Umor od svega što se dogada, svega što postoji.
Ima li nešto što se nazvati rješenjem može ili postoje samo varke i nemogucnosti izlaza. Podijeljena u dva djela.
Bol u srcu i dalje stoji nepromijenjena.
Staviti na muke sve što postigoh do sada da se ne nade u srcu sredstva nepreboljene ljubavi.
Tražiti srecu a možda ici k nesreci. Što radim, ne znam, ne želim znati, bojim se znati.
Lagano je govoriti ne znam, lagano je bježati, bježim li ili stvarno i radim
ono što je najveca hrabrost svega .. Ne kužim.. AAAA,
UPOMOC!
Zašto uvijek povrijedim one koje najviše volim.
Kako covjek može osjecati ovo što osjecam ja. Cudno i prestrašno.
Ne vjerujem, kako.. Ma ne.. sve je ovo san… Prokleti san…
Protekli dani, najgori u mom životu.. Šta da radim, ne znam, ne znam, ne…
K vragu i sve što postoji, ima li glazbe..
- Cujete li patnju, osjetite li tugu, vidite li bol.
Toliko svega,, toliko toga. Previše je ovo..
Prenaporno za mene, zašto baš ja moram biti jaka?? Zašto ja!
Zašto sam stvorena? Zar da nanosim bol… Suze, krvave suze iz ociju mi idu..
Zašto me ne ostavite na miru da mogu uživati u polaganom umiranju???
…
Boli me što ne shvacaš, tj. što nitko ne bi shvatio.
Nitko ne zna, nitko nece ni znati kako mi je.
Da je bar netko proživio ovo da mi može reci što dalje.
Jel ja ovako umirem, bojim se svega, kako da izadem iz ovakve situacije.
Bol, patnja, bol i opet bol. Prokleta bila!
Ne želim izgubiti nikoga, ne želim uništavati one koje volim..
Ja sam užas! Prokletstvo svijeta. Još ne vidim svrhu zašto sam rodena…
Mrzi li itko sebe toliko koliko ja mrzim sebe.. Koja sam ja pošast svijeta…
Treba me se bojati. Uništim sve što dotaknem. Ubijte me!
…
Smrti težim. Želim umrijeti jel ne želim više živjeti. K vragu i sve…
Zašto sam stvorena. Pusti me da umrem u nadi svojih snova.
Tuneli i labirinti života preteški su za mene. Teret koji nosim, nitko ne shvaca.
Smrt je cilj. Želim što prije doci do nje!

12. Prosinca. 2003
***