Ti si mi najljepša beskonačnost među svim životima. https://blog.dnevnik.hr/zivote-moj-jedini

subota, 29.06.2013.

Shvati već jednom i pomiri se s tim. Naišao si na žensku verziju sebe. Nije baš lijepo, zar ne?

Nešto duboko je umrlo u njoj. Nikada vise neće moći vjerovati muškarcu.. Dodirni njeno srce, a ne njeno tijelo. Ukradi njenu pažnju, a ne njenu nevinost. I natjeraj je da se nasmije, a ne da plače. Tek tada ćeš biti čovjek, a ona žena koja će te voljeti do neba.. Digni glavu srećo, znaš li koliko vrijediš? Snagu nosiš u sebi, a to nikada ne blijedi. Ne brini se ništa , sve će doći na svoje, oni što te danas gaze , sutra te se boje...
Rekao si da ostanem ista, da se ne mijenjam. Nisi shvatio, zar ne? Samo s tobom sam bila takva, samo kada sam s tobom imam taj osmijeh i taj sjaj u očima, tu toplinu u grudima i snagu. Ogromnu snagu kojom sam mogla prevazići svaku prepreku, samo kad sam s tobom. To nikad nećeš znati jer, prije nego što si otišao, naučio si me jedno, a to je glumiti. Mogu ti reći da mi dobro ide,i pak sam učila od najboljeg. Svi su povjerovali u osmjeh, snagu,sreću.. ali odalo me jedno.. nema više onog sjaja u očima...


Dovoljno sam vremena potrošila misleći na njega, a još više pateći za njim. Mislila sam da je s vremenom lakše. Pa zašto onda boli čak i više?! Zašto ova bol ne nestaje? Vrijeme, prokleto bilo! Čak se i ti igraš sa mnom! Nije moje srce stijena pa da ga ništa ne može uništiti. Da, jako je. I jače nego što sam mislila. Ponosna sam na njega. Ali ne i na sebe. Ne zaboravljam ga. Ne ide. Ne pričam o njemu, ne slušam o njemu, pa opet ne ide... Trebao je nestati još onda kad sam ga počela zvati "niko". Ali za moje srce, on je još "moj neko". Ne želim to. Ne zaslužuje da ga se sjećam. Ne zaslužuje ništa!Kriva sam, znam. Još ga nisam pokušala zamijeniti, a moram. Zadnji me zagrlio, zadnji me poljubio, zadnji me nasmijao, zadnji me lagao... K'vragu, čovječe, nisi li mogao biti onaj pravi?! Ljuta sam. Na tebe, na sebe, na cijeli svijet. Na tebe jer si me lagao, na sebe jer sam ti povjerovala, na svijet... On je uvijek svima za sve kriv. Čovječe, sjećaš li se ti? Sjećaš li se kako sam te gledala, grlila, ljubila? Sjećaš li se mog smijeha? Ja da, i fali mi. Prije svega, sjećaš li se sebe dok si bio sa mnom? Ja se sjećam i toga. Neke stvari, glumče s Oskarom, ipak ne možeš odglumiti. Rekao si da ćeš, kad god se sjetiš mene, pomisliti na nešto lijepo... Misli ti na sebe, sebe kraj mene. Uvijek sam govorila: "Sa mnom je teško, ali može se.". Ti najbolje znaš kako je sa mnom zaljubljenom prelako. Tad sam mislila da osjećamo isto. Sad ne znam. Ne znam ko je ta koje se sjetiš svaku noć prije spavanja. Ali znam šta pamtiš. Kad smo mi u pitanju, sve i da hoćeš, ružnog se sjetiti ne možeš. Kad ga nije bilo... Osim možda rastanaka... Ali, naučio si ti na rastanke. Ipak, ti si otišao, ne ja.

29.06.2013. u 08:26 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.