Nema razlike između bloga i prometnica po Liburniji.
Ima trenutaka kada su potpuno neprohodni.
Idem iz Rijeke prema Lovranu i natrag svaki dan, putovanja traju dugo, semafori nas zaustavljaju pred raskopanim cestama gotovo iza svakog većeg zavoja.
A zavoja po Liburniji ne manjka, baš kao ni zaliha strpljenja i prešućenih psovki.
Putujem dugo na posao, isto kao što putujem dugo do vaših dragih blogova, a kad vam želim nešto napisati, gubi se smisao... komentari ne prolaze, ne prikazuju se, stranice se smrzavaju, presporo otvaraju.
Ista nervoza, a nešto drugačija slika: ili stojim i čekam uz rub nekog kanala, ili gledam u onaj kružić iznad komentara što se okreće i okreće i okreće i okreće... hipnotizirana sam.
Sutra sam na Istarskom ipsilonu.
Ipsilon je skroz druga priča.
Ceste će oni zatrpati i završiti posao do sezone, tako kažu.
Hoće li se do tada popraviti i blogovska prohodnost, ostaje nam vidjeti.
Možda mi ta opća zagušenost prenosi neku poruku, a ja tvrdoglavo odbijam prihvatiti.
System up with the top down
Got the city on lockdown
Drive by in the low ride
Hands high
when we fly by
(Blue)
Kao da plivam protiv rijeke
lakše bi bilo pustit se
u more istih-istima
ova je kuća puna sunca
ove su ruke pune zvijezda
moje je, moje je
moje je ime drukčija
tako se dobro osjećam
to sam ja
i neću nego biti ja
moje je ime drukčija
postoji nebo razloga
to sam ja
ja sam – drukčija
(Putokazi)
Late at night
You're taking me home
You say you wanna stay
But I want you to go
Say I don't love you
But you know I'm a liar
'Cause when we kiss
Ooh...
Fire
Proust,
ništa originalno
trenutak...
i miris
velike količine
netom opranog rublja
ti i ja
na katu iznad vešeraja
sasvim slučajno
hej, pa gdje si ti?
rasprše se misli
dok nestaje međuprostor
kad isprepletu se prsti
Jer ima izgubljenog vremena
za kojim se nikad neće
krenuti u potragu
svim trenucima usprkos
skidam jutros plavu jastučnicu
ispirem sjećanje na još jedan san
ionako je premalo jastučnica
za sve naše snove
da ih sve i bacim
ostaje tek besana noć
i blijedo sjećanje na zbunjenost
koju smo si davno već
oprostili
sama na stijeni
prkosim buri
gledam niz cestu
i čekam tebe
dođi što kasnije
stijena
bura
i cesta
pričaju mi
nevjerojatne priče
ništa mi ne treba
samo vrijeme
oni što me znaju
otišli su
između redova
ostala sam sama
odbijam se povući
ali ne znam
koliko će me
koštati sjećanje