slika: internet
Svi se to pitaju.
Kada nas najviše ima?
Neki kažu, u trenutku opraštanja sa svijetom, jer tada je srce otvoreno kao da smo stali pred razdvojenim nepreglednim teškim oblacima i zadivljeni pogledali ljepotu zvijezda u tamnom beskraju svemira. Tamo ćemo vidjeti i našu zvijezdu padalicu koja je čekala krajnji trenutak iskrenosti i tek tada se odlučila pretvoriti u ispunjenu želju.
Kada nas još najviše ima?
Kada dijete u nama djeci svoje djece poželi samo jedno: ostaviti dar bezazlenosti i vjeru u mogućnost vlastitog leta. Ništa nije nemoguće, ako dotičemo čarolijom vjere u sebe svaku prepreku koja nam želi zaustaviti let, kada shvatimo da smo u isto vrijeme i prašina i oko koje vidi tu prašinu shvatit ćemo, da trebamo pustiti sunce u taj sivi oblak, tada ćemo kroz prašinu vidjeti milijune galaksija i zvijezda koje se rađaju i sjetit ćemo se koliko smo beskrajni, iako na pogled tako sićušni i neznatni.
Kada nas najviše ima?
Kada se oslobodimo zidova i okvira, crkava, džamija i sinagoga, kada shvatimo da nam sve to neće biti potrebno u trenutku sveoprosta sa svime postojećim. Ljubav neće pitati za slike, ikone, slova i zakone, tek će pitati koliko smo voljeli druge, a mi ćemo, potaknuti šapatom anđela, samo izgovoriti jedno: "Kao samoga sebe" i tada će se svemir ponovo pokrenuti, jer u trenutku kad smo sebe zaboravili, on je zašutio, u trenutku, kad smo sebe zavoljeli, on se ponovo u nama rodio.
