Pričaj mi priču,
bolesnu,
nestvarnu...
Da bit će bolje,
jednog dana.
Kada sve što vidim
je patnja i bol
i onda
čudim se,
ko i svi drugi,
gdje,
gdje je
nestala
nada???
***

Vječno sanjati ću sreću,
nikada je dostić neću.
Otupjet ću od bola...
Kada shvatim da nema toga
što patnju moju izlječit može.
Zar snovi su samo snovi.
Strah me istine. Ostat ću na ovome, umrjet ću
bez spoznaje o onome što najviše želim znati.
Toliko zvuci, toliko toga što želim znati.
Toliko straha nizašto...
Toliko se bojim... Ja ne mogu više...
Suza suzu tjera...
Nema nikoga... Sama sam...
Koliko je to... Ne vjerujte mi...
Nem smisla... Samo mrak.. Iako je sunce...
Zar itko može voljeti nekoga tko piše ovakve stihove..
Kao u napadu bunila i boli...
Čemu bol, čemu patnja... Čemu sreća, ljubav..
Ma dajte.. To ne postoji...
Izgubih nadu, volju.. I sve ostalo....
Nema više ničeg.. Ništa nije stvarno..
Ja, koja sam imala vjeru i sve, nadu u sve...
Više nemam ni nade, ni vjere... Kvragu i sve..
Izgubljeno je!!!!!!!
***

Zašto si me zatvorio u ovu čudnu ljušturu
i nazivaš je ljudskim oblikom?
Zašto si me ostavio u ovoj čahuri
koju nazivaš životom?
Kako možeš?
Tko ti daje pravo, da mi pružaš takvu patnju?
Zar tolike grozote sam činila u prošlom životu da zaslužih ovo?
Pa bar ti znaš da je moja duša nemirna.
Da žudi za ljepotom, za skladom svega živoga.
Da želi biti slobodna više od ičega.
Da želi biti voljena, da ne može podnjeti strah....
Ćemu onda ovo, reci mi molim te.
Zatvorena sam u ovom svijetu, nema vrata izlaska...
Ni nade da pobjegnem odavdje...
Stavio si mi lokot, težak kamen na moje srce....
Teret koji moram nositi, a osloboditi iz čahure senemogu...
Zatvorena sam od svega što volim.
Želim otići...
Zašto me držiš...
Zar voliš gledati nekoga tko je kao ptica u kavezu...
Zatvorena, i žudi za letom u slobodu...
***

Crne smrti nadvile su se nad njom
i proždirale ju pogledom...
Željele su njenu dušu,
činile sve da ju rastave od života.
Nije postojalo svjetlo, nije znala za sreću...
Bio je samo tunel,
crn, bez izlaza i bez kraja.
Otimale joj želju, volju za životom.
Svakim danom, satom, minutom...
Postajala je slabija, bespomoćnija...
Stigavši na rub, iz pepela
izniknuo je cijet, šapnuo joj
svoje ime...
Otrgnuvši je iz beznačajnosti
i trulosti beživotnih duša.
Hladnos srce, ovio je toplinom...
Pojavilo se svijetlo, drhtaj srca
pokrenuo planinu...
Ljubeću sebe, poštivajući se izašla je u svijet...
Shvačajući...
Da je jača od svih...
Cvijetu ime bilo je...
Pitajte se...
***

Ispraznost svijeta,
gubi se u dubini mojih očiju.
U tuzi shvaćam da prolaznost postoji, i da više nikad
ništa neće biti kako bilo je prije.
Što živimo?
E da mi je pobjeći i ne suočavati se sa
svime što donosi život.
Da mi je umrjeti i biti
oslobođena krivnje...
Krivnje što postojim...
Tmurni su moji dani,
kao i moja budućnost...
Nosi li itko sreću na pladnju?
Ne, jer ju je teško pronaći...
Vjeruj mi, da nema tebe...
Zašto bih ja postojala?
Vjerojatno ne bih bila ovdje..
Hvala ti što daješ mi ruku,
onda kada mi je najpotrebnija!
***