Zločesta

nezaboravljena smrt!

Svake godine, kako se bliži dan Svih svetih, ja ne spavam. Otkako mi je tetak umro, otišao spavati i nije se probudio, imam fobiju od toga. Bio je stvarno mlad, 34 godine. Nije nikada imao problema sa zdravljem i zdravo je živio, ali protiv izljeva krvi u mozak nisu mogli ništa poduzeti. Bilo je prekasno. Bio je divna osoba i jako sam ga voljela! Bože, zašto si ga morao uzeti?!? Pa imao je dvoje male dječice za koje se morao brinuti!!!!!
Oni su sada već dovoljno veliki da shvate da je to dio života, ali nitko im nikada ne može vatiti njihovog tatu. Njihov život nije kao život djece sa oba roditelja. Volim ih kao da su moja djeca i voljela bi da imaju normalan život, ali na žalost nemaju!
Joj, jednostavno si ne mogu pomoći. Toliko je emocija u meni, a ne mogu ih sve izraziti riječima. Samo mogu reći da mi sam tužna i suze teku bez kontrole!
Uvijek ćeš mi biti u mislima!!

nova frizura

Već danima zanovjetam kako mi se ne sviđa moja frizura. Gle kak mi je tu ravno, a tu nije. Tu je bujna, a tu je spljoštena. I onda sam poludila jučer i otišla kod frizerke. Rekla sam joj da radi od mene šta god hoće, ali hoću imati neku frizuru koja će lijepo stajati uz moje lice. Ona si je stvarno dala truda, dva sata me šišala i natezala i onda sam osvanula neka nova JA! Bila sam si skroz čudna. Ošišala me jako stepenasto i sada su moji uvojci (trep trep) došli do izražaja! Baš sam sretna i ovim putem joj veliko hvala za njen trud!

uspjela sam!!!

OBITELJ

Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,
''O, oprostite mi, molim vas!'' bio je moj odgovor.

On je rekao, ''Molim vas, oprostite vi meni;
nisam vas vidio.''

Bili smo tako učtivi, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.

Ali kod kuće se pričala drugačija priča,
kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.

Kasnije toga dana, dok sam kuhala večernji objed,
moj sin je stao iza mene vrlo tiho.

Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.
''Makni mi se s puta!'' rekla sam uz viku.

On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.
Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.

Dok sam ležala budna u krevetu,
tihi Božji glas mi je progovorio,

''Dok si dijelila sa strancem
uobičajenu uljudnost,
tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena.

Otiđi i pogledaj na kuhinjski pod,
naći ćeš cvijeće pokraj vrata.

To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.
Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.

Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje,
nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.''

Tada sam se osjetila tako malenom,
i suze su mi počele kapati niz lice.

Tiho sam otišla i klekla pored njegovog kreveta;
''Probudi se, maleni, probudi se,'' rekla sam.

''Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?''
Smiješio se, ''Našao sam ih vani, kod drveta.

Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.
Znao sam da će ti se svidjeti, posebno plavi.''

Rekla sam, ''Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;
nisam trebala vikati tako na tebe.''

Rekao je, ''O, mama, u redu je.
Svejedno te volim.''

Ja sam rekla, ''Sine, i ja tebe volim,
i volim cvijeće, posebno plavo.''

OBITELJ

Jeste li svjesni da ako umremo sutra,
tvrtka za koju smo radili, lako nas uskoro može zamijeniti.
Ali obitelj koju ostavljamo iza sebe
osjećala bi gubitak do kraja njihovih života.

I molim te, razmisli, unosimo se u posao više nego u svoje obitelji,
ne misliš li da to nije mudro ulaganje?
Dakle, što je iza priče?

Svim fenomenalnim ženama!

Naučila sam da bez obzira na to što mi se desilo, i kako loše to izgleda danas, život će se nastaviti i sutra će biti bolje!
Naučila sam da možeš puno zaključiti o osobi po načinu na koji se nosi sa tri stvari:
sa kišnim danom, sa izgubljenom prtljagom, i treperenjem žaruljica na Božićnom drvcu.
Naučila sam da žaljenjem za bliskijom vezom sa svojim roditeljima, gubiš dragocjeno vrijeme, iskoristi ga prije nego što odu iz tvog života.
Naučila sam da stvaranje “načina života” nije isto što i stvaranje “života”.
Naučila sam da ti život ponekad daje i drugu šansu.
Naučila sam da ne treba ići kroz život sa utezima na obje ruke.
Moraš biti u mogućnosti odbaciti stvari za sobom.
Naučila sam da kad god odlučim nešto otvorenog srca, obično donosim pravilnu odluku.
Naučila sam da čak i kad patim ne moram biti sama.
Naučila sam da svaki dan moraš ispružiti ruku i taknuti nekoga.
Ljudi vole topli zagrljaj, ali i samo prijateljsko tapšanje po ramenu.
Naučila sam da moram još puno naučiti.
Naučila sam da ljudi zaboravljaju ono što si rekao, zaboravljaju ono što si uradio, ali nikad neće zaboraviti kako su se osjećali kad si to činio.

CRVENI ŠEŠIR

KAD BIH MOGLA PONOVNO PROŽIVJETI ŽIVOT od Erme Bombeck
(napisano kad je otkrila da umire od raka)

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.

Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.

Manje bih pričala i više slušala.

Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.

Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.

Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanju kroz njegovu mladost.

Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.

Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.

Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).

Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.

Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.

Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.

Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka." Bilo bi puno više Volim te umjesto Žao mi je.

Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.

Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestani brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi.

Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.

Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio.

I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno.

Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.


MJESEC LIJEPIH ŽENA

3 godine : Pogleda se i vidi Kraljicu.
8 godina: Pogleda se i vidi Pepeljugu.
15 godina: Pogleda se i vidi Ružnu sestru (mama, ne mogu ići u školu ovakva !)
20 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo – ali odluči da ide van u svakom slučaju
30 godina: Pogleda se i vidi "predebela/premršava, preniska/previsoka, previše ravno/previše kovrčavo – ali odluči da nema vremena to popraviti i ide van u svakom slučaju
40 godina: Pogleda se i vidi "čista sam" i izlazi van
50 godina: Pogleda se i vidi "To sam ja" i izlazi gdje god to želi
60 godina: Pogleda se i podsjeća se svih ljudi koji se više ne mogu vidjeti u ogledalu. Izlazi van i osvaja svijet.
70 godina: Pogleda se i vidi mudrost, veselje i sposobnost, izlazi van i uživa u životu.
80 godina: Ne gnjavi se sa gledanjem. Samo stavi crveni šešir i izlazi da se zabavi.

povišica! :))))))

Danas je dan kada volim svoj posao! Danas je prvi dan da nisam požalila što sam došla u ovu firmu. Naime, dobila sam povišicu od 1200 kuna. Ne znam što se desilo da su baš jadnoj, maloj MENI dali povišicu. Hm, mora da su se zabunili. Ne, to nije moguće. Ali, ipak piše moje ime na ovom plavom papiru. Morat ću se danas nagraditi jednim dobrim shopingom.

Ne znam što bi pisala. Baš sam nekak loše volje. Ne znam jel to radi vremena ili samo radi ponedjeljka. Bilo mi je grozno ustati se. Mobitel je zvrndao u 7 sati. A ja bi još samo malo spavala da mogu. Onda ustajanje, umivanje, pranje zubi... sve redom. Onda šok. Vani je hlaaadnoooo! Brrrrrrrrr! Magla. Onda slijedi opet, kao svako jutro, vožnja u koloni do ove ružne plave zgrade. Parking naravno pun, nema šanse da nađeš mjesto dok ne prođeš 2 kruga. I nađeš ga napokon, 500 metara od ulaza. Šetnja po hladnoći do ulaza, kopanje po torbici da nađeš karticu koja ti omogućava ulaz u krug firme. Pa onda još jedan «bi bib» na recepciji da uđeš u zgradu. Gadi mi se više taj zvuk svako jutro. Gužva u liftu. Svi sa podočnjacima, gledamo se ispod oka. Odmjeravamo tko se kako obukao, kakvu tko frizuru ima... (naravno da je moja kosa stršala na sve strane) Onda dolazak u sobu. Opet hladnoća... klima radi. Još uvijek.
Stvarno mi se neda više dolaziti svako jutro. Jedva čekam taj 12. mjesec i godišnji odmor