KAD SRCE ZAŽELI PJESMU
Igra
1984
Svašta sam bio u svom životu
mirotvorac, ratnik, slikar i poeta,
bio sam, o... bio sam:
glumac, sportaš, glazbenik i razbojnik.
I to bi trajalo toliko dugo
dok se igračka ne bi polomila.
Da, prijatelju,
ja sam se igrao života
i igrat ću se uvijek i stalno
dok se igra ne završi.
A kad me Otac uzme za ruku
i upita:
“Dadoh ti život, što mi vraćaš od njega ?”-
…pružit ću mu samo svoje
polomljene igračke.
Imitacija života
23. 7. 1998.
Nema li pjesma dovoljno žara
da potpali oganj u srcu
što će suknuti plamenim nebom,
spaliti zlo prokletstva u očima,
zlobu na usnama,
mržnju kojom gradimo zidove sebeljublja,
nije li mač
i golub s maslinovom grančicom -
nikom nije potrebna!
Sahrani je u prostore besplodnjake
gdje nikad neće zasjati
ni jedna svijeća sudbine,
potopi je na dno oceana,
prekij pijeskom i kamenom,
natovari na nju stoljeća
ljudskih klanja i umiranja.
Takva je privid čovječjoj muci
traženju i trpljenju
i nikad iznjedriti neće
nijedan osmijeh na licu.
Nikome, naime, nije potrebna
hrpa riječi
nakon koje čovjek ostaje prazan
poput očiju okovanog galiota.
Molitva
3. 3. 1998
Gospodaru,
slugi svome dao si talenat jedan,
on Ti vrati talenata deset.
Dao si mu da vlada nad deset gradova.
Meni si dao talenata deset,
ja devet sam potrošio uludo
ostade mi samo jedan
i njega evo ulažem
u ovu pjesmu škrtu
koju srcem svojim gradim,
zalijevam svojim suzama
prstima čistim od korova
te niče pupoljak prekrasan.
Oče milostivi,
molim te srcem ranjenim
daruj mu sunce blagotvorno,
ne šalji olujne, tmurne oblake
ne daj da ga led i tuča unište,
pusti ga da procvjeta
i bogat rod urodi
jer to je još jedino
od mene preostalo.
Sonet
10. 8. 1985.
Prijatelju dragi, ne traži, ne hrli
odjeka nema u sumornoj riječi,
to tek je odraz što je pjesnik vrli
ostavio svijetu da plače i zveči.
Riječi su odsjaji samotne dubine
pjesnikova vječnog lutanja i pada,
svjetlosti sjajne, želje u visine
i truleži tamne, propasti i jada.
I ovaj krik riječi što pjesnika guši
odjek neće naći u pustošnoj duši.
Pogledaj, pred tobom života je česma,
sagni se i napij s izvora života,
to bit će za te krepost i ljepota.
Nek ti život bude ko najljepša pjesma.
Banalna priča
“Prosto zrakom ptica leti “… S. Vraz
Pričam vam jednu običnu priču.
Rekoše mi, pazi,
samo da banalno nije,
nešto već viđeno, doživljeno,
neka se u riječi tvojoj
ljepota nova krije.
Ja samo ovako banalno pišem
i lijem banalne suze -
duša stare boli krije
dok srce ravnomjerno bije.
…A pored mene i dalje
života teku vode,
brodovi svakodnevno brode,
i kiše svagdanje padaju ,
ljudi i dalje naivno stradaju.
Sunce banalno sja,
sve je tako obično:
za danom običnim dan
u kom je ljubav i mržnja jednako živa.
Možda je tako dobro
u banalnosti se istina skriva.
Prevertovim prilazom
2. 2. 1998.
Pjesniče moj:
Brodovi svejednako odlaze u isto vrijeme.
Možeš bez razlike umrijeti,
ako se na vrijeme nisi ukrcao
nitko te neće moći pokopati.
Ljubav tvoja koja isijava na sve strane
ne znači nikome ništa,
pobjeđuje onaj koji glasnije psuje,
u ovoj gluhoj i nijemoj pustinji
čiji se vrisak glasnije čuje.
Valovi morski ravnomjerno dolaze
i gube u hipu
koji nema milosti ni za koga.
Ljudska je patina prekrila
sve matične brojeve
u neizmjernim količinama.
Gospa žalosna moli za sve jednako,
tko zna čija li će molitva uslišana biti.
Bog šansu nudi svima,
čemu onda žurba i nervoza?
Puževi i ježevi počivaju na istom mjestu
nepokopani.
Bal prognanih mimoza.
Epitaf
27. 2. 1979.
Uvijek sam pisao stihove loše
Možda se katkad bogovima svide
Riječi su koplja, snovi su bodlje
A pjesnik toreador lude koride
Iskrenost je na prvom i počasnom mjestu
Iz srca vadim stihove svoje
Oni su moj život, oni moj su svijet
Sa mnom oni žive, sa mnom postoje
Ne slavim sebe, kome to treba
Zar sam da sebe dižem u visine
Neću spomenik klesati sebi
Ako to treba, drugi neka čine
Kad jednog dana ne budem ovdje
Kad završim jednom sa životom boj
Pjesme moje ostat će s vama
One će biti spomenik moj
JAHAČI NEBESKIH PAUNOVA
Huče misli
11. 1. 1980.
Huče misli
kroz vrelinu usijanog paperja.
Sudaraju se s kamenim vrhuncima,
plaču
i nastavljaju dalje
u tamu nepreglednu
s vihorom života
kroz oštrinu bespovratnu, besciljnu
u meku zemlju mirisnu, zemlju sutrašnju.
Prolaze kraj mene.
Prolaze.
Bez pozdrava.
˙ *
12. 1. 1980
Pošli smo skupa preko brda stakla
u zemlju gdje Sunce nikad ne zalazi,
gdje ptica ne prestaje poj,
gdje umorni psi nikad nisu gladni.
Pošli smo skupa preko čarnih gora
na vrhunce neke koje nikad ne lede
mlijekom ozona opijeni
propadajući u duboke pukotine sreće.
Pošli smo skupa preko tamnog mora,
pošli smo skupa preko crnih slutnja,
preko zle kobi
što čeka u potkrovljima razbacanih noći.
Zalud smo pošli u zemlju daleku
u koju zajedno nećemo doći.
Kišni Split
1975.
Naš Split
pust i tužan,
samo poneki automobil
prohuji
i nestane.
Zvuk sirene
vlaka dimljivoga,
bijela magla na dimnjaku
tvorničkome.
A to nebo,
to nebo
čudno i pusto
bez ijedne jedine ptice
spava.
A kiša sipi i sipi....
Podstrana s mora
13. 9. 1999.
Bijele kuće
crveni krovovi
zelena strana
suro stijenje
s mora Podstrana
Ljeska se more
sive krpe na azurnom nebu
rumena promalja zora
sol u zraku
Podstrana s mora
Ribarske barke
lahor u licu
prijatelj Sunce
selo pod stranom – usnuli Lav
i komad duše što dušom diše
ljubavlju ljubav prespaja
sreću srećom razgaljuje
Podstranu more
sa srcem svemira spaja
12. 4. 1987.
trenuci, trenuci
trepere, trepte
trepere i klokoću
padaju, stradaju
padaju i nadaju
kapaju, stapaju
kapaju i utapaju se
u moru vječnosti
Ti
10. 5. 1985.
Ti mi pričaš o svojim darima,
ti mi pričaš o svojim moćima,
ti mi pričaš o novcima
i o blagu i o zemlji.
Ti mi pričaš o svojim mržnjama,
ti mi pričaš o svojim lažima,
ti mi pričaš o snovima
i ljubavi i osveti
...a što je to naspram vječnosti
na koju je čovjek osuđen?
Vesela pjesma o neveselu vremenu
18. 2. 1999
Ponekad se sunce i nebo
na smrt posvade.
Nebu tad postane hladno
pa se obuče u oblake.
Bez sunca toliko zahladi
da se ono jadno prehladi.
Pa nebo počne cvokotati
kihati, šmrcati i kašljucati.
U kostima mu munje počnu sijevati,
tad od boli vrišti, galami.
Iz nosa mu počne curiti
i kapi sve dok ne prizdravi.
Koljena mu počnu klecati,
na planine tad leđa nasloni.
Sunce se nad njim bolnim ražali
pa se nanovo izmiri, izljubi.
Nebo tad potpuno ozdravi
i uzduh veseljem procvjeta i otopli.
*
14. 6. 1999
Jednom ću pokušati
preplivati Brački kanal
mada unaprijed znam -
da neću uspjeti,
ipak ću pokušati.
Dosta mi je svih obala,
granica i ograničenja.
Jednom ću razbiti sve barijere
i zaplivati ravno prema pučini,
prema novom svijetu,
prema novom sebi,
sebi bezgraničnom,
nedoživljenom,
sebi sretnom.
Tu ću postojati samo ja
i pučina.
Neuspjeh
1. 8. 1984
Porazi su me ubijali,
neuspjesi uništavali.
Strahujući od njih,
činio nisam ništa
ne shvaćajući da je neuspjeh
upravo to
što ništa ne činim.
Sretna pjesma
27. 3. 1998.
Sjedoh da napišem jednu sretnu pjesmu, ali
od početka nemam inspiracije,
možda o životu, ljubavi, politici ili
o nečem o čemu nema konspiracije.
Pjesmu misaonu, duboku i tešku, koja će
ipak svima darivati nadu
u ljepši život, bolji svijet, no takvu
pjesmu i drugi pjesnici pjevati znadu.
Ali ja ipak pišem, silim se da…
misli u stihove točim
da svoj svijet i čitavog sebe u
božansku poemu sreće pretočim.
Od duše svoje stvorih riječi pjesme ove, no
zalud muka i sav moj trud –
da bi sretna bila pjesma, život
mora sretan biti, inače, sve je uzalud.
Mrtvo more
11. 5. 1985.
U mrtvom moru nema riba, algi i koralja.
Snovi su njegovi ko okamine.
Ono je beživotna pustinja
bez taloga i vala,
bez dina i vrela modrulja.
Mrtvo je more nezavršena priča,
put bez raskrižja i miljokaza,
svjetlosti dubine i tišine
i krika galeba,
lice bez smijeha i plača.
Mrtvo je more odsjaj bez plamena,
u njemu ne žive ni aveti…
Što bi u njemu činili
i koga bi plašili
u dvorcu bez temeljnog kamena?
Mrtvo je more bara muljikaša,
zaustavljen potok vremena,
ono je piramida leševa
daleko iza obzorja
koju grade sebeljublja naša.
Mora što je mora svatko se gnuša.
U njemu nema odsjaja Sunca ni plaveti neba,
ni dobrote ni ljepote -
ničega nema.
Mrtvo je more kao neljubljena duša.
Smisao vala
15. 6. 1999
Smisao vala nije hrliti
jednim krajem u vrh neba,
krajem drugim ruljiti dno mora
pjenu stvarati, vjetar umivati -
ni ljuljati brodove,
ni kopati grobove,
ni prskati galebe,
ni lomiti jarbole.
Smisao vala je: jurnuti obali,
visoko podići krestu
i kliknuti:” Pogledaj, to sam ja,
potomak boga Neptuna!”
s ribama sabljarkama ratovati,
morskim lastama drugovati,
lahor prstima morskim češljati,
s najljepšim sirenama ljubovati,
valiće malene u svijet poslati,
s kraja svijeta pučinom ploviti,
i svom snagom u obalu grmnuti,
na sve strane kapljama prsnuti,
zatim se smiriti
i nestati.
Nekome se, sigurno, smisao ovaj
bezvrijednim čini,
no val nije samo val,
kao što ni ti nisi samo ti.
Val je more
a ti si...
Srebrni brod
1. 11. 1999
Sagradih bijeli, srebrni brod -
ne od gvožđa i drva:
od snova sagradih srebrni brod.
Zaplovih njim na pučinu sam -
ja mornar, ja putnik, ja kapetan,
bijelim brodom s tri moje čežnje, tri jarbola.
Od platna nade skrojih jedra
da hvata raskrvljeni vjetar prošlosti
sunčanoj da hodi budućnosti.
Od sanja izgradih bijeli brod,
srebrnim brodom zaplovih suncu.
Na mirnom moru
snenom lađom tiho brodih.
Tad udari grom i munje sjevnuše,
Neptun uzburka vale zubatih oluja;
pučina podivlja;
moja lađa – ljuska orahova
u trenu rasu se.
Jedvice jedva na pusti otok isplivah -
ja lađa, ja otok, ja brodolomac.
Jugovine i samoće prepun
od tuge svoje ispletoh mrežu -
no mrežom tuge ne love se ribe.
Kada bih mogao
24. 2. 1999
Kada bih mogao sjati
ko Sunce što polja zlati,
more kad obale mije,
vjetar koji obraze grije.
O kad bih mogao biti
u tmini putokaz svijetli,
milost što liječi tuge,
riječ koja hrabri druge.
Kada bih mogao znati
slobodu i ljubav dati,
kruh biti neznancu
osmijeh darivati strancu.
Pošteno doći svome kraju
uzanom stazom prema raju,
biti ko vaga što pravo mjeri
i umrijeti u svojoj vjeri.
Kada bih mogao…
NOVČIĆ POD JEZIKOM
Lađa bez kormila
16. 3. 1999
Jednom su svi bili tu:
otac i dva djeda,
moja lađa je bila mala
no sigurna i sretna.
Onda su počeli odlaziti
djed jedan, pa drugi,
za njima ostade
pitanje...
i tjeskoba.
Zatim je otputovao i otac,
nestalo je sigurnosti
i sidrišta
na kojeg privezati mogu
lađu svoju.
Zemlja
28. 4. 1998.
Većeg pakla nema od ove zemlje
Većeg raja od ove zemlje nema
Ljudsko srce pretvara raj u pakao
Ovu zemlju iz pakla u raj
O Bože, kako me sažiže
Ovo čistilište kroz koje prolazim
Beskraj
1.7. 1998.
Pokušah dohvatiti kraj svemira
no uplaših se njegove njemoće.
Zar toliko prostora na svijetu ima
koje Bog nije sobom popunio?
Pokušah dosegnuti svoju dubinu
no preplaših se svoje praznoće.
Zar toliko prostora u meni ima
koje ljubavlju i dobrotom nisam ispunio?
*
28. 3. 1998.
Čovjek sudbu shvatio nije od postanka svijeta
I kob svoju nosi na plećima od Kaina i Abela
Rasprsnit će se u svemir ova jadna planeta
Prije no što poslanje svoje shvati i sagleda
I svaki čovjek od rođenja usud isti živi
Lomi se u svojoj biti, kida i ne shvaća ništa
Za prokletstvo svoje uvijek drugog krivi
Misleći da drugima na nebu zvijezda blista
A ne vidi da i oni žive u tom istom jadu
Iste pohote i grijehe u dušu svoju zgrću
i ljubavi i boli jedan drugom kradu
Umjesto sa srećom trguju sa smrću
No Stvoritelj je nadu svima dao istu
I prokletstvo slobode što nam zdrobi dušu
Netko pred lice Njegovo donosi je čistu
Drugi svoj pakao, grozotu i tmušu
Proroci
14. 1. 1998.
Moj prorok Izaija svejedno
zalutao nije u ove klisure.
On traži izgubljene ovce
i jaganjce,
gdje ih može naći
osim u izgubljenim srcima.
Prorok moj Jeremija
plače nad srušenim Jeruzalemom.
Duh u kavezu zatvoren
plamen vjere ugašen:
koliko sjemenja izgubljenog
na ovoj pustinji kamenoj.
Neke zvijezde nikad ne zasjaje.
Zalud se nadaš.
Ludilo uvijek pobjeđuje.
Autobiografski stih
23. 1. 1998
Činim sve naopako
kao dječak koji stablu sječe grane
kako vjetar ne bi puhao.
Još uvijek čekam
da netko drugi korača
stopama puta moga.
Pustio sam korijenje
u sunovrat snova,
okovana duša sve oko sebe mrvi.
Dosta mi je igre skrivača od tuđih pogleda
zakrvljenih uspomena
u krvoskoku procvjetale krvi.
Oprosti mi
17. 11. 1986.
Oprosti mi ljubavlju svojom
sve što ti nisam učinio.
Oprosti mi poštenjem svojim
dane kajanja
za sve grijehe
koje mi je suđeno učiniti.
Jarbole moje posjeci
jer ako jedra zaplove vjetrom
nikada više
suze u oku mom.
A život je bez suza
kao brod bez kompasa.
Duša i ja
7. 7. 1998.
Moli me duša
da je pustim u svijet
jer snove želi nebu uzdignuti
Sunce obasjati otajastvom svjetlosti
u more ljubavi potonuti
livadama nepokošenim trčati
s pticama cvrkutati
prijatelje posjetiti
lumpovati
opijati se do iznemoglosti
i nikada ne prestati
otploviti mišlju u visine
ljubiti najdraže usne
ljubavlju svojom vrelom
u svijetu uživati cijelom.
O dušo, dušo, pustim li te,
nikada se više vratiti nećeš.
Kamo ću onda s tijelom?
Rastočenost duše
15. 4. 1998.
Strahote veće nema
od grča
zbog neizgovorene riječi
utrobu mi sažiže
danas kao prije trideset godina
od ljubavi obolio
još je nisam prebolio.
Riječ neiskazana
dušu mi je razorila
poput rijeke
što erozijom odnosi obalu.
Križ u očima
13. 1. 1986.
Stvoren u patnji
patnja sam, što li drugo?
Gorljive oči moje
lomaču bola potpališe
da plamti vječnim plamom
u olujnim i tamnim noćima.
Ako ovaj križ što gori
iskru bar jednu baci kroz tminu neprobojnu
i ako bar jedne oči
što dršću šćućurene
u mrklini groznoj
ugledaju odsjaj iskre moje
znat ću i ja sam, pod teretom patnje
beznadno pokopan i shrvan
križ boli moje nije bio uzaludan.
Tako tužna predvečerja
18. 5. 1980
Vinogradska bolnica
Stope mi tonu,propadaju
stope mi zapinju o svaku travku
što u otkosima leži i izdiše
u parku kraj plućne bolnice.
O kako trava čudno leluja,
treperi i miriše
sve kapi svoje i sve svoje suze
već je isplakala prošlih noći
uz let crnih ptica-netopira.
Sve je svoje suze već izlila
uz posmrtnu glazbu ovoproljetnih cvrčaka.
Gle, i mravi idu tužno u povorci pognute glave,
posljednja počast, bez slova, bez glasa
...samo moji koraci škripe i zapinju u otkosima.
Znam kad sam ne tako davno
gazio u ista predvečerja
travu pokošenu nadomak moga sela
i slušao odjek svojih koraka
u prozirnim plavim hercegovačkim noćima.
Sjećam se kako me djed za ruku vodio,
on je kosu nosio, ja košaricu za užinu,
što ju majka o podne donese.
Sjećam se da su i tada cvrčci tužno pjevali
i da su isti mravi gazili nožicama preko kratkih otkosa.
Sve mi se čini da su to isti mravi
i isti cvrčci istu posmrtnu pjesmu pjevaju.
Znam da bi djed tada objesio kosu
preko grane orahove i odahnuo
kao da skida sa ramena svojih šezdeset godina.
Tad bi sjeo na klupu pred pojatom
i ja bih sjeo kraj njega.
Obično bi tako sjedili
i on je pričao
daleke priče iz dalekih dana
koje ja nisam proživio.
On bi dugo besjedio i ja bio ga mirno gledao,
gledao u njegove blijede brkove i bijelu kosu,
u ožiljak na licu i kapu što bi je nakrivio na desnu stranu.
Tog dana ništa nije pričao
a ni ja ga ništa nisam pitao
samo smo dugo sjedili.
On bi ponekad zakašljao i ja bih za njim zakašljao
i bio kao i on dugo zamišljen.
I već bi pala i noć, zvijezde na nebu žmirkale
kad bi on ustao i ja bih za njim ustao…
Varenika što sam je poslije pio
mirisala je po tek proteklom danu.
Sada sjedim sam
na klupi staroj kao što je i naša bila.
I zamišljen sam isto kao nekada…
I zamišljen sam isto kao nekada.
Čini mi se da je sve isto:
i trava što podrhtava i cvrčci što nariču,
samo znam da djeda nema da me uzme za ruku
i pomiluje po glavi umornoj.
Sve je tako isto sve je tako modro
jedino što noći nisu iste...
Jedino što nema divnih noći hercegovačkih
i toplog glasa djedova.
I što sam ja tako star, tako umoran.
Tuga
20. 9. 1998.
Katkad tuga kao tiha magla
ušeta u kuteve srca
tad njen sam zarobljenik
okovan lancima bola
rešetkama tjeskobe zarobljen
bez suca i porote osuđen
agonijom doživotne robije.
Možda bi smrtna kazna
bila izbavljenje ...
ili tajni osmijeh
u tvojim očima.
Moj Bog
19. 4. 1979.
I ja imam Boga
ali nije kao vaši što puno znače,
njemu ne trebaju darovi,
njemu ne trebaju molitve,
niti mu trebaju palače.
Moj Bog ne treba prijestolja ni trona
da mu se roblje ko zlatnom teletu klanja
niti ga treba slaviti,
niti ga treba moliti ,
dovoljno ga je samo voljeti.
Moj Bog nije slika ni kip
On je polje u cvijeću i zelena trava
moj Bog je vječnost,
moj Bog je svjetlost,
moj Bog je java.
Moj Bog nema crkve i dvore
niti On stvara svijet niti ga ruši
On nije ni u oblacima,
niti je On u raju,
On je u mojoj duši.
Moj Bog je veseo kad sam ja sretan
sa mnom On preboljeva istu bol
i na moru života,
kada je bura,
drži barku čvrsto uz mol.
Ja znam da će mi pomoći
kad osjetim da gubim smisao i svijest
dat će mi podstrek,
dat će mi nadu,
dat će mi svetu pričest.
Ne znam živi li On od pamtivjeka
možda će i umrijeti sa mnom, to ne znam,
no On je moj život,
kao što je i moja smrt,
makar ga stvorio ja sam.
Dvojstvo
9. 4. 1999
Upravčen sam sebi i svom Bogu
Samo Bog je usmjeren prema meni
Ja ljubim sebe i Njega
On, opet, bez sumnje, mene voli
Ja razdijeljen sam među nama dvojicom
On uvijek u meni je
Mada prožima me, On potpun je i svoj
A ja nisam ni svoj ni Njegov
Jer rastrgan sam i nedorečen
Bježim i od sebe i od Njega
4. 7. 1985.
*
Kad oči se sklope
spusti se noć,
da, to razum kaže
ali srce to ne prizna
i ječi i trepti i plače
i teži za vječnom snagom
što ima moć da se spusti
ko dar na nabeskom pladnju
Već danima
20. 9. 1998
Smrt obilazi susjedstvo
nepozvan tat krade
prijatelje i znance
čekam kad će posjetiti moj dom
hoće li preostati netko
da izmoli za mnom
“pokoj vječni”
Zbogom gospodine
17. 2. 1998
stricu Jozi
Tvoji dani sad su samo sjećanje
žig utisnut u mojim očima
krta zemlja pod tvojim stopama
trava što miriše pleterom pojate
grohotan smijeh koji odzvanja
prema nebu pruženim kamenim prstima moje planine.
Što su dani izgubljeni dodirom vremena
uspomene kad spokoj ne donose
koračamo neplodnim stranputicama
plivamo snovima prohujalog djetinjstva
odjeveni životima koji nisu naši.
Gdje je odsjaj plavetnila
u dalekim prostranstvima
ili u nekim nedohvatljivim, zaljubljenim očima?
Doviđenja, ne zbogom,
ja ću tebi uskoro
ti meni nećeš nikada.
Kocka
5. 7. 1998
Jednog je jutra Smrt došla po mene
a ja joj rekoh:
“Hajde da odigramo partiju karata”
i ona sa zadovoljstvom pristade.
Uvijek sam bio loš igrač
bez sreće
i sposobnosti da prevarim
ali sada odlučih se boriti
odlučih na bilo koji način pobijediti.
Ona reče:”U ovoj igri pravila nema
no igra mora završiti
i pobjednik se mora znati”.
“Dobro” –odgovorih- “no ulog je život,
tvoj i moj,
ako pobijedim
smrt Smrti moj će biti život”.
Smrt će na to hladno:
“Ti mene pobijediti ne možeš,
ipak za utjehu ti kažem
jedan me je Čovjek
jednom pobjedio”.
Ja se nasmijah i pružih joj karte:
“Nećemo se ni igrati Smrti.
Znamo i ti i ja
da si igru izgubila,
Čovjek koji te pobijedio
pobijedio je i za mene”.
*
Ti znaš
da Te uvijek tražim
i u ovoj čaši vina
u glupostima koje činim
u strastima kojim hrlim
uvijek u očima imam Tvoj križ
i svoj križ
koji nosim
koji bacam
koji dižem
koji
bacam
koji dižem
koji znam da ću ponovo
bacati
... i ponovo nositi
Ocu Ivanu
Gledam te kako izmučen ležiš u postelji
iscjeđen kao stara krpa
tumor pluća nije zubobolja
ne možeš samo tako izvaditi pokvaren zub.
Gdje su široka pleća i snažne ruke
koje su brda nekad premještale.
Sjećanja su jasna, ali svrhom nepotrebna,
vrijeme ne teče unazad.
Razum ti je bistar
no i šale imaju sjetan prizvuk tjeskobe.
Svi smo svjesni svega, to tvoj pogled
zorno pokazuje.
O kako bi i tebi
i meni zbog tebe puno lakše bilo
u besmrtnost kad bi vjerovao.
Bože, kad bi me uslišao da bar mrvu svoje vjere
podarim njegovu srcu
njegovim tako žalnim očima.
*
13. 3. 1984.
Poslije moje smrti sve će isto biti,
soba potpuno ista kao da...
tek što nisam stigao,
knjige razbacane, čini se mojom rukom.
Ne, nema razlike!
Zar ovom stazom maloprije nisam prošao,
ili netko meni sličan
čini se pjeva pjesmu
koju sam najviše volio?
Kao da nikad nisam otišao.
Jedino, gle...
starica majka plače.
Zar netko čeka i na mene?
Nada
1. 6. 1999
Što li otac moj i stričevi tamo rade
u svijetu vječnome?
Sigurno djecu uče
ili zgrade grade
ili trguju,
no bilo što da rade
punim srcem žive.
A što ja radim
na stazi ovoj pustošnoj?
Ništa!
Čekam rijeku da pregazim
vrata neba otvorim
pa da počnem živjeti.
Gospodaru zla
8. 8. 1985.
Ne, gospodaru zla,
više me pridobiti
za svoje igre ne uspijevaš.
Ti sada nisi vladar
mog oka i moje duše.
Sad u njoj netko drugi kraljuje
i novi trag ostavlja,
odraz novog svijeta.
Ja tebe zaboravih
i ti zaboravi mene
jer ti nisi više poklisar mojih snova.
Dugo, dugo,
predugo
zavlačio si se kao crv
u najintimnije moje pore,
kao skalpelom kidao nerve,
iza tebe je uvijek ostajala pustoš.
Harao si mojim čežnjama,
diktirao mojim usnama,
nisi mi donio ništa
doli kolebanja između strasti i straha.
Ne, gospodaru zla,
zaista ne...
više ne možemo biti drugovi
jer nikada nismo bili prijatelji.
Ti to dobro znaš
i zato ti je žao.
Izgubio si nekog tko ti je stvoren bio
na vječno poniženje.
Noć
4. 8. 1985.
U daljini negdje gore svjetla
i mjesec obasjava nebo tavno,
mukli je daleki rub gore
snoviđenjem popločao more ravno.
O, kako je samo more mirno
čini se kao da Duh Božji po njemu hoda.
Kako bi dobro bilo da je čovjek kao Isus
pa da može, kad hoće, preko svih voda.
KAPELA PORED PUTA
Fatamorgana
Hrvatskoj u slavu
25. 4. 1985
Što bi Gaj bojevao riječju o tvojoj sudbini,
ponižena moja milosnice?
I što bi Matoš danas činio na tvom tlu,
o zemljo jadna?
Bio bi ponižen i bijedan
zbog ljubavi svoje, ma kakva da si.
Tko li te voli, tko se u te zaklinje?
Zar se netko tebi na čast i diku
ponosi imenom tvojim
i čemu sva ta nadanja i umiranja vjekovna.
Za koga i protiv koga?
Zašto se ne smiriš?
Kome se rugaš i na koga pucaš ti, sestro nesmiljena,
majko gluhonijemih? Zauvijek rasijavaš samu sebe
od jučer i prekjučer, nedragom nemilu,
pa uvijek i zauvijek plačeš nad svojim spomenikom.
Ta tvoji te sinovi vjekovima prodaju
gdje god i kome mogu,
tko te hoće za kakvo bilo blago,
ta sinovi tvoji oduvijek se tobom hvale i časte
i gozbe lešinom tvojom
krvlju tvojom,
mješinom poderanom i lubanjom satrvenom
pod balvanom mišlja, djela i htijenja.
Zauvijek razapeta između utvara i zvijeri
i Sunca nad tvojim plavetnilom,
što si drugo doli ono što jesi i nisi –
obična Fatamorgana.
Kraj Križa u Bleiburgu
12. 8. 1985
Kako si, stranče, u tuđoj zemlji
kako spavaš i kako dišeš,
zar te nemirni snovi muče
ili te rodnoj grudi tvojoj
prokleto nešto vuče?
Ne, križu,
prijatelju,
ja sam na zlo naučio,
godinama me uče
da moja zemlja ne postoji,
ta ona samo utvara osta
što plaši duše nekrštene
u tami i olujnim noćima
i grize duše bezdušnih
što je sa smiješkom sahraniše.
Ne, prijatelju, odista,
nisam veći stranac u zemlji ovoj
no što bijah u svojoj.
Sloboda
21. 6. 1998
Tek sjeme slobode posadismo
nježno u ovu izranjenu zemlju
suzama zalijevasmo da Sunce dosegne
i novi svijet porodi
svijet ljubavi.
I pupoljak predivan izniknu
što zasjeni Sunce na nebu,
no, korov ga ubrzo sustiže i zaguši.
Ma koliko se trudili da ga počupamo
uvijek bi veći izrastao.
Na kraju kleknusmo ruku sklopljenih
jer jedino molitva ovdje može pomoći.
O, Bože, molimo Tebe Svevišnjeg
istrijebi ovaj korov mržnje
inače će sloboda uvenuti.
Hoće li Sloboda uspjeti izrasti
kao što naša groblja rastu
i postaju sve veća?
Može li među krizantemama
cvijeće Slobode procvasti?
Hercegovina
Željku Jukiću
pjesniku i bojovniku
19. 7. 1995.
Hercegovina – kolijevka naroda moga
nikada tu opstala nije tuđinska noga.
Preživjeti tu mogu poskoci, orli, smilje,
na kamenu kršnom, kog Sunce ljubi i mije.
Čovjek otrovniji mora bit od ljute zmije
jer nitko ne zna što sudba il dušmanin krije.
Vidovitiji od orla što obzorjem leti
i služiti Bogu ko što su služili sveti.
Bolji od Sunca biti što škrtu zemlju grije,
mirisniji od smilja što se vjetriću smije.
Tamo gdje ganga ori dok suza niz obraz lipti
prijatelju dođi,
srcem, poštenjem i kruhom počašćen ćeš biti.
Fijuknu granata,
rasprši se krvava zemlja,
neiskazan stih kriknu Nebu.
O Bože
zašto mi ote riječ
riječ tešku
riječ tvrdu.
Plavetnilom Kupresa
jedno se srce smiri,
zavlada samrtni muk.
Bože ti jesi naš, istine nema veće,
ali zašto u crno oblačiš sirote
umjesto da daruješ barem djelić sreće,
zar je to odraz Tvoje višnje dobrote.
Hercegovci su dobri dok umiru i šute
svetom ovom zemljom, makar ih ukleli
svojom krvlju natopili su pute,
slobodi i pravdi zauvijek se zakleli.
Stoljećima ova zemlja pokapa mrtve
od koplja i mača do atomske bombe
darujući srca na oltaru žrtve…
kad li će sloboda izići iz katakombe?
Ugledaš li kada krvavo Sunce na nebu
znaj da ga ljudska krv oboji rumenom bojom,
ono ne plamti toplinom, od njega duše zebu,
tek nam smiraj da molitva nad pjesnikovim grobom.
Svaki put kad posuške livade zazelene
a trešnje dozriju
ljubav će se tvoja kao kiša
prosuti na naša sitna okna,
lebdjeti ćeš kao duga što svjetove spaja
i sjati sinu koji te upamtio nije.
Nebom modrim prosut će se
Riječi krik –
tvoj posljednji nedovršen stih.
Žukovica
22. 12. 1998
U mom je selu rječica jedna
od suze ljudske čišća,
sad ni zimi ni ljeti ne teče
samo kad proljećem il krajem jeseni nabuja
od dažda kog oči naše isplakaše,
preko Gašparovih mlinica
do prokopa gdje rudari boksit iskopaše
minirajući tlo rastresoše,
Žukovice tako nestade
samo jezero crveno postade
što od krvi, znoja i muke ljudske
što od stijenja boksitnog
uli se u rudnik u kom se ljeti
kupaju djeca, zmije i punoglavci.
Sad suze i krv teku pomješane,
a ono što od Žukovice ostade
mimoilazi stoljetne hraste, stećke i ograde,
suhozidine, njive i mlinice
koje nikom više ne služe
jer se više ne ore i ne sije
pa se nema što ni žeti.
Na stećku osta križ starinski
što se vremenom negdje iza naših brda
iz istog ljiljana u polumjesec pretvori.
Sad se braća što su nekad istu zemlju orala
noževima nježno prikoljavaju
za prah zemlje
koju nitko ionako ne pluži.
Čiji li će simbol nebom zavladati,
kome li će sreću donijeti
kad već nisu suze i pot krvavi
dok se stijene boksitne kikoću
oplakujući mrtvu braću – nebraću.
A Bog stvori jednu zemlju rekti
i posna je i bosa i prkosna
i braću sa sva imena i znamena
i neslogom među njima do Neba.
Bože moj jadan li si i Ti
kad smo mi Tvoja slika
i prilika.
Gdje složnosti nema trećega je vladavina
izdiše u beznađu
tužna moja domovina.
Zašto
(Ispovijest kad je sve prekasno)
Bojniku Tonću Jakulju
jednom od 1500 bojovnika
što sebi oduzeše život
od svršetka Domovinskog rata
28. 7. 1999.
1.
Anđeo smiraja dotiče vjeđe,
tijelo se rasplinjuje bremenom samilosti,
zamahom krila diže me
u prostranstva o kojima ne mogu ni snivati.
O dopustite, dopustite
suzvuk riječi smjerne ispovijedi.
2.
Što ti znaš....što je smrt,
ti je nikad nisi prepoznao,
mene je sto puta pozdravljala s dobro jutro
i ispraćala s laku noć,
sto puta mi je kucala na ustreptala okna,
sto puta sam je dočekivao uskucana srca,
sto puta bi me obgrlila kao ljubavnika
i rekla: - “Ljubavi, miruj, možda ću sutra doći po tebe”.
Ne pričaj mi o smrti
jer ti ne znaš što je SMRT.
Ti nisi vidio raskomadana tijela,
ti nisi vidio zaklane starce,
ti nisi vidio unakaženu djecu,
ti ne znaš kako je hodati spaljenim selom
s tisuću očiju u potiljku,
ti ne znaš kako je koračati cvjetnim poljem
strepeći koji korak biti će posljednji.
Ne govori mi o smrti.
Ti neprijatelja nikad vidio nisi na vrhu nišana,
ti granatu nikad poslao nisi i vidio užas
nakon njena rasprsnuća,
ti nikad jurišao nisi na nj i h o v e rovove,
ti ne poznaš zvuk mine koja pada po tvom bunkeru,
ti nisi osjetio metak koji prolazi kroz vlastito tijelo,
ti ne znaš kako se boriti protiv zla
a trsit se ne činiti zlo.
Ti ne znaš što je to smrt,
ja nju godinama nosim u vlastitoj košulji,
ona danima stupa mojim cipelama,
ona mojim šapuće usnama,
zar ti je čudno što sam je pozvao kao prijateljicu
kad nigdje nije bilo pomoći,
kad niotkoga nije bilo pomoći,
kad pomoći bilo nije
ona mi je bila pomoć jedina.
Ne spominji mi smrt,
jer od smrti je gore kad umru sve nade,
kad te život svako jutro budi bez vjere u život,
kad svaki je dan samo muka, samo muka, samo muka…
zato mi je ne spominji
već oprosti što sam svoj križ prelomio,
barem ti hrabar budi koračati ovim putem, bez putokaza
koji ide kamo je sam odredio bez mog utjecaja,
izmoli za mnom pokoj vječni
svake preduge noći kad tuga navali.
O Bože, da bar svane rumena zora ljubavi
i obasja ovu mrklinu na Brdinama
jer tamo gdje idem tko zna
hoću li moći mir svoj pronaći,
hoću li moći Svjetlost ugledati.
3.
Možda je samo trebalo pružiti ruku,
možda bi dovoljna bila jedna riječ,
da cvijet dobročinstva procvate u duši razdrtoj,
da je postojalo srce koje sluša,
srce koje prašta, koje ljubi,
ruke koje brane,
usne koje prihvaćaju
možda za ovu ispovijed ne bi bilo prekasno...
Tebi će možda ova slova nejasna biti
... ili možda i ti putuješ klisurom snoviđenja,
košmarom nada i zabluda,
kaosom neostvarenih želja,
možda i ti piješ tjeskobu,
kao hranu gutaš svoju izgubljenost,
možda će ti moj čin biti rješenje (spas) putokaz
rješenje to, znaj, nikome nije, ni tebi ni meni
već hrabriji budi no što ja bijah.
Život je borba, nekad je za nju potrebna samo čvrsta odluka.
DOJMLJIV ISKAZ PJESNIČKIH NADNEVAKA
/Uz rukopisnu zbirku Lađa bez kormila – Zorana Jurišića/
Prvi put se susrećem s pjesmama ovog rječitog i uvjerljivog pjesnika.A prvo što upada u oči u ovako koncipiranu zbirku jesu označeni nadnevci ispod ili iznad svake pjesme. To je naoko sasvim formalno obilježje, ali očito da ovakvo potvrđivanje dana, mjeseca ili godine nastanka pjesme ima i svoje, slobodno uzevši i simbolično značenje. Naime, kad pjesnik piše nadnevke, hoće vjerojatno označiti te trenutke koje znamo u klasično tradicionalnom smislu kao takozvano “stanje inspiracije”, a ujedno više dnevničkog karaktera. No, bez obzira, hoćemo li oznakama vremena dati neko posebno značenje, nama je, prije svega, i u prvom planu – sama struktura izražajnosti i razina pjesničke vokacije.
Osnovni je dojam da su stihovi Zorana Jurišića vrlo komunikativne prirode i na neki način razgovorno-govornog, kolokvijalnog tipa, u neku ruku, pričajuće i indivdualizirane potrebe. Ali, razumije se , ne stoga i uprošćeno narativna iskaza, jer u mnogim manjim ili većim cjelinama susrećemo produhovljenu metaforiku, misaonu ekstazu i jedinstven ritam. Da je pjesnik u razvijenijoj stilskoj obradi govore nam i njegove pjesme pisane u obliku soneta. A kako znamo da je sonet vrlo zahtjevna forma – to će pribaviti uvjerenje kako pjesnik već ima izražajnu školu pisanja i sastavljanja stihova. Ipak, najvažnije je od svega to što pjesnik očito ima što reći, i da pruža sadržaje trudom odabranih riječi, što znači da ne egzibicira na ukalupljen artistički način slijedeći površno samo neku sebi svrhovito poetsku igru. Lijepo je pročitati kad pjesnik kaže:
Pjesme moje ostat će s vama
One će biti spomenik moj
kao što može potvrditi svoj talenat i takvim pjesmama kao što su “ Zemlja”, “Molitva”, “Kišni Split”, “Noć”, “Lađa bez kormila” i tako dalje – gdje se prostire poetsko tkivo na ujednačeniji i odmjereniji način. Jurišićeve pjesme nisu isprazne pa se već time spašavaju od mogućeg nanosa prozaičnosti i narativnosti. Imamo vrlo slikovitih pjesničkih figura i sugestivne osobnosti u izrazu, a nadasve otvorenosti i iskrenosti – što je uvijek dobra zaloga uvjerljiva pjesništva. A u tom pravcu u Zorana Jurišića naziru se dobri i pouzdani putokazi.
U Zagrebu, lipnja 1999.
Miroslav S. MAĐER
Post je objavljen 09.08.2006. u 17:51 sati.