Ponekad, naročito za sluzavih jesenjih nedjelja, razmišljam o svojoj smrti i u tim trenucima ne čini mi se tako daleka. Bit ću iskrena - ta me misao zabavlja. Zapravo, uopće ne razmišljam o fizičkim aspektima smrti, već o pojavljivanju moje osmrtnice u rubrici Umrli koju imaju svake dnevne novine koje drže do sebe. Da, to je ona rubrika koju prvu otvaraju naše bake i sa strašću iščitavaju tko je umro, koga su poznavale, tko koliko ima godina... i zatim redovno i puste koju suzu za pokojim pokojnikom... To je, čini mi se, onih pet minuta slave o kojima je govorio Warholl. Jer, ako i ništa nisi uspio stvoriti u životu, dovoljno je umrijeti dovoljno mlad da ostaviš nekoga iza sebe tko će objaviti srcedrapajuću frazu kako život bez tebe nema smisla i tome priložiti jednu tvoju bolju fotografiju (o tome treba razmišljati unaprijed) i voila - evo tvojih pet minuta slave.
No zašto o tome pišem? Pa eto, brine me kako će sve to ispasti, hoće li moj Dragi znati odabrati pravu fotku u slučaju potrebe i bojim se, zaista se bojim, da neće (onako potresen) pisati nekakve nebulozne, pretenciozne i otužne pjesmuljke o vječnoj ljubavi i susretu među zvijezdama. Razumijete li me? Doista sam na trnju jer on na moje riječi odgovara urnebesnim smijehom i govori kako nije on te sreće da ja prva odapnem, i kako ću ja njega sigurno prva u grob otjerati...
Sa strašću pokojne bake Jelice listam ozloglašene stranice, gledam godine umrlih, broj objavljenih posljednjih pozdrava, izvlačim statistike i pronalazim jednu zanimljivost. Naime, postoje ljudi kojima posljednje pozdrave upućuju kafići. Kapa dolje! Kontam si - to je neka viša kasta! Kakvi su to ljudi i kako doći do takvih osmrtnica. Jest da marljivo i lojalno pohađam čak dva kafića, ali pitam se: hoće li se ljudi sjetiti i jesu li predvidjeli taj trošak - jer vjerujem da gosti umiru u nekom kontinuitetu. Gledam neki dan, umro čovjek, ima već neke godine koje bismo mogli nazvati zrelim: posljednji pozdrav uputilo mu je čak šest kafića. Ej!!! I svi kao dragom gostu?! Ne kužim? Čovjek je izgleda gradio karijeru! Nije to, nego što nama drugima podiže standarde. Kako do šest takvih osmrtnica? Ako naložim Dragom da izmisli neke kafiće, svi će skužiti blef. Ako pak foliram stvarne kafiće, mogao bi netko čak zahtijevati demanti! Odem li bez kafića u posljednjim pozdravima, ljudi će misliti da nisam imala nikakav društveni život i pomislit će da i nije neka šteta...
Možda bih bodove mogla dobiti na neku drugu foru? Na primjer, zamišljam kako se pored bezbroj ucviljenih posljednjih pozdrava ucviljene obitelji i prijatelja, pa i kojeg kafića, nadam se, stvori jedan skromni pozdrav u stilu: Nikada te neću zaboraviti.., ili Život bez tebe neće imati smisla...i potpis, recimo Antonio, ili Leonardo, ili još bolje: Dominik (to zvuči baš onako - ljubavnički).
Aaaa? Što kažete?
Samo još moram smisliti koga bih mogla obvezati da mi to učini. Bit će to emocionalna ucjena u stilu: ne možeš mi odbiti posljenju želju. Svaka prava prijateljica morala bi shvatiti moju posljednju želju.
Post je objavljen 25.11.2007. u 09:04 sati.