Proživjeh mnogo, proživjet ću još više.
Iskusih mnogo, iskusit ću još više.
Povrijedih mnoge, bit će ih još.
Usrećih mnoge, neka ih bude što više.
Griješih mnogo, griješit ću, a čovjek sam...
Neka mi se oprosti...
Sve to, život je...
Izdržah sve, pretrpjeh sve.
Pucam, ali ne popuštam do kraja.
Srce izdržalo je, držat mora i dalje.
Vrijeme prolazi, a držim se na nogama.
Svakome je njegov teret najteži...
No srce mora da ga drži...
Srce moje, od kamena je.
No, kamen nije neslomljiv, nije neuništiv...
Kamen, ne može voljeti...
Osjećati...
Ma ne?
Ne... Samo ljepota života.
Srce moje, srce od kamena...
Voljet će, osijećat će, jednostavno..
Živjet će!
***

Sve ono, što je tlačilo moju dušu...
Sve one sumnje, svi oni strahovi.
Naši prvi dani, dani nedoumica.
Dani patnje, boli i isplakanih suza.
Sve to, bilo je toliko nepotrebno.
Sve to... Sada toliko nebitno.
Sve se dokazalo.
Ukazalo da izabrah pravi put.
Pravi put, i nije mi žao.
Suprotnost. Sreća je neizmjerna radi izabranog puta.
Hvala ljudima na pomoći izbora.
Hvala tebi, što si dokazao da i meni život može biti lijep.
Što vidim sreću, i počinjem voljeti sebe.
Što svaki dan, nije više uzaludan...
Sve ono u prošlosti sada ima svoj sretan kraj.
Došlo je i moje vrijeme...
Vrijeme nade...
***

Polako spušta se svjetlost na ulicu usnulog grada.
Zrake obasjavaju noćni život.
Život ide dalje, iako svi spavaju.
Među lišćem gradskoga drveća,
bruji od života.
Zar stvara se nešto novo,
ili samo je zvuk ono što se stvorilo.
Otvorite oči,
Ne spavajte.
Propustit ćete stvaranje povijesti.
Svaki trenutak, život nam je dao.
Iskoristiti ga, cilj nam je.
Čemu tratiti dano vijeme na patnju.
Ako možemo biti sretni.
Blijedi svijetlo lampe okupanom jutarnjom zorom.
Budi se dan...
Propustili ste mnogo...
***

Tiho u gluhu crnu noć,
odletjela je ptica srebrnih krila.
Prazna srca, nad tminom je suzu pustila,
i tražila da joj se oprosti.
Pratila ju je sjenka,
sjenka prošlosti.
Bojala se prijašnjih dana,
i strepila da ne igubi slobodu.
Srebrno perje, gubilo je sjaj.
Strah stezalo joj grlo,
nije mogla pjevati.
Bojala se sjenke.
Samo mrvica razumjevanja,
pogled shvaćanja...
Ptica srebrnih krila i danas bi letjela,
i damas bi pjevala,
i ne bi strepila od sjenke koja ju je ubila...
***

Razumiješ me bolje nego itko.
Puno mi to znači.
Razumi me i oprosti, ako te ikada neželjeno povrijedim
Ne želim nikada, vidjet suzu u tvom oku,
niti osjetiti bol u grudima tvojim.
Osjetih jednom, i nikada više.
Prevelika mi je bol gledati tebe kako patiš.
Sve bi dala da ti pružim oklop,
oklop od kovina neprobojnih, sigurnost svoga naručja.
Ne zaboravi da sam tu.
Da te nedam nikome. I da bit ću tu... Zauvijek.
Samo ne zatvaraj srce pred mojim.
Volim te držati u naručju. Osjećati da me trebaš.
Znati da te mogu zaštititi.
Samo sklupčaj se u naručju... Zagrli me...
Utjehu ćeš naći uvjek...
Bit ću tu...
I razumjet ću...
***