želja, od danas i jučer.
Sutra me opet novi, sačekuju grijesi
za koje smo zaslužni jednako nas oboje
izmoliš li , pak, za me milost na nebesim
oprostit ćemo jedan drugom, nadam se, barem nas dvoje.
6. 1. 2001.
Božanska pjesma
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga - i Riječ bijaše Bog. Prvoga dana stvaranja Bog reče:”Neka bude svijetlost!” I bi svijetlost, što tamu obasja. I vidje Bog da je svjetlost dobra pa po Riječi svojoj napisa Pjesmu.
Dana drugog stvori Bog zemlju i svod kog nebo nazva ,
stvori dan , noć i vidjevši da učini dobro sretan napisa Pjesmu.
Trećega dana vodu i kopno stvori Bog, vodu skupi u more a zemlju posija sjemenom svojim. I reče Bog:”Nek proklija zemlja zelenilom i biljem svakovrsnim”. I vidje Bog da sve je dobro i razdragan napisa Pjesmu.
Dana četvrtog Sunce i Mjesec stvori On, da rastavljaju svjetlo od tame, planete i zvijezde da žmirkaju na nebosklonu. Sve skladno bijaše što uradi, te Bog presretan napisa Pjesmu.
Petog dana Bog reče:”Nek provru vodom i zemljom živi stvorovi i ptice krilate nek nebom polete, napuči se zemlja zvijerima i drugim stvorenjima božjima. Bog vidje kako je sve dobro te čudesno radostan napisa Pjesmu.
Šestog dana Bog čovjeka i ženu stvori na sliku svoju, zemljom da mu upravljaju. Pa reče:”Plodite se i množite , ispunite zemlju i sebi je podložite, neka svakom stvorenju dobro bude. Poput vjetra slobodni budite , moja vam je Riječ putokaz. Sa svih stabala jedite osim sa stabla spoznaje dobra i zla". Dobro učini Bog i opet napisa Pjesmu.
Dana sedmoga dovrši Bog djelo svoje i zaželi se odmora, no ne bi na kraju zadovoljan-(kako je samo čovjek lako skinuo verige s očiju i njima dušu okovao, radostan pojeo jabuku, sretan srce zarobio).
Stubokom razočaran On uze malj i pribi klinovima Riječ svoju na križ.
Od tada Bog više ne piše Pjesme.
16. 3. 2001.
Isusove oči
Sva veličajnost svijeta sabrana u njima
Sva ljubav, dobrota i znanje svijeta
U dubokim, toplim je očima
Da me barem pogledaju
Pogledom čvrstim
kao Zavelim moga djetinjstva
Mirnim kao darivanje
Blagim kao opraštanje.
Jer ja sanjar i buntovnik
Raspet na križu sumnje
pribijen na križ vjere
s križa ne mogu
to moj je križ.
9.4.2002.
P J E S M E O…
O snijegu
Zabijelili su se vrhunci brda ponad mojih krošnji i na stijenama ostale prve kapljice snijega. Ovdje, uz more snijeg rijetko pada, ponekad prođe i po pet godina da ni jedna pahuljica ne zaleprša u zraku. Ljudi uz more ne vole snijeg, ni zimu, ni hladnoću. Možda jedino vole more.
A ja volim snijeg. Promatram ovu bjelinu kojom je obijelio sure hridine Peruna i prekrio golet opustošenu prošlogodišnjim požarom. I tih nekoliko centimetara snijega dovoljno je da me vrati natrag u dane bezbrižne mladosti, u dane bez očaja i straha, kad je srce igralo a snovi podrhtavali pod naletima nepomućene radosti. Ponekad pomislim, što se to događa u čovjeku da odjednom postane drugačiji, da sama slika njegovog djetinjstva ostane u očima kao bljesak nestvarnog vremena. Kao da se dječaštvo nikad nije odigralo, kao da se sve to desilo nekom drugom, a ja to promatram kao film u kome glume neki nepoznati glumci.
Čak je i ovaj snijeg drugačiji, njegova se bjelina ne može porediti sa bjelinom moga djetinjstva. Što danas mogu moje misli prema negdašnjem dječačkom vjerovanju u čuda, što danas može moj smijeh naspram tadašnjeg kliktaja sreće i beskrajne radosti nepomućene sumnjama, bolestima i klonućem. Što danas znače moja kratkotrajna zadovoljstva naspram dječjeg osmjeha zadovoljnog koji je toliko jak da uopće ne zna što je nespokoj. Ne, zaista, ovaj snijeg nema boju moje mladosti, no ipak sam mu zahvalan, zahvalan barem za trenutak ljepote kojim mi je darovao mogućnost nakadašnjeg mira i blaženstva.
10.2. 86.
O boli
Kako u srcu saviti gnijezdo ljubavi kada u njemu prebivaju komadi boli. Kako pripremiti podlogu koja neće ispucati već pri prvom dodiru, kako izolirati bol pošto je već nikako ne možeš izbaciti iz srca, da ne ugasi ljubav prije no što je uopće zaživjela. Ima li načina da ljubav u srcu propjeva psalme života, ljubavne sreće ili je bol toliko jaka da kida ljubav u komadiće. Kad se ljubav topi i nestaje bol biva sve veća i veća. Ima li čvrsta sredstva kojom se bol može ugušiti da ne eksplodira pri svakom dodiru ljubavi. Kad je u srcu toliko boli tad se ne može roditi ljubav već samo bijes i gnjev, bol stvara mržnju a ne ljubav i tamo gdje je on rezervirao mjesto tu ljubavi nema. A gdje nema ljubavi nema ni dobrote ni zajedništva, ni pobjede nad smrću.
Bol je prvi predznak smrti.
26. 12. 86.
O moru
Danas, kad šećem pored mora, ne nalazim odgovor na već sto puta postavljeno pitanje. Ne, nema odgovora. Kako odgovoriti na pitanje zašto se ja bojim mora. Pa toliko ljudi ga voli, toliko ljudi su opčinjeni njegovom ljepotom, toliko ljudi žive životom koje im more daje. Kad danas razmišljam pored mora, ne usuđujem se primaknuti bliže, jer mi se čini da će me progutati, da ću nestati u njegovoj veličajnosti. Ipak, usprkos strahu ne mogu poreći njegovu ljepotu, ona je tu, uvijek prisutna, usprkos svih mojih zabluda.
Šetam pored njega i vidim, more je lijepo onoliko koliko su događaji već prošli, lijepi ostali u mome sjećanju. Da, puno je lijepih dogodovština ostavilo trag na pijesku moga srca. Oh, koliko je ljubavi njegove oplahivalo obale moje skučenosti, moje zatvorenosti. I što bi ta ljubav veća bila, to sam s većom upornošću i u većoj panici zatvarao blindirana vrata moga srca. Ne, ja nikada nisam volio more , mada znam, da je ono voljelo mene , kao što voli i sve druge, uvijek i zauvijek. Oduvijek me je more voljelo, oduvijek, znam to sigurno, pa i onda dok još nisam ni postojao. Što za njega vječnog i postojanog znači ovaj trenutak grča mojih misli, za njega beskrajnog. Ta ono voli ljubavlju nepomućenom i stalnom , bez obzira na moju ljubav sebičnu i kratkotrajnu. Njegova ljubav nije kao moja, obuzeta sobom, njegova je ljubav usmjerena uvijek prema drugom i u tome i jeste ljepota njegovih osjećaja.
A ja i dalje na obali mora stojim začahuren u svoju ljudskost, kao školjka, ne želeći se otvoriti ljubavi beskrajnoj. U svom strahu da ne izgubim ovo malo ljubavi koje imam, bježim od mora, bojeći se da me ne preplavi pjenom svoga sunca, misleći, moja će se ljubav utopiti u valima njegove ljubavi, a ne na to: “Ljubav njegova postat će dio mene, postat će dio moje ljubavi, postat će moja ljubav.
Koraci moji ostavljaju tragove u pjesku a vali ih trenu brišu, mada u snovima svojim očekujem da tragovi zauvjek ostanu ispisani prskutom moje krvi. A more se smije, smije punim grohotom života, smije na moj trud da uklešem svoje tragove u pjesak. Ja u svom bijesu, u svom strahu trčim, trčim, o bespomučno trčim a more istim žarom briše moje tragove i smije se i klikti kroz dodir galebovog pera. Iscrpljen padam u kovitlac strasnih snova, u vir pjene, ljubavi i života. I more me pita:”Jel ti dosadila igra”, a ja rekoh:”Ovo nije igra, ovo je moj život. Sve dok ne isklešem tragove svog bivstvovanja neću prestati". A more mi na to odgovori:”Nikad nećeš moći ostaviti tragove na pijesku, a kako bi i mogao kad ti tragovi i nisu bili važni. Ti si mislio samo na sebe. Umjesto da ostavljaš tragove u srcu, ti si u halucinaciji svoga sebeljublja gradio kule u zraku. Pa kako si mogao misliti da se neće srušiti. Ubuduće ako zaista želiš ostaviti trag, bilo kakav, pronikni u dubinu ljudskog srca. Jer ljubav je olovka, a srce papir po kom se ne može brisati”.
To reče nasmiješi se i ode, a ja zapanjen ostah:”Pa otkad more govori”. Sjedio sam mokar na obali. Sušeći se more je na mome licu ostavljalo slani prah a niz obrve su se cijedile kapi upravo zalazećeg sunca. Podigoh se pođoh, koracima polaganim okrenut od mora, kad me odjedanput nešto nagna da se okrenem. Stajao sam očaran i ukipljen. Vidjeh svoje srce, zlatocrveno kao zalazeće sunce, kako se stapa s beskrajnim morem vječne ljubavi.
6. 2. 86.
P J E S M E D O M A J E
Svjetionik
Zvonari sinoć zazvoniše na uzbunu
no malo je ušiju čulo njihove vapaje.
Svjetionik je ostao bez luči,
daj naloži novu vatru,
brod na pučini nema mape vjetrova.
Koliko se samo neznalica, licemjera,
izdajica i naivaca uhvatilo za prsa,
zadiglo halje i zaigralo kozaračko kolo.
Sa zapada u ovnov rog puše vjetar poniženja,
u isti rog pušu usta neznanja i sramote,
očekujući tapšanje, dočekat će od njih nož u leđa.
Majka rodi nedonošče, o koliko su se doktori
trsili da majka pobaci, no kad ne uspješe
sada joj dijete truju kravljim ludilom.
No, na pramcu i dalje vijori trobojka slobode,
gotovo je tisuć` ljeta bila u tamnici,
sad joj sunčevom svjetlošću oči žele oslijepiti.
U paklu nitko ne čuje anđeoski šaptaj
ne dopustite zidarima novog eona
da u čistilištu sagrade tri šestice.
Svjetionik još gori, plamen je crven
krvlju ljudskom obojen, mada se umanjio
još stijenja u lampionu ima.
Svjetionik još gori...
...koliko će gorjeti
samo o tebi ovisi.
12. 12. 2000.
Trubaču Gustavu Matošu
E, moj pjesniče, guslaču
zar si svijetu ovom (leglu zmija) ostavio
želje, misli, snove, osmijeh svoj
ko da netko cijeni žrtvu , tvoju patnju, život tvoj
(ova je zemlja plodno tlo
za svaku vrstu kameleona, ljigavaca
smutljivaca i prevrtljivaca).
Note su tvoje razasute nebom
no ovim svijetom ne vladaju gudači
na tom tronu kraljuju koljači.
E moj pjesniče, proroče
i danas, kao nekad, stradanju tvome pljuju u lice
a cesta Slobodi vodi preko stranputice
jer narod tvoj ima ropske gene
a one što stih tvoj ljube i štuju
stoljećima vješaju na stupove srama,
dok žito stranci kupe u ambare svoje
dotle i potomčad tvoju sužanjskom krvlju truju.
E moj pjesniče, trubaču, kome li trubiš
ovom zemljom gmižu crvi sa ušima gluhim.
Mada je najčišći oblik energije misao
nju ne primaju oni čije su noge
ukopane duboko u zemlju, u kal
i ne znaju kako je usnuti gladan
tragajući za ljubavlju, istinom, za koju si disao.
No tko korača oblacima, tko živi u snovima
ovoj je zemlji čudak, luđak, zanesenjak.
Kome li trubiš pjesniče moj
trubom Slobode, zašto li kriti
narod je tvoj jedino spreman
pokorno roblje biti.
3. 2. 2001.
Pismo iz izgubljenog kraljevstva
(svaka sličnost sa stvarnošću slučajno je namjerna)
Sunce je zaspalo u dolini srama
vapaji okovanih
odbijaju se od zidina kraljevskog dvorca.
Aždaju u jezeru
danas nitko nije nahranio
…što misliš čime li se hrani?
Podanici kraljevstvu služe
kako bi kralj u miru
popio krčag vina (ili kavu)
poslušnicima podijelio medalje i lente
nahranio svog ljubimca
svi se brinu za kraljevu sreću
(narod je ovaj u licemjerju i izdajstvu nenadmašan).
P.S. Kralju ni briga…
hrane za aždaju
uvijek će biti dovoljno.
5.3.2001.
Nepravedni Bog
Žena je imala sina i kći
I muža je imala
I kuću je imala
I dušu, dušu je imala.
Sad više ništa nema
Muž napustio
I nju i djecu
Rat joj spalio kuću
Sin se utopio u moru
Joooj
Samo još osta joj kći
Jer duše više nema,
Duše više nema.
A Bog i dalje uzima
Onima koji nemaju…
12. 7. 2001.
Lekcija o Slobodi
Sloboda se
kao i svako cvijeće
natapa ljubavlju
natapa se krvlju
životima ljudskim
hrani strepnjama
nadanjima, htijenjima
žrtvama.
I, nismo li
isuviše toga dali
isuviše tuge spoznali
da napokon probuja
ta sloboda
iz stoljeća krvi i sna.
25. 9. 2000.
Vječna duša Splita grada
1700 godina jednog grada pod brdom
milijuni godina jednog stražara
nad gradom
dokle grada i bilo nije
tko je kome dušu dao
grad brdu
ili brdo gradu
zna samo more
i lahor u krošnjama.
16. 6. 2001.
Tu sagradih dom
Strožanac
U ovoj su mirnoj uvali
Jarboli u moru zabodeni
Grane tamarisa mašući stvaraju vjetar
U kojem galebi nebu klikću.
Mirna uvala mojih snova,
Snova moga oca i moga sina
Izljubljena narom, rogačem i brnistrom.
Upamti prijatelju,
Kad te put nanovo nanese u ove strane
Ovaj zagrljaj sunca i neba
S kružnicom mora, kamena i soli
To moj je dom.
18.9.2001.
Zavičajna pjesma
U pećinu života zađoh
tmicu kojom samo šišmiši kruže
poskoci s psećim glavama
i zubi oštri njihovi
kidaju meso mojih snova.
Nigdje svjetla, nigdje izlaza!
O, Bože, gdje li su dani djetinjstva
kad je sunce bilo na mojim livadama
kad su djetinje oči moje
najveće upijale tajne?
Gdje li je stara kamena škola
gdje naučih prva slova?
Zar je ona živa
još samo u mojim mislima?
Toliko dana provedenih
u igri kraj Virske škole
toliko poderanih cipela i hlača potrganih
znao me svaki kamen na Megdanu
svaka rupa na Mečetu
svaka žaba u Žukovici
svaka ptica na Čubrini…
Gdje li sam sve s prijateljima
tražio sablju Kraljevića Marka
a našao samo ljubav i prijateljstvo.
Svaki trenutak sretnog djetinjstva
ljepši bijaše od sveg kasnijeg života.
Nigdje više takvog mirisa cvjetnih livada
nigdje behara trešnji i bagrema
nigdje takve bure
k`o kad zaržu oblačne kobile s Kobilića
ni bjeline snijega kad smetove nanese sa Zavelima
dječje li radosti: grudanja, sanjkanja i klizanja
moje su cipele najbrže bile
niz cestu zaleđenu na Megdanu.
Prva pričest i krizma ispred Virske crkve
križevi na groblju uz Ričinu
i ozidani grobovi kamišara uz Đerekovu stranu
pitanja,
pitanja bez odgovora:
“Sine, takva su bila vremena”
kao da vremena sadašnja
donose odgovore na ista pitanja,
pjesme gangaša i guslara
i ponos, beskrajan ponos
na kamen s kojeg potekoh
na ljubav skupljenu s ovog podneblja
čistog srca i široke duše
što je rasijah ljudima
kojima je u srcu samo pustopoljina
ljudima koji ništa ne razumiju
koji ne žele da išta razumiju.
Duh vjere, ljudstva i poštenja,
duh snage, pravde i praštanja
duh Hercegovine nestati neće nikada
makar živio samo u našim srcima.
20. 10. 2000.
Kamena pjesma
( Jer tu samo ljubav izvire )
Ovdje je povijest klesana u živu kamenu
dok huda stvarnost snove u sjećanje pretvara
iz Vira izvire u hrvatskom znamenu
i nebom plovi pjesma kamenoga guslara.
Ovdje je poskok otrovan samo dušmanu
kamen je pod golom nogom kao perje mek
krvavi je znoj melem žuljevitu dlanu
tako je otkako se piše Kristov pamtivjek.
Na zemnom putu, kuda prođoh, ja tek sam stranac
rasijah ljubav što ponesoh s kamena tog
u pustom sam svijetu uvijek tuđi neznanac
gdje mi tugu i suze briše samo dobri Bog
i prije no li oku mome dođe zemni kraj
vratit` se želim u svoj jedini stvarni zavičaj.
16. 10. 2000.
Tvrda zemlja
( Te Deum laudeamus)
Tvrda je, tvrda zemlja, po kojoj puk tvoj hodi…
Emaneul mogaše i lakše pute stvorit'
Bezbrojne su hridi kuda lađa ova brodi…
ELI, ELI, LAMA AZAVTANI, se pomolit'
Bogu, kao Isus ne gubit' vjeru i nadu,
Opet će doći KRIST Uskrsli da čudom blaži
Galiote, i da suze briše svome stadu.
A krv iz ruku njegovih neka nas utaži,
Molitvama zaliječi gorke grijehe naše.
Opet ću vam reći što je davno zapisano:
Lakšim je putem teže stići do cilja svoga.
ISUSA USKRSLOG ponovo razapinjaše
Mudroznanci, lažnobošci kojima je dano
Određivat' što je dobro, mjesto ŽIVOG BOGA.
26.03.03.
Svijeća za Hrvatsku
Upali svijeću nade
Upali svijeću i pomoli se
Nada je kruh bez kojeg ne možemo
Nada je zrak koji udišemo
Nada je trak svijetla u duši
Mojoj, tvojoj, duši Hrvatskoj
Probudi svjetlo ove nade
I svako jutro kad se probudiš
Pomoli se za oca, majku, sina, kći
Za sebe i Domovinu
I sve što taj dan učiniš
Neka bude za sve nas
Neka bude za Hrvatsku
Bit će to svjetlost sa svijećama
Što obasjava zemlju od Drave do mora
Bit će to svijeća jedna od mnogih
Pod križem hrvatskim
13.6. 03.
PJESNIČKO RIBARENJE ZORANA JURIŠIĆA
Pjesnik Zoran Jurišić ima dično pjesničko srce koje je otvoreno u dubljem altruističkom smislu za sve strane svijeta. Stoga, - neka ne čudi što je njemu zemlja ono isto nebo; - ako nema čovjeka koji je i pjesnik. Tako će lijepo izreći u plemenitom metaforičkom izdanju: NEBO JE MOJA DOMOVINA.
A kad smo već kod neba i domovine, u Jurišićevoj poeziji ima podosta jakih i iskrenih emocija, ljubavi prema domovini, ženi i zvijezdama nasuprot «iskazima ljudske nemoći» i «razdrobljenih očajanja», jer srce je na dlanu i onda kada je «Ljubavnica» s tim naslovom samo samoća, ali samoća koja ljubi, i koja će pjesniku svome roditi njegovo čedo – Pjesmu! I onda će autor ove nadahnute zbirke pjesama iskazati i povezati sve što ga muči u srcu i duši, i za što onda piše te stihove kao r i b a r e r i j e č i. I tako, usput budi nam rečeno – koji to pjesnik s mora ne piše o brodovima u luci, odlazećem ljetu, putovima i svim drugim «morskim» motivima, ali ne uvijek kao «olupinama na dnu mora»!
Pjesnik Zoran Jurišić iz Podstrane / gdje živi «Dobro jutro, more»/ - ima dobar naum i primjerenu praksu, kad ispod svake pjesme stavlja nadnevak, što će uputiti na vrijeme nastanka pjesme, stavlja nadnevak, što će uputiti na vrijeme nastanka pjesme kao iskazanog trenutka u raspoloženju i činu svakodnevnog življenja. Sve to što ulazi u okrilje poezije, a nosi motivski naslove poput «cvijeće ljubavi», «vjerovanje u čudo», «maslina i sirena» - uvlači se sa svim zakonima d i s a n j a pod jednu jedinstvenu oznaku « pjesme sjete i pjesme tajni».. A s ciklusom koji započinje O… snijegu, o boli, o moru – pjesnik će zaći u prozu, ali naglasimo, pjesničku prozu, koju inače nazivamo poezijom u prozi. Tu je pjesnik isto što i svaki umjetni, što je i kao slikar, s «nadahnućem boje». To prožima, jer to piše poeta koji stoji na obali «začahuren u svoju ljudskost» kao svoje poslanje i to s prirodom duboko u svezi. Na kraju tu je završni ciklus pjesama o domaji, što u zajedništvu svih tema ove zbirke čini trajnu povezanost prirodna ljudska bića kojemu je pjevanje neophodno kao voda i zrak. I u tome je blagodat ova iskrena pjesništva kojemu služe riječi, kako bi se izrekle što vjernije stihije osjećanja i unutarnja potreba za javnim očitovanjem t a j n i h podmornica duše i cijelog sebe…
Zoran Jurišić nije pomodan ovovremeni poeta, kojemu je fraza i «atrakcija teksta» osnovni postulat poezije. Zoran Jurišić je, prije svega, intima i svetost pjevanja, a onda tek programska iliti javna ispovijed s punom dozom samozatajnosti i ljudskih pokrića. Uvijek sam vjerovao da iskreno pišu koji u sebi nastanjuju karaktere i principe suradnje sa životom, pa onda tako i potrebama u umjetnost riječi. Povjerovat ćemo da će se s vremenom pjesnik iz stare i nove Podstrane osloboditi ljušture patetike i površnih kaskada semantike s ostacima svih tih prokušanih recitala. Na taj način oslobodio bi svoju lirsku žicu još intezivnije s poznatim mu blagim odsjajem govorljivosti takva bića, koji sadrži urođene pjesničke naboje bez kojih, izgleda i ne može. A riječ je dobra onda kad se iskaže na jednostavan način s prirodnim obogaćanjem sve one unutarnje sadržaje stvaratelja. A naš Zoran Jurišić ima učinkovita podudaranja u ostvarivanju iskaza i sadržaja. I ta je uvijek prava pjesnička misija koju služi i autor ove knjige.
Miroslav S. Mađer
Post je objavljen 09.08.2006. u 17:51 sati.