Razmišljate li nekad o nečemu toliko da jendostavno imate osjećaj kao da vam se to i događa,kao da ste u središtu događanja?
Neznam za vas, ali znam da ja to uvjek činim. Uvjek pretjerujem, jednostavno ne mogu se sprijećiti, nikad ne mogu
odšetati od događanja uvjek sam upravo u sredini, uvjek zamišljam da se događa upravo meni. Sve su to
posljedice hipersenzibilnosti. Da, ja sam hipersenzibilna. Prenaglašena mi je suosjećajnost i patim od empatije,
uvjek se pokušavam staviti na tuđe mjesto. Ali zašto se uvjek nađem u središtu nečeg lošeg, nečeg što će me oboriti
s nogu i što će me vjerojatno šutirati dok sam na podu, dok ne stignem ni odlučiti ispravno. Kakva je to uopće
empatija. Tješim se time što vjerojatno nisam jedina.
Još uvjek nisam prihvatila život. Nikako da ga prihvatim, zapravo. Nikad nisam ni pokušala ga prihvatiti. Jer prihvatiti
život je kao da držiš nož u rukama, dok ti drugi govori : ''ozlijedi se ako želiš živjeti''. Da, život nije ništa
drugo nego put kroz trnje. Ali jednom sam pročitala da živjeti znači patiti,a preživjeti znači pronaći smisao svih patnji.
Smisao ? Smisla nema. Za mene više nema smisla, života, vjerovanja u to da uopče mogu uspijeti. Uspijeti u čemu? Ni sama ne znam,
biti besmrtan? Upravo to mene i muči, kao da se borim sa izgubljenim vremenom. Ja jednostavno ne mogu prihvatiti
smrt kao neodvojivi dio života, i da, cijelo ju vrijeme slutim. Tu je, hoda oko ljudi koje volim. Ali ne i oko mene.
To je život. Nije zabavno da povrijedi tebe, već onog kojeg voliš, on želi da patiš. Više se neću boriti. Samo ću
neprimjetno živjeti, neću se isticati čak i kad to netko bude silno tražio od mene. Sjediti ću, čitati i čekati.
Sada, sada mogu napisati najtužnije stihove ali oni kao da ne žele van iz mojeg srca, duše. Sebično se sakrivaju,
baš kao i ja. Ja sam kukavica. Bježim od svojih osjećaja, strahova. Ne želim se suoćiti, srce bi me izdalo.
Čovjek ima 1000 želja. Ali znate li tko je čovjek? U životnoj priči, čovjek je osoba koja sigurno ima sve što poželi,
ali ipak želi još nešto. I tako uvjek. Bolestan čovjek, on ima samo jednu želju a to je da ozdravi. U životnoj priči,
bolestan čovjek nema druge prilike. Čak mu se i jedna jedina želje ne ostvaruje. I onda će netko reći pravda?
Čudim se što su ratovi prestali. Očito nisamo nikad ni trebali postojati.
Post je objavljen 10.11.2010. u 21:50 sati.