... prije no što smo dozvolili da nas uzme rad, materijalne potrebe, trčanje za životom... Tj. prije no što sam dozvolio.
Bio je to kraj devedesetih, bližila mi se trideseta, pred sobom nisam imao nikakvu perspektivu (sa sadašnje točke gledišta - realna perspektiva je vjerojatno bila tek ostati živ, zdrav i normalan) a počeo sam otkrivati hedonizam, isti onaj kojeg bi i danas volio upražnjavati kada bih za njega imao vremena i mogućnosti.
Tada sam razvio tu sposobnost čekanja da se zemljina kugla okrene, sposobnost na koju sam u dobroj mjeri već zaboravio.
Ono - sjedneš u birc u pol bijela dana, naručiš vodku s puno leda i limuna (o da, cugalo se tih dana), okreneš se prema izlogu i buljiš van. Gledaš ljude kako prolaze. Gledaš im izraze lica, zabrinute, lagodne, nasmijane, izgubljene... Izmišljaš priče o njima u svojoj glavi.
Čekaš.
Čekaš da svi prođu. Čekaš da se velika lopta okrene za koji stupanj.
Mogao bi tako zauvijek. Čekati. Ispijati. Gledati.
Mogao bi, da. Kada bi ti to netko platio, omogućio. Čekati. Živjeti polako. Živjeti svaki pomak majčice Zemlje.
Ali ne možeš.
Moraš trčati. Za poslom, novcem, boljitkom.
Ali ne stižeš ih, kurvine sinove. Uvijek su barem pet koraka ispred tebe.
Često poželiš opet zastati. I čekati. Ali ne znaš to više, jebiga.
Trčiš k'o majmun.
|
