Doktor Zlobny

Uobičajeni radni dan doktora Zlobnog počinje u sedam ujutro, a završava u dvanaest navecer. U krevet se bacam u položaju fetusa i sa plačem se uljuljkujem u san. Sljedeći dan je isti kao i predhodni, ponekad se osjecam kao da sam upao u začarani labirint od kravlje kakice kojem nema kraja ni pocetka. I tako život prosipa čavle po mojem putu sve do prvog vikenda, kada velikim količinama alkohola pokušavam odagnati usamljenost i kronične noćne more nastale od tužnih priča koje slušam po cijele dane.
Prije par dana jedna meni bliska osoba ispričala je svoju životnu priču koja me duboko dirnula i potaknula moju iskru inspiracije.

Prica se dogadja u ovom stoljecu, a radi se o prelijepom cvijetku koji kroci putem trnja.

Prije nekoliko godina u jednom vrtu prepunom korova negdje daleko su Srbiji živjela je ruža bez trnja. Izdvajala se svojom ljepotom i inteligencijom od ostalih biljaka koje nikada nisu procvjetale. Naime, u tom vrtu užasa svojim sarmom provukla je okrutnog covjeka skrivenih namjera koji joj je ponudio svoj komadić zemlje i ostala pusta obecanja u zamjenu za njenu neokaljanu i djevičansku ljepotu.
Sretna i zadovoljna, bez spoznaje o prljavom i brutalnom svijetu u kojem živi puštala je korijenje u vrtu iz kojeg je pucao pogled na predivnu metropolu prepunu života.
Zbog nemirnog duha odlučila se otisnuti u nove pustolovine koje su se skrivale u svijetu dobrih ljudi. Međutim, čovjek bez ljubavi i sa poremecenim razmišljanjem ogradio je vrt lažima o nacionalnim predrasudama i naredio svojim vjernim slugama da čuvaju njegovu ružu od ljudi koji joj mogu pokazati ljepotu života i pravu ljubav koju on nikad nije pokazao. Osjetivši nepravdu, ruža je pustala trnje boreći se protiv lihvara i lažnih mecena sve do jednog proljeca kada je okrutni čovjek odlucio odvojiti predivni cvijet od vrta koji joj je bio jedina utjeha.
I danas dok svijet vozi božja bića prema otoku sreće nesretna ruža polagano vene u kućnoj vazi na jednim zagrebačkom brdu čekajući svoj brod sreće.

I sad dok vam pricam ovu priču u srcu osjecam tugu a prostorijom se širi miris plača jer kao običan smrtnik nemogu pomoći sebi, a kamoli tom predivnom cvijetku koji cijeli život kroči putem nepravde. Veseli me samo spoznaja da postoji Bog koji za svakoga od nas skriva sretni kraj price.