nedjelja, 25.11.2007.
www.umrli.com
Ponekad, naročito za sluzavih jesenjih nedjelja, razmišljam o svojoj smrti i u tim trenucima ne čini mi se tako daleka. Bit ću iskrena - ta me misao zabavlja. Zapravo, uopće ne razmišljam o fizičkim aspektima smrti, već o pojavljivanju moje osmrtnice u rubrici Umrli koju imaju svake dnevne novine koje drže do sebe. Da, to je ona rubrika koju prvu otvaraju naše bake i sa strašću iščitavaju tko je umro, koga su poznavale, tko koliko ima godina... i zatim redovno i puste koju suzu za pokojim pokojnikom... To je, čini mi se, onih pet minuta slave o kojima je govorio Warholl. Jer, ako i ništa nisi uspio stvoriti u životu, dovoljno je umrijeti dovoljno mlad da ostaviš nekoga iza sebe tko će objaviti srcedrapajuću frazu kako život bez tebe nema smisla i tome priložiti jednu tvoju bolju fotografiju (o tome treba razmišljati unaprijed) i voila - evo tvojih pet minuta slave.
No zašto o tome pišem? Pa eto, brine me kako će sve to ispasti, hoće li moj Dragi znati odabrati pravu fotku u slučaju potrebe i bojim se, zaista se bojim, da neće (onako potresen) pisati nekakve nebulozne, pretenciozne i otužne pjesmuljke o vječnoj ljubavi i susretu među zvijezdama. Razumijete li me? Doista sam na trnju jer on na moje riječi odgovara urnebesnim smijehom i govori kako nije on te sreće da ja prva odapnem, i kako ću ja njega sigurno prva u grob otjerati...
Sa strašću pokojne bake Jelice listam ozloglašene stranice, gledam godine umrlih, broj objavljenih posljednjih pozdrava, izvlačim statistike i pronalazim jednu zanimljivost. Naime, postoje ljudi kojima posljednje pozdrave upućuju kafići. Kapa dolje! Kontam si - to je neka viša kasta! Kakvi su to ljudi i kako doći do takvih osmrtnica. Jest da marljivo i lojalno pohađam čak dva kafića, ali pitam se: hoće li se ljudi sjetiti i jesu li predvidjeli taj trošak - jer vjerujem da gosti umiru u nekom kontinuitetu. Gledam neki dan, umro čovjek, ima već neke godine koje bismo mogli nazvati zrelim: posljednji pozdrav uputilo mu je čak šest kafića. Ej!!! I svi kao dragom gostu?! Ne kužim? Čovjek je izgleda gradio karijeru! Nije to, nego što nama drugima podiže standarde. Kako do šest takvih osmrtnica? Ako naložim Dragom da izmisli neke kafiće, svi će skužiti blef. Ako pak foliram stvarne kafiće, mogao bi netko čak zahtijevati demanti! Odem li bez kafića u posljednjim pozdravima, ljudi će misliti da nisam imala nikakav društveni život i pomislit će da i nije neka šteta...
Možda bih bodove mogla dobiti na neku drugu foru? Na primjer, zamišljam kako se pored bezbroj ucviljenih posljednjih pozdrava ucviljene obitelji i prijatelja, pa i kojeg kafića, nadam se, stvori jedan skromni pozdrav u stilu: Nikada te neću zaboraviti.., ili Život bez tebe neće imati smisla...i potpis, recimo Antonio, ili Leonardo, ili još bolje: Dominik (to zvuči baš onako - ljubavnički).
Aaaa? Što kažete?
Samo još moram smisliti koga bih mogla obvezati da mi to učini. Bit će to emocionalna ucjena u stilu: ne možeš mi odbiti posljenju želju. Svaka prava prijateljica morala bi shvatiti moju posljednju želju.
25.11.2007. u 09:04 •
19 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 18.11.2007.
Dobro došli u 21. stoljeće!
Svakodnevno sve više brinem da će i Hrvati postati izdašan materijal za masne viceve. Stvarno smo specifičan narod. Vječno u sukobu s blagodatima civilizacijskog napretka- kao neki posljednji Mohikanci koji se uporno opiru i opiru tehnološkom i svakom drugom razvoju. Kao da nemamo dovoljno kulture, obrazovanja, tolerancije i širine duha, a to se iščitava iz naše svakodnevice.
Najbolji primjer je situacija u prometu. Bit će da smo najgluplji narod u Europi po broju stradalih u prometu. (To me podsjetilo na onaj vic o Bosancima kad su im uveli struju (čast Bosancima!)) Jako se lako oduševljavamo tehnologijom, ali je teško svladavamo, a još teže usvajamo pravila. Ginemo kao jebena divljač na cestama! Glupi, glupi, glupi...
A tek kad zađiraš netom, čisto ono da provjeriš kako je naš narod prihvatio tu novotariju, nabasaš na nevjerojatan broj blogova koji veličaju nacionalizam, citiraju "velikane", trabunjaju o komunističkim i protukršćanskim urotama... Ej?! Pomislih da sam zalutala u 19. st. Takva ideologija danas može proći samo kod neobrazovane mladeži iz radničkih četvrti zapadne Europe, ili, ako ćemo rječnikom žutog tiska: naci je definitivno out Na Zapadu si klinci razbijaju glavu globalnom ekonomijom, ekologijom, anarhizmom, antiglobalizmom i terorizmom, no ne i Hrvati - Hrvati još uvijek citiraju Načertanije i drhte od straha pred crvenom komunističkom nemani...
Da, znam, znam, sad ćete svi pomisliti kako su to povijesne okolnosti i kako je to bilo tako nedavno, i još je duboko ukopano u našu svakodnevicu... Sve mi je jasno, ali muči me zato što nije produktivno, čak štoviše - retrogradno je i vuče nas nazad u glib naše prošlosti, koja, eto, nije baš bajna.
Lijepo je rekao Dežulović o Hrvatima kako vole zazivati Oltar domovine, ako treba, na njega će položiti svoj život - samo ne pitaj da plaćaju porez. E pa dragi moj narode, umjesto što iz svojih fotelja pišete postove koji pozivaju na "oprez" , "spremnost" i osvetu, uhvatimo se svi lijepo "motike" i na taj ćemo način, vjerujte, najbolje iskazati ljubav prema domovini. Raditi, uživati u životu, plaćati poreze i poštovati zakone - to je ono što možemo dati svojoj zemlji... i izaći na izbore, naravno. To je domoljublje koje u Hrvatskoj nedostaje.
18.11.2007. u 10:36 •
3 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 11.11.2007.
Isplati li se optimizam uopće?
Da, svi znate onu priču o čaši s do pola natočenom vodom, svi znate sve o tome kako nismo svi isti i kako su naši stavovi ujedno i tvorci naše sudbine, i kako optimisti žive puno duže (ili u najmanju ruku bezbrižnije).
Dugo sam živjela u uvjerenju da želim biti u klasi optimist (iako naše želje nemaju puno s time) jer sam vjerovala da se na taj može živjeti kvalitetnije. Vjerovala sam da pozitivan stav utječe na događaje u našoj budućnosti i kumuje svim pozitivnim ishodima kojima smo se odpočetka nadali. No što sam starija, to mi je bjelodanije da je optimizam ekstremna disciplina, a nadati se najboljem u životu, gotovo da graniči s glupošću. Ne, nisam u nekoj blue fazi. Može se reći da sam trenutno "na konju" i stvari se u mom životu uglavnom pozitivno razvijaju (jednom mi je astrolog rekao da imam masu jupitera u horoskopu - makar nisam sigurna što to znači i koliko uopće jupitera čovjek može imati), moglo bi se reći da sam dobila super karte: pristojno izgledam, zdrava sam, obrazovana, imam super frajera i krasne klince, čak i živim u dijelu svijeta blagoslovljenom pitomim krajolikom i blagom klimom... Da, čini mi se da je sve upravo sjajno! No u stvari, čovjek mora biti glup da bi povjerovao kako je sve to zbilja njegovo. Kako zaboraviti da happy end ne postoji i da već iza prvog brda stoji gomila sranja koja će me samo poklopiti? Kako se pripremiti za strašne tragedije, bolesti i patnji koje nas čekaju, jer jebiga, mogu ja biti optimist koliko hoćeš, ali samo sam čovjek i moje me materijalno postojanje osuđuje na patnju. Znam: oboljet ću, ili još gore - oboljet će netko meni blizak, vidjet ću i proživjeti patnju i bol, a na kraju će sve meni bliske osobe stradati i poumirati u strašnim mukama.
Oh da, zaboravila sam onaj jedan jedini pozitivan ishod - mogu ja umrijeti prva...
11.11.2007. u 08:29 •
9 Komentara •
Print •
#
