Doktor Zlobny

Dragi blogeri, nakon kratkog predaha javlja Vam se vas dr. Zlobny. Posljednjih dana pretvorio sam se u klasičnog studenta Pmf-a, kojem se po glavi motaju tri stvari:
1. kako ubiti profesora
2. kako pociniti samoubojstvo
3. kako napraviti elementarnu transformaciju matrice
Ali nakon sinocnje kave provozao sam se vlakom inspiracije. Sve je pocelo tako nevino, gospodnjeg ljeta 2006. kad se najbolji frend (u ovom tekstu zvat cemo ga Ružmarinko, jer zbog autorskih prava ne smijem koristiti pravo ime (veli da ce me tuziti)) vratio sa sahrane svog tetka iz Slavonskog broda (ovim putem mu izrazavam još jednom najdublju sucut).

Bila je to klasicna kava u jet star-u uz Ružmarinkove price o ljepotama slavonije, vrijednosti familijskog poštovanja i o tradiciji ispijanja pive (tu i tamo je uletio komentar: ''...joj stari moj kak su te sisate slavonke dobre..'').

Nakon nekog vremena ustanovili smo kako je vrijeme kao stvoreno za ispijanje vecernje pive na klupici kod Bijelog ( za one neupućene to je kiosk koji se nalazi u sredistu Malesnice, a nekoliko metara dalje je klupica za dobru kapljicu razgovora i čašu frendovske pive).
I tako kupiše bekrije dvije litre pive (31,00 kn ......ona kuna je za ambalazu koju nemres vratiti) i započeše razgovor o životu.

Prvo smo se prisjetili dobrih izlazaka koji su nam probudili sjećanje o becarskom životu za vrijeme srednjoskolskih dana. Kako bi rekli prljavci ''bili su to dani ponosa i slave''. Nakon toga pale su prve uspomene na paljenje granja kod kmice koje je opjevao jedan i jedini Shorty ''....možda je ilegala al je dobro, ne bi bilo rata da ju je prob'o i Slobo....'', taj trenutak kopanja po ormarima sjecanja prekida ulet dvojice frendova i tu počinje priča o kampanji protiv profesora pod nazivom ''Pustimo ih da prođu ispite'' jer samo 10% studenata prodje ispite od prve.
Nakon njihovog odlaska otvorili smo temu ''misija svakog roditelja'', koja se protegnula dugo u noc.

Priča ide nekako ovako....

Borbom za opstanak covjek stekne toliko ponosa da ga u odredjenom trenutku ne može pregaziti i zbog toga najebe. Takvim ponasanjem skodimo ne samo sebi nego i ljudima koji nas okružuju, a ponajvise svojim roditeljima koji zive za nas.
Najveća želja i misija svakog roditelja u odgoju svoga djeteta je njegovo skolovanje i pozitivni pomak u životu. Ali zasto onda mi ako volimo svoje roditelje i želimo postici uspjeh u zivotu radimo protiv sebe. Ponekad zavidimo ljudima na sreci i pitamo se kad ce i nama biti tako dobro, ali nikad se nismo zapitali kaj moramo promjeniti da budemo sretni. Pa, moje misljenje je da moramo samo promjeniti pogled na svijet. Jer ako zbog jedne nesretne ljubavi ili nepoloženog ispita sebe smatramo nesretnim i nikad ne krenemo dalje život ce projuriti pored nas kao ''baba na skuteru'' a mi cemo i dalje ostati mala uplakana čudovišta bez cilja i smjera uz puno pijanstva.