Da li ste ikad osjetili kako nekome tko vam znači sve na svijetu niste potrebni?
Vjerujem da smo se svi barem jednom našli u takvoj situaciji.
Ja sada, nakon 2 godine stojim na mjestu, dok on luta i upravo to i osjećam, da mu više nisam potrebna.
Nikad do sada nisam žalila ako bi nešto propustila,samo kako bi bila sa njim. Ali razmišljala sam. On mi sad
daje jako jasne znakove. I ne znam zašto se još uvjek držim za nešto što je odavno trebalo biti slomljeno.
Najgori je osjećaj kad osoba do vas živi i hoda uspravno, dok vi zapravo jedva znate puzati.
Svatko od nas ima svoje interese i hobije i sve to stoji. Nemam niš protiv toga, i ja sam osoba koja ima puno hobija,
svaki dan neki novi ali svejedno zbog hobija ne zanemarujem osobu koju volim. Zapravo, mislim da bi ljudsko biće
uvjek trebalo biti na prvom mjestu,pa tek onda svi ostali hobiji. Ali očito sam i ja hobi koji služi kao pokusni
kunić na kojem če se isprobati riječi,udarci ili različite poze u s.
Iskreno, mrzim kad kaže: ajmo probati ...
Tko sam ti ja da samnom isprobavaš? Osjećam se kao da, sam tu samo da on nauči nešto, da proba da li je nešto lijepo ili nije. Kao da želi samnom steći iskustvo, da pored neke druge bude iskusan.
Za sve to vrijeme ja patim. Ja sam jedina koja od svega toga nema niš osim boli i suza. On to ne shvaća i nikad neće shvaćati, neznam zašto uopće želi da mu objasnim kad on to uvjek shvati na svoj naćin. Ali ja volim .. a on to nikad neče znati. To neče naučiti od mene, ali ni od ijedne druge ..
Živjeti znači slagati varku na varku. I potpuno se slažem sa tim. Ljudi lažu, žele biti primjećeni na pogrešan način.
Zašto svi misle da je pogrešan način onaj pravi način da se nešto postigne u životu?
Odavno sam naučila, treba biti loš da bi bio dobar. Ali ja nikako da to počnem primjenjivati na sebi. Neželim, jednostavno nisam taj tip. Ja bježim od sebe. Gradim zidove, niti neželim da ih netko sruši. Nije ni potrebno. Ja kao da se želim izolirati od svijeta.I biti zauvjek sama. Možda bi to i bilo lijepo. Nikakva bol, tuga.
Samo nostalgija. Ali nostalgija je ta koja te uvjek vodi do dna,jednostavno kad nekih ljudi više nema, nakon nekog vremena počinje ti nedostajati njhov lik, osobnost, osmijeh, riječi.
Ali na kraju svih tih gorkih riječi svi imamo ljudsku potrebu za osmijehom.
Razmišljate li nekad o nečemu toliko da jendostavno imate osjećaj kao da vam se to i događa,kao da ste u središtu događanja?
Neznam za vas, ali znam da ja to uvjek činim. Uvjek pretjerujem, jednostavno ne mogu se sprijećiti, nikad ne mogu
odšetati od događanja uvjek sam upravo u sredini, uvjek zamišljam da se događa upravo meni. Sve su to
posljedice hipersenzibilnosti. Da, ja sam hipersenzibilna. Prenaglašena mi je suosjećajnost i patim od empatije,
uvjek se pokušavam staviti na tuđe mjesto. Ali zašto se uvjek nađem u središtu nečeg lošeg, nečeg što će me oboriti
s nogu i što će me vjerojatno šutirati dok sam na podu, dok ne stignem ni odlučiti ispravno. Kakva je to uopće
empatija. Tješim se time što vjerojatno nisam jedina.
Još uvjek nisam prihvatila život. Nikako da ga prihvatim, zapravo. Nikad nisam ni pokušala ga prihvatiti. Jer prihvatiti
život je kao da držiš nož u rukama, dok ti drugi govori : ''ozlijedi se ako želiš živjeti''. Da, život nije ništa
drugo nego put kroz trnje. Ali jednom sam pročitala da živjeti znači patiti,a preživjeti znači pronaći smisao svih patnji.
Smisao ? Smisla nema. Za mene više nema smisla, života, vjerovanja u to da uopče mogu uspijeti. Uspijeti u čemu? Ni sama ne znam,
biti besmrtan? Upravo to mene i muči, kao da se borim sa izgubljenim vremenom. Ja jednostavno ne mogu prihvatiti
smrt kao neodvojivi dio života, i da, cijelo ju vrijeme slutim. Tu je, hoda oko ljudi koje volim. Ali ne i oko mene.
To je život. Nije zabavno da povrijedi tebe, već onog kojeg voliš, on želi da patiš. Više se neću boriti. Samo ću
neprimjetno živjeti, neću se isticati čak i kad to netko bude silno tražio od mene. Sjediti ću, čitati i čekati.
Sada, sada mogu napisati najtužnije stihove ali oni kao da ne žele van iz mojeg srca, duše. Sebično se sakrivaju,
baš kao i ja. Ja sam kukavica. Bježim od svojih osjećaja, strahova. Ne želim se suoćiti, srce bi me izdalo.
Čovjek ima 1000 želja. Ali znate li tko je čovjek? U životnoj priči, čovjek je osoba koja sigurno ima sve što poželi,
ali ipak želi još nešto. I tako uvjek. Bolestan čovjek, on ima samo jednu želju a to je da ozdravi. U životnoj priči,
bolestan čovjek nema druge prilike. Čak mu se i jedna jedina želje ne ostvaruje. I onda će netko reći pravda?
Čudim se što su ratovi prestali. Očito nisamo nikad ni trebali postojati.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Čovjek ima 1000 želja, dok bolestan ima samo jednu: da ozdravi. A ta se želja ne ostvaruje tako često. Zašto neki ljudi imaju privilegije, i to često oni koji imaju nekakvu moć, dok drugi, bespomoćni moraju prihvatiti činjenice ..
08.11.2010. (rip)
Vrijeme
Zaustavi vrijeme, da ti kažem nešto.
Nešto što nikada prije nisam.
Zaustavi vrijeme da ti pokažem svijet.
Jer iz mojih snova, ti otišla si zauvjek,
bez pozdrava nekog, bez ijedne rijeci.
A željela nebi vidjeti tu bol, na ljudima drugim.
Zaustavi vrijeme, vrati me u prošlost.
Kad smo sretni bili, kad smo se smijali.
Zaustavi ..
Svaka tvoja rijec kao utjeha,
a sada si otišla,
Bez pozdrava ..
Zaustavi vrijeme, vrati me u prošlost,
kad smo sretni bili,kad smo se smijali
zaustavi jer jednog dana
Kad se sve u prah pretvori..
I oci kad mi tama zatvori, vrijeme kad se zaustavi,
Zaustavi..
Od mene je otišao.
Na podu me tužnu ostavio.
Opet.
Onda je došao.
Osmijeh na tren vratio.
Koliko ga volim.
Da,to je shvatio.
Jedna ga je suza u mraku izdala.
Da još uvijek moj je, to mi je šapnula.
Ali više nema dodira.
Ostaju samo riječi.
A koliko one mogu o svemu reći.
Da još te volim.
Da još me voliš.
A skupa nismo.
**
18.lipnja 2011.
04.10.2008. - 15.06.2011. --- :
