Možda je istina da prosječni, mali Hrvat svoj život provede balansirajući između (izumiruće, kažu) srednje klase i siromaštva, da u njemu promijeni 2-3 auta također niže ili srednje klase, da se hrani nezdravo i oblači u jeftine krpe s lažnim dizajnerskim potpisima, no jedno je sigurno - ne manjka mu zabave.
A i kako bi mu je manjkalo kad cirkus vidi kamo god da se okrene...
Evo, ni ovo s nogometom nije baš ništa drugo do običnog cirkusa.
Dida Marković s jedne strane, jednom nogom u grobu, pojačan podrškom galantnog, šarmantnog i kulturnog gospodina Maminja, još uvijek dovoljno vitalan da može nositi "pune torbe novca", i "pravednik" Štimac s druge strane. Mislim, neš ti pravednika... Oduvijek blizak kriminalnom miljeu, Štimčevo neosporno poštenje počiva na činjenici da ga nikad zapravo nisu uhvatili na djelu. Što je, uostalom, zajedničko i većini HR-funkcionera, bez obzira u kojoj branši svoj funkcije obnašali, pa ga samim time i potvrđuje kao idealnu guzicu za tu fotelju.
Jest, bilo je tu i nekih navoda o miniranju srpskih kuća 1991. godine, no to je bolje niti ne spominjati ako u pričuvi nemaš 50.000 kuna za Igorove duševne boli...
Priču o poštenju samo još dodatno nadopunjuje angažman Sinovčića, globalno poznatog zadarskog "poštenjaka", kojeg neki dovode u vezu s drugim poznatim zadarskim humanistom, izvjesnim B. Kalmetom.
Sve u svemu, baš veseo cirkus. S obje strane.
I skoro se pobiše, načisto.
No, na sveopću žalost - sve se dobro završilo.
|
