Ispraznost svijeta,
gubi se u dubini mojih očiju.
U tuzi shvaćam da prolaznost postoji, i da više nikad
ništa neće biti kako bilo je prije.
Što živimo?
E da mi je pobjeći i ne suočavati se sa
svime što donosi život.
Da mi je umrjeti i biti
oslobođena krivnje...
Krivnje što postojim...
Tmurni su moji dani,
kao i moja budućnost...
Nosi li itko sreću na pladnju?
Ne, jer ju je teško pronaći...
Vjeruj mi, da nema tebe...
Zašto bih ja postojala?
Vjerojatno ne bih bila ovdje..
Hvala ti što daješ mi ruku,
onda kada mi je najpotrebnija!
***
Post je objavljen 15.11.2006. u 10:11 sati.