S tobom svaki dan, svaki sat, minute i sekunde predivan je...
Svaki propušten trenutak, onaj koji nisam s tobom..
Najgori je...
Svaki događaj, svaki tvoj pogled, svaki tvoj dodir...
Sretna sam što sam živa i što si uz mene....
Ovaj život, užasan je....
Iako još često poželim da me nema....
Taj osjećaj se smanjuje od kada smo zajedno..
Jel ne postojimo ja i ti...
Postojimo mi... Znaš li koliko je ta spoznaja divna?
Hvala ti na svakom trenutku, hvala ti na svakoj riječi razumjevanja...
Ljubavi, neka nam uvijek bude ovako...
Ne tražim ništa više...
***

Što može biti ljepše od tvog poljupca,
Tvog zagrljaja, tvog osmjeha...
I tvojeg razumjevanja...
Ništa!
Ništa ne bih mijenjala za tebe..
Ne dam te nikome.
Ovoliko sreće nije bilo u mom životu...
Dugo...
Konačno sam našla ono što sam tražila...
I tu sreću ne želim dijeliti s nikom osim s tobom...
Volim te!
***

Umor od svega što se dogada, svega što postoji.
Ima li nešto što se nazvati rješenjem može ili postoje samo varke i nemogucnosti izlaza. Podijeljena u dva djela.
Bol u srcu i dalje stoji nepromijenjena.
Staviti na muke sve što postigoh do sada da se ne nade u srcu sredstva nepreboljene ljubavi.
Tražiti srecu a možda ici k nesreci. Što radim, ne znam, ne želim znati, bojim se znati.
Lagano je govoriti ne znam, lagano je bježati, bježim li ili stvarno i radim
ono što je najveca hrabrost svega .. Ne kužim.. AAAA,
UPOMOC!
Zašto uvijek povrijedim one koje najviše volim.
Kako covjek može osjecati ovo što osjecam ja. Cudno i prestrašno.
Ne vjerujem, kako.. Ma ne.. sve je ovo san… Prokleti san…
Protekli dani, najgori u mom životu.. Šta da radim, ne znam, ne znam, ne…
K vragu i sve što postoji, ima li glazbe..
- Cujete li patnju, osjetite li tugu, vidite li bol.
Toliko svega,, toliko toga. Previše je ovo..
Prenaporno za mene, zašto baš ja moram biti jaka?? Zašto ja!
Zašto sam stvorena? Zar da nanosim bol… Suze, krvave suze iz ociju mi idu..
Zašto me ne ostavite na miru da mogu uživati u polaganom umiranju???
…
Boli me što ne shvacaš, tj. što nitko ne bi shvatio.
Nitko ne zna, nitko nece ni znati kako mi je.
Da je bar netko proživio ovo da mi može reci što dalje.
Jel ja ovako umirem, bojim se svega, kako da izadem iz ovakve situacije.
Bol, patnja, bol i opet bol. Prokleta bila!
Ne želim izgubiti nikoga, ne želim uništavati one koje volim..
Ja sam užas! Prokletstvo svijeta. Još ne vidim svrhu zašto sam rodena…
Mrzi li itko sebe toliko koliko ja mrzim sebe.. Koja sam ja pošast svijeta…
Treba me se bojati. Uništim sve što dotaknem. Ubijte me!
…
Smrti težim. Želim umrijeti jel ne želim više živjeti. K vragu i sve…
Zašto sam stvorena. Pusti me da umrem u nadi svojih snova.
Tuneli i labirinti života preteški su za mene. Teret koji nosim, nitko ne shvaca.
Smrt je cilj. Želim što prije doci do nje!

12. Prosinca. 2003
***

Ovdje prestaje patnja, ovdje prestaju pitanja.
Tu se rađa sve novo.
Još nevideno.
Procistih si dušu i um…
Ako žalit cu, žalit cu…
Ali znat cu da je želja i odluka bila moja…
I da sam si sama kriva za samouništenje….
O zbogom!
***

Zašto baš sad..?
Tako iznenada.
Udeš mi u život i uneseš takav čudan osjećaj da više ne znam što osjećati,
prema tebi, sebi, ili ikome drugom.
Sa sigurnošcu mogu reć´ da sam se zaljubila i volim te. Ali ne znam koliko ce trajati.
Pružaš mi nadu u bolje sutra, ali sutra tako i onako ne postoji.
Pitanje je da li riskirati sve što sam postigla i uspjela preokrenuti.. Radi tebe?
Vjerujem da da. No, uvijek ostaju sumnje, što ako izgubim sve…
Slomim srce ljudima koje volim.
Zato stoji činjenica da ja sebe mrzim. Ali voljeti mogu sve druge. Tebe malo više…
Oblaci nadamnom plove sivi i kamo idu nitko ih ne pita.
Zašto se ja moram opravdavati za sve svoje postupke?
Hoću li imati razumijevanje sa tvoje strane?
Hoceš li mi oprostiti ako te ikad neželjeno i nenamjerno povrijedim?
Previše mi je stalo do tebe.
Nešto se dogodilo u mojoj duši.
Je li nešto puklo ili zacijelilo u trenutku kad sam te "upoznala"
ili jednostavno nekog sam prestala više ili manje voljeti.
Na žalost, opet tvrdim.. Ne znam…
Preduboke su moje misli, prežestok je moj pogled u svijet da bi me itko,
pa cak i ja sama ponekad mogla shvatiti.
Čudno je to.
Sudbina igra svoje, nije je briga. Koje karte da odigram.
Što da napravim kad te jednostavno ne želim, necu i ne mogu izgubit….
Ne znam…
… …
***

Ne znam više ništa,
sve se vrti u krug
i nema nimalo smisla.
Sad stojim na mostu,
Sava tiho tece,
ali buka je.
Tko bi rekao da mogu ovako razmišljati.
Ne znam jel znam da ne znam.
Stojim u neznanju i pitam se kuda ovo vodi. Zašto baš ja moram biti ta
koja toliko toga ne zna.
Zašto,
kad baš ja želim znati sve.
Neznanje… je najveca patnja.
***

Početak kraja ili novog, novog života, ili bijeg od problema.
Opasnost izgubljenosti i gubitka svega.
Nedirnuta sumnja da cinim nešto krivo.
Ali ovaj put odluka je moja.
Pa makar i išla prema samouništenju i to je pocetak necega..
Ili se varam?
***