Zločesta

Zubarske radosti

Ovih dana često odlazim zubaru. Ne zato što imam pokvarene zube, već prevencije radi. Nekako sam mirnija kada mi zubarka kaže da imam dva karijesa koji su savladani u pola sata, nego kada ne idem 3 godine i odlučim se ići tek kada me zub zaboli.

Nekako sam još u mladim danima (hm, kao da sam sada stara!) voljela brinuti o zubima. Sjećam se još kako je u prvom razredu osnovne škole trebo doći zubar da nam pokaže kako se pravilno peru zubi. Ja sam se baš tad razboljela. Ležala sam doma sa vodenim kozicama i razmišljala o tome kako zubar svima pokazuje kako se drži četkica, koliko dugo treba prati zube... Nitko žalosniji od mene tada!
Za mene su premazivanja zubi bila veselje, dok za drugu djecu je to bio najgori dan. Svi su me gledali kao freak-a, ali meni nije smetalo. Zato sam uvijek imala najljepše zube u razredu!

Posjet zubaru bio mi je normalna stvar. Moja mama nije mogla doći k sebi kada sam ja (u osnovnoj školi) iz čistog mira rekla jedan dan kako idem zubaru. Pitala me da li me boli zub, da li će mi koji ispasti pa želim da mi zubar izvadi? Sva je bila u panici, a ja sam samo rekla da samo želim da mi pogleda. Ona se križala, a ja sam se samo obukla i otišla. Nije baš ni zubaru bilo jasno da postoji takvo dijete koje dobrovoljno ide zubaru, ali zato sam ja bila sva ponosna na sebe. Ispričao mi je sve o zubima, kako rastu, kako ih je dobro prati svaki dan, a ja sam upijala kao mala spužva, gledajući ga sa svojim velikim smeđim očima.

Negdje u 4. razredu, pri jednom isto tako spontanom odlasku zubaru, otkrio je da imam karijes na jednom zubiću. Morao ga je popraviti i stavio mi je sisaljku. Znam da zvuči glupo, ali ja sam tada bila u oblacima. Jedna mala ja sam zaslužila da mi zubar stavi sisaljku kada mi popravlja zube! Tada više nisam bila mala, bila sam velika, jer samo velikim zubar stavlja sisaljku!

Nikada nisam razmišljala o tome da upišem stomatologiju jer me to nije zanimalo. Nekako mi je bio bad kada bi zamislila da nekome moram stavljati umjetne zube ili umrtvljivati živac, tako da je to definitivno otpalo.
Ali zato i danas redovito posjećujem zubara. Nekako se baš opustim na onom stolcu. Lijepo se izvalim i ramišljam si kako će sve biti ok kada završi sa brušenjem. Stavit će mi bijele navlake i neće se uopće vidjeti da mi je popravljala.

Da me nebi sada gledali kao zubnog manijaka (he he), samo ću reći da ljudsko stajalište prema zubaru dolazi od toga kakvog zubara imate. Moji zubari (srećom) su uvijek bili dobri i moglo se s njima razgovarati o svemu. Što god da sam pitala, on/ona bi mi odgovorio. Ako ja kažem boli, on stane i čeka da prestane. Istina je da ima zubara koji se doslovno iživljavaju na pacijentu, ali ja bi istog trena promijenila zubara, da je na ne znam kako dobrom glasu!

I za kraj ovog zubarskog posta, preporuka za jednu super zubarku u Zagrebu. Privatnica je i prema tome, naplaćuje svoje usluge, ali vjerujte mi da nikada nećete požaliti ako odete k njoj:
Dubravka Poljak-Dravinski
Frankopanska 7
Tel: 01/ 48 30 417