Opet izlih tekst na papir, onako-drito iz uskomešanih misli.
Ljuta, što djecu šaljemo na maturalce po cijeloj Europi, a od svoje domovine nisu vidjeli ni dvadeset posto.
Ni ne znaju koliko je lijepa, a mi ih posjednemo u autobus i sprašimo u Amsterdam.
Pa sam grintala-zašto Amsterdam, zašto kraj osmog mjeseca, zašto toliki novac.
Argumenata k'o u priči. Priča-cijela A4.
(Razapeli bi me gimnazijalci na prvu banderu da su pročitali)
Kako se izlio, tako sam ga i pobrisala.
Naklapanje i blebetanje frustrirane mame koja nije još posložila stvari u svojoj glavi.
Frustrirane?
Bolje-depresivne.
Pa su joj svi krivi. Od škole do turističkih agencija.
A istina je druga. Nema tog putovanja kojeg joj ne bih priuštila, ali kad ode...
Ne mogu se dobit, nikako. Učim, ponavljam ispite, sama sebi profesor i mentor.
Svaki put kad uleti zabrinuta misao, padnem.
Kad sam joj malo prije čula glas, (veseo, oduševljen, razdragan) duboko sam udahnula da je ne krenem rešetati pitanjima o vremenu, hrani, robi, spavanju, novcu...
pametno moje, odmah mi je rekla: mama, šuti, pusti mene da ti pričam..
Slušala sam, srce mi je bilo veliko k'o kuća zbog njene sreće..
rekla sam joj samo: nastoj te trenutke proživljavati što sporije...
A opet, vrag mi ne da mira.
Da li se mijenjaju vremena, ili se mijenjaju ljudi?
Mi smo bili prije 20-ak i nešto godina na Bohinju 4 dana. Proveli se urnebesno.
A mogli smo biti i na Učki..samo da smo zajedno na hrpi i samo da nismo doma.
Trebam li isticati poantu?
Ma grebem po površini.
Opet sam pala.
(background: Crash soundtrack- Maybe tommorow)
|