VELIKA GOSPA (IZ DUBINE MOJE DUŠE)
Uvijek je dočekujemo nekako tiho, bez velikih očekivanja, užurbanosti, otvaramo se tom čudesnom majčinskom srcu, bilo da smo sami majke, bilo da smo sa vlastitom majkom izgradili odnos ili nismo, Majka Marija je dubina nad dubinama, čisti zdenac nježnosti koji nas krijepi kad žedne usne ispucaju u pustinji bezobzirnog i bahatog svijeta.
Ona liječi naše rane samim pogledom u naše zjenice shvatimo u trenutku koliko nas može naučiti strpljivosti pa i u patnji, ako nas dotakne ponekad. Tko može shvatiti naše boli koje ponekad imamo kao ona? Sve je prolazila što jedna majka može proći, čak i gubitak svoga Sina koji joj je pred očima umirao i nije nikad smatrala sebe velikom, iako je znala da nosi spasitelja svijeta.
Uvijek skromna i samozatajna, nije je povrijedilo čak ni kad je na svadbi u Kani zatražila da Isus pretvori vodu u vino, jer je vina ponestalo. Njen sin nije rekao „majko“, nego „ženo, šta ja imam s tobom?"
Znala je ona da nije vrijeme za veliku objavu njegovih moći, ali njena brižnost je prevladala taj osjećaj kod kojeg bi se mnogi našli povrijeđeni. Sve je ona držala u svom velikom srcu. Znala je da će jednom biti Kraljica Ljubavi, ali ni to je nije učinilo da se uzvisi i osjeća se velikom. Naprotiv, mi smo je nazvali Velikom, jer je toliko toga učinila i još čini za nas i nikad neće prestati voljeti i grliti svako srce ljudsko koje zatraži njenu zaštitu.
Majka svih majki, žalosnih, neutješnih, bolesnih, prezrenih i ostavljenih, ali i majka svih majki koje su spremne za svoju djecu sve podnijeti, makar se sami sebi činili nepopravljivim u nekim svojim krizama i nije samo simbol, ona je živa, kao što je Njen sin živ i sada može beskrajno toga napraviti, jer nije ograničena fizičkim tijelom.
Kraljice mog svemira, čuvarice i spasiteljice obitelji i doma, nježna moja Majko, hvala ti što se tako nesebično daješ, što nosiš breme svih ljudi na zemlji na svojim leđima i tihuješ. Spašavaš u tišini, u intimi srdaca ne pitajući se ništa i ne ispitujući pogreške i razloge naših pitanja i naše boli.
Ja znam samo jedno: tvoje ruke će me dočekati i zagrliti kad zatvorim jednom vrata ovog života i odvesti me u plavetnilo čistog zlatnog jutra, Sinu svome i Ocu koji će me čekati.
Tanja Repinac,14.8. 2022.
komentiraj (2) x ispiši x #
