subota, 20.01.2007.
Kako je teško biti čovjek
Već sam jednom pisala o tome kako nam se s demokratizacijom društva život strahovito zakomplicirao, no nekako me još češe ta tematika pa bih htjela malo o njoj. Koliko god mi tvrdili da se nekada teško živjelo, zapravo istina je pomalo drugačija. Danas se živi teže nego ikada i čovjek nikada nije bio opterećeniji i tužniji nego što je sad. Ne znam zašto je to tako, no vjerojatno bi se i naše bake bile kljukale antidepresivima da su znale za njih, no jednostavno su živjele iz dana u dan, prihvaćale obaveze koje im je život donio i bez velikih ambicija jednostavno odrađivale život. Nas, zapravo, jebe samo ta glupa ambicija, glupi poriv da znamo, budemo, imamo i što ti ja znam što sve ne. Ne postoji meditativna točka u kojoj se osjećamo ispunjeni. Stalno trčimo, trčimo i trčimo, a pritom zaboravljamo da se nalazimo u običnom kotaču i da nas trčanje ne može nigdje odvesti. Stalno spominjem taj fantastični termin - rat race, koji objašnjava život srednje klase na zapadu. Iako su naše mogućnosti vrlo ograničene, mi zbog utjecaja medija umišljamo da nam je dostupan neki drukčiji život, život više klase, i zbog toga nikako ne možemo biti zadovoljni. Mi ne da se nadamo kako ćemo to uspjeti postići, nego vjerujemo da nam to pripada... Vjerujemo da nas pripada veliki prostrani i svijetao stan, vjerujemo da nas pripada komforan, nov i siguran automobil, dobro plaćen posao, zdrava djeca, fantastičan partner i golden retriver; maštamo o putovanjima, želimo vidjeti druge kontinente, voziti se avionom, imati dostupne sve lijekove, družiti se s ok ljudima, jednom tjedno jesti vani... Jednom riječju - želimo živjeti životom za koji vjerujemo da nam pripada samo zato jer smo nekoga vidjeli da tako živi, a uvijek se volimo usporediti s onima koji su u boljoj poziciji od nas. Gledali smo mi i reportaže iz trećeg svijeta, no pogled na one bijedne i obespravljene ljude nije nas učinio sretnim što smo tu gdje jesmo i što smo to što jesmo.
Zašto je nekada bilo jednostavnije? Nisu postojali mediji i čovjek je živio život svojih roditelja. Nitko nije mogao ni zamisliti život plemićkog staleža, ni pretpostaviti što bi moglo biti na tim bogatim trpezama. Jednostavno su prihvaćali svoj život s već nametnutim ograničenjima i uživali u onome što su dobili. Nisu maštali ni o čemu, nisu se zamarali poslovnim strategijama i mučnim ambicijama. Znali su da će, ako sve bude u najboljem redu i ne obole ili umru prije nego što ostare, starost dočekati u istoj toj kući koju će naslijediti od svojih roditelja, podrezivati iste vinograde i opijati se poznatim vinom, čak će mu i žena sličiti na vlastitu majku. Kako je život bio jednostavan! A danas, danas se rađamo s bremenom slobodnog čovjeka. U trenutku našeg rođenja nitko ne zna reći je li se rodio budući ministar ili drvosječa. Cijeli nam je život na dlanu u svoj punini spektra, i mi samo režemo i biramo, krišku po krišku, uzimamo ili odbacujemo...
Ima tu puno čimbenika koji nas određuju. Tu su genetske karakteristike, tjelesne odlike, intelekt, odgoj, obiteljsko okružje, afiniteti, ali i sreća. Međutim, ma koliko taj sustav izgledao transparentan, zapravo je gotovo kastinski. Npr. teško da će dječak iz radničke obitelji postati svjetski putnik ili recimo performer. On će već u ranoj dobi biti zakinut za poduke iz stranih jezika i glazbe, zatim će i nekakvim praktičnim izborom zanimanja potvrditi svoju ukopanost u srednju klasu, a nakon završenog školovanja, tridesetak će godina posvetiti otplaćivanju krova nad glavom i gubiti se u vrlo prizemnim stvarima poput podmirivanja životnih troškova.
Isti će dječak, ako je kojim slučajem rođen u obitelji nekakvih intelektualaca iz višeg sloja, godine gubiti na nekim prestižnim studijima, bavit će se umjetnošću, putovati, posjećivati filmske festivale, studirati ples, režiju, slikarstvo (sve ono što bi pučanima moglo izgledati kao bačen novac), učit će jezike i duhovne vještine samoiscjeljenja, eksperimentirati s drogama i skidati se s istih, sve dok se u tridesetima ne probude kao izraziti materijalisti, preuzmu posao svojih roditelja, naslijede gomilu nekretnina i onda se furaju kao da su uspjeli u životu. Kao sposobni su...
A oduvijek se radilo samo o jednoj stvari - sreći da se rodiš na pravom mjestu u pravo vrijeme. Netko će prditi u pamuk, a netko u svilu. Neki će, nažalost, završiti i u kanti za smeću. Mogućnosti su ogromne, no mi nismo selektori. Glavne karte uvijek dijeli netko na višoj instanci.
20.01.2007. u 21:52 •
12 Komentara •
Print •
#
