Zlatousta
28.06.2006., srijeda
O, da mi je da se još jednom zaljubim. Opet bih gledao niz kej kao niz prugu. I opet bih znao da se u oblak zadubim i čekao bih samo nju, nijednu drugu. Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zazmurim. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem. I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam... I tako, eto ti pesma, ludo jedna... Đ. Balašević |
20.06.2006., utorak
Kad i Zlatousti kroči preko prozora, osjeti kako ga neka ruka zadržava za rame. Nije se mogao zaustaviti; tek kad je vani stao na zemlju, okrenu se oklijevajući. Kroz prozor se naginjala mlada djevojka s kikama.
"Zlatousti", šapnu ona. On se zaustavi. "Hoćeš li doći ponovo?" upita ona. Njen bojažljivi glas činio se kao puki dašak. Zlatousti zavrti glavom. Ona ispruži obe ruke, uhvati ga za glavu, i on na sljepoočnicama osjeti njene tople sitne šake. Duboko se nagnula, sve dok joj se tamne oči ne nađoše tik pred njegovima. "Dođi opet", prošapta ona, i usne joj djetinjim poljupcem dodirnuše njegove. Brzo je pošao za ostalima kroz mali vrt, posrćući preko lijeha cvijeća, udišući miris vlažne zemlje; ogrebao je ruku o jedan ružin grm, uzverao se preko ograde i trčeći za ostalima izašao iz sela i uputio se ka šumi. "Nikad više!", govorila je zapovjednički njegova volja. "Sutra opet!", grcajući je preklinjalo njegovo srce. Herman Hesse : "NARCIS I ZLATOUSTI" |
04.06.2006., nedjelja
Zlatousti
Dječak diže pogled uz još neprolistalo drvo. "Ovakvo drvo", reče, "nikad još nisam vidio. Krasno, neobično drvo! Baš me zanima kako li se zove".
Otac, postariji gospodin zabrinuta i pomalo iskrivljena lica, ne obrati pažnju na dječakove riječi. Ali ključar, kojem se dječak odmah svidio, odgovori mu i obavijesti ga. Mladić mu ljubazno zahvali, pruži mu ruku i reče: "Ja se zovem Zlatousti i ovdje ću ići u školu". Ključar mu se blagonaklono osmjehnu, a onda pođe ispred pridošlica kroz portal, pa uz široke kamene stepenice, i Zlatousti stupi u manastir bez strepnje, sa osjećajem da je na ovom mjestu sreo već dva bića kojima može biti prijatelj: drvo i ključara. Herman Hesse: NARCIS I ZLATOUSTI |
02.06.2006., petak
Svjetlo svijeta
Gospodine, Ti si Svjetlo svijeta.
Osvijetli sasvim ovaj križ što mi ga danonoćno pomažeš nositi. Tvoja je Ljubav jača od svih mojih slabosti. Dotakneš li me samo tračkom svoga Svjetla, procvjetat ću, Tebi na slavu. |
