Da, svi znate onu priču o čaši s do pola natočenom vodom, svi znate sve o tome kako nismo svi isti i kako su naši stavovi ujedno i tvorci naše sudbine, i kako optimisti žive puno duže (ili u najmanju ruku bezbrižnije).
Dugo sam živjela u uvjerenju da želim biti u klasi optimist (iako naše želje nemaju puno s time) jer sam vjerovala da se na taj može živjeti kvalitetnije. Vjerovala sam da pozitivan stav utječe na događaje u našoj budućnosti i kumuje svim pozitivnim ishodima kojima smo se odpočetka nadali. No što sam starija, to mi je bjelodanije da je optimizam ekstremna disciplina, a nadati se najboljem u životu, gotovo da graniči s glupošću. Ne, nisam u nekoj blue fazi. Može se reći da sam trenutno "na konju" i stvari se u mom životu uglavnom pozitivno razvijaju (jednom mi je astrolog rekao da imam masu jupitera u horoskopu - makar nisam sigurna što to znači i koliko uopće jupitera čovjek može imati), moglo bi se reći da sam dobila super karte: pristojno izgledam, zdrava sam, obrazovana, imam super frajera i krasne klince, čak i živim u dijelu svijeta blagoslovljenom pitomim krajolikom i blagom klimom... Da, čini mi se da je sve upravo sjajno! No u stvari, čovjek mora biti glup da bi povjerovao kako je sve to zbilja njegovo. Kako zaboraviti da happy end ne postoji i da već iza prvog brda stoji gomila sranja koja će me samo poklopiti? Kako se pripremiti za strašne tragedije, bolesti i patnji koje nas čekaju, jer jebiga, mogu ja biti optimist koliko hoćeš, ali samo sam čovjek i moje me materijalno postojanje osuđuje na patnju. Znam: oboljet ću, ili još gore - oboljet će netko meni blizak, vidjet ću i proživjeti patnju i bol, a na kraju će sve meni bliske osobe stradati i poumirati u strašnim mukama.
Oh da, zaboravila sam onaj jedan jedini pozitivan ishod - mogu ja umrijeti prva...
Post je objavljen 11.11.2007. u 08:29 sati.