U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
četvrtak, 22.06.2006.
Every time I look at You
|
Samo je jedan osjećaj I samo je jedna istina Trenutak kad su mi te položili u umorni zagrljaj, kada sam ugledala tvoje slatko ružičasto lice i prvi put osjetila moć tvoga glasa...moć, koju sam spoznavala još toliko puta...i onda, kad si tiho govorila. Ali nikad nije tako moćno-kao onaj prvi put, taj prvi vrisak. Poželjela sam vrisnuti zajedno s tobom. Da nas čuju i u raju. Da objavimo tvoj dolazak na ovaj svijet. Ja, tako sretna što si odabrala mene za prolaz, ali još uvijek ne znam kojim sam to dobrom zaslužila. Zapravo, sve postaje sporedno. Nije nevažno, ali – može čekati.. Smireno disanje djeteta umiruje svaku nemoćnu, prestrašenu misao. Tako si i ti donijela mir u moj život, jasan osjećaj slijeda koji se imao dogoditi. Došao je i onaj slatkić mali, poslije četiri i pol godine, sa svojim vatrometom.. Ali prvo sam čula otkucaje tvog srca, zahvaljujući modernoj tehnologiji, čudila se moći prirode i zazivala Božji blagoslov, samo da sve bude dobro. Moja kćerka. Tijelo mog tijela, bezuvjetna ljubav, vječna odanost. Netko će to nazvati slabošću, suvišnom popustljivošću, nedovoljnom stegom. Razumijem tuđe strahove, ali te niti ne uplećem u vezivo koje nastojim održati slobodnim od straha. A to nije uvijek lako. Kad smo ti slavili prvi rođendan, tata i ja tražili smo najljepšu lutku u gradu. Tko zna gdje je sada ta..kako si je ono zvala-beba Ljubica...Svakoj lutki si davala neka ozbiljna imena, s predznakom-beba, sjećaš se... A dan prije tvog sedamnaestog rođendana, ja te nagovaram da odustaneš od parfema. Kako sam bedasta. Vidiš, još učim. Eternity summer od Calvin Kleina- it is! Fućkaš naušnice. Jedan je život i treba mirisati – fino, po Calvinu! Najdraža... Znam da ćeš raširiti krila i poletjeti. Poželjet ćeš i odlutati. Nestati nekamo, kao jutarnja rosa. A ja sam tu-na straži. Koja nema smjene. Otvorit ću vrata, kad se vratiš da odmoriš dušu i obnoviš snagu. Prihraniš korjenje, koje ću ti čuvati zdravima, sve dok dišem. Uvijek ću pamtiti današnje poslije podne. Umorne, poput dva zombija po Korzu, nepovezane rečenice i potpuno razumijevanje. Dragocjeni trenuci. Neka ovo bude čestitka, koju ove godine nisam kupila, nisam crtala... Evo, pisala sam je tu. Najdraža moja, sretan ti rođendan!  A sad, slijedi pretjerivanje u jelu i piću... |
- 00:09 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||