komentiraj (0) x ispiši x #
NEISPRIČANA PRIČA
Priča koju su prepričavali tisuću i više godina opet nije ispričana do kraja, jer zapravo priča o Ljubavi, njenom rođenju, njenom životu na ovoj Zemlji, njenoj borbi da opstane i ne nestane, da li je itko ispričao tu priču onako kako treba biti ispričana?
Mislim da nije, skromnost i poniznost, tišina i tihi koraci kroz noć, Marija šuti i Josip, njen zaručnik šuti, osluškuju vjetar u palminim listovima i svatko od njih u svojim mislima prebire svrhu čudesnog budućeg rođenja.
Je li to bila bajka?
Mnogi ne vjeruju ni u šta, a kamoli u bajke, ali im zatitra nešto duboko, duboko među stjenkama srca kada pogledaju sliku puta u Betlehem ili prođu pored otvorenih vrata crkve gdje pjesma zahvalnih duša dopire do nebeskih sfera pa se pokušaju oteti tom slatkom titraju iznutra, odmahnu rukom, pripisuju sve to manipulaciji klera, da bi na kraju shvatili kako ništa od toga nema veze sa klerom, jer kad se sve isključi opet ostaje čista i neoskvrnuta ljubav koja se nudi, bez prestanka i zadrške, bez obzira na vjeru ili nevjeru bez obzira na greške i nesavršenost i tu se i najtvrđi zid počinje rušiti i čovjek ostaje bez ičega na sebi u što se odijevao i sa čime se štitio, ali od čega?
Od ljubavi koju mu drugi čovjek nije mogao dati, jer je nije susreo čistu, golu i bosu u obličju malog djeteta, malog Božića koji mu pruža ruke ne bi li ga zaštitio i zagrlio. Taj veliki čovjek koji sada dobiva priliku, da zaživi ponovo, jer shvaća kako zapravo nije ni živio prije ovog susreta bez ljubavi, istinske ljubavi spremne na odricanje čak i žrtvu, da bi drugome pomogli bio je poput drvene lutke, pokretale su ga samo misli izrečene od drugih, a srce je jedva kucalo i tu zapravo priča dobiva svoj istinski početak.
Kraja nema i vjerojatno opet neće biti ispričana do kraja, jer čovječanstvo ne čini samo jedan čovjek koji je zamro bez ljubavi pa oživio ponovo, čovječanstvo čine tisuće, milijuni ljudi koji čekaju svoje trenutke života i zato priča neće imati kraj, dok i zadnji čovjek ne bude osjetio dodir svjetla i raskoš oživotvorenog neba kroz nešto što zovemo Ljubav, ali znači puno, puno više.
komentiraj (9) x ispiši x #
komentiraj (3) x ispiši x #
SURFANJE NA VALOVIMA EPITETA
Joj, kako sam dobar! Uf, svi to moraju vidjeti, znati, Duša od čovjeka, iza mene će ostati sjajni trag dobrote za potomke, moram to nekako učvrstiti.
Evo, objavit ću pisma onih koji su uvidjeli moju dobrotu, inače ih čuvam, ali ponekad objavim, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti njen nivo. Kakav sam ja čovjek? Vi koji ne razumijete dubinu moje dobrote niste dobrodošli, sve dajem za svijet: dušu, tijelo, krv... ah, ali nemojte smanjiti ritam vaših pohvala gode mi pohvale, epiteti koji me uzdižu.
Kako sam ja pametan! Bože, skupljao sam tu pamet vjekovima i vjerujte malo tko je toliko pametan kao ja, pišem o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što ću im ja kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve. Uz pamet ide i mudrost.. da, da.. ja već izabirem sljedbenike i mudrost upakiranu u pamet prodajem onima koji će me pohvaliti i prekrivati me epitetima mudraca koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet. Ako sam malo zbrčkan ne zamjerite, to je od silnog znanja kojeg još nisam posložio u memoriji svog mozga, ja znam toliko puno.
O, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići moj nivo spoznatosti svega? Ja se dičim svojom starošću i pogledom iza naočala kad me oslovi tamo neka neuka duša koja se još usudi prigovoriti mi da filozofiram u prazno, ako neće sjesti uz moje noge i slušati moje učeno blebetanje, bolje joj je da se udalji. Takve učenike ne trebam, trebam učenike koji će znati svoje mjesto: prvi po mudrosti i pameti je Učitelj, tj. Ja, a onda oni, njihova početnička trabunjanja o nekim istinama trebaju odložiti kad su sa mnom.
Ja ću ih naučiti svemu, od njih samo tražim da me pohvale. O, kako sam požrtvovan, dajem se do kraja, da bi drugima bilo dobro, tražim samo priznanje za moje žrtve, priznanje, da ništa što činim nije uzalud.
Jednom su razapeli onog kojem sam vjerovao, ali on nije tražio priznanje, ja ga tražim, jer bez toga žrtva nema smisla, ali ako me kudite, opet nije dobro to me čini nemirnim, frustriranim, bűdi neodležane dječje bolesti koje se opet pojavljuju, postajem slabašno dijete stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti i ostavljenosti sebi, mraku i bolima od roditelja koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali i tako sa koljena na koljeno surfa se na valovima epiteta.
Netko je iskusan plivač pa sasvim sigurno doklizi do obale, a nekoga poklopi val i zaroni u dubine, ako se pronađe i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima i počne ocean samog sebe gledati na drugačiji način.
Tko ima sreće sa sobom, tko nema predstoji mu dugotrajan proces savladavanja valova.
https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/surfanje-na-valovima-epiteta
komentiraj (3) x ispiši x #
MADAME X
Čekala je da svi glasovi utihnu, uronila u bezglasje mraka u kojem će opet dočekati svoga ljubavnika kojeg je čekala. Ona je sanjala taj trenutak kad će konačno zauvijek zaključati vrata svog muzeja u kojem je čuvala voštane figure svih svojih ljubavi koje je imala. Sa kolikom pažnjom je održavala taj svoj tajni muzej, tu svoju odaju u kojoj su bile smještene te čarobne figure, a neke su bile gotovo artefakti...stare, poput vječnosti.
Svaka figura bila je jedna ljubav koju je voljela, koje su je voljele niti jedna nije bila lažna i svaka bi joj pričala svoju priču kad bi je dotakla svojim prstima u muzeju prstima kao ključićem koji je odvrtao njihove glasove.
Bilo je tu svakakvih figura i uvijek je izabirala one ljubavi koje je sama mogla zaustaviti, pretvoriti u vosak kad je željela i ponovo ih oživljavati. Bilo je tu običnih, jednostavnih ljubavnika, profinjenih, sirovih, malodušnih, radosnih, profitera koji su od nje tražili uzvrat, a kojeg ona ponekad nije željela dati, jer uvijek je voljela bez razmišljanja i kalkuliranja u ljubavnim trenucima.
U konačnici, sve te figure će sastaviti u jednu, rastopiti sva ta srca u vosku i stvoriti jedno jedino biće koje će je voljeti kako ona želi, potpuno. Sanjala je o potpunosti, a neprestano je činilo se bježala od nje. Kada bi koja figura tražila više, nego što je trebala, smjestila bi je u svoj muzej i zauvijek zatočila želje u vosak, ali sve te figure kad ih rastoči trebat će dušu, ona treba ljubavnika sa dušom, zato su u zbirci bili toliki umjetnici, pjesnici. Svaki bi joj nešto poklanjao prije, nego bi bio zatočen i tu se zaustavljala, zapravo, u svom tom traženju nikad sebi nije priznala, da bježi od spona za koje je mislila da će joj te ljubavi nametnuti.
"Bolje da su one zatočene, nego ja." razmišljala je, "...ionako ću ih jednom osloboditi kad pronađem savršenog ljubavnika, savršenu ljubav."
Čekala ga je, zamišljala, čula mu glas, bila je već u njegovom naručju, iako se još nisu dotakli, on je bio tako blizu, vidjela je njegove obrise, njegovu sirovu snagu, osjetila je na svom tijelu, bio je snažan poput vikinških ratnika, vezao svoju dugu kosu u rep, ali ona ga je molila da to ne čini. Preplitali su se, gotovo da je poželjela da nestane, da se rastoči kao one figure u vosku koje je oživljavala svojim dodirom. Bilo joj je svejedno u tim trenucima hoće li nestati ili ostati, a onda se trgnula, samo je zamišljala, onaj, kojeg je čekala, došao joj je pred vrata. Sve ono što je zamišljala, u trenu je postalo stvarnost, a onda je shvatila, da ipak ne može izdržati silinu toga savršenstva.
On je bio duša svih tih figura, ali kako mu uzeti dušu, kako je zatočiti u vosak kad duša ne može biti zatočena?
On ju je obožavao, vjerovao i ona je polako počela vjerovati i njemu, vidjela je koliko je divno sanjati, buditi se pored njega, dijeliti sa njim svaki trenutak svoga postojanja i otvorila mu se, prvi puta joj nisu smetale spone koje su samo naizgled to bile.
Tada jedne večeri uhvatio ju je nježno za ruku, tiho joj je šapnuo, da će joj pokazati nešto što nikom nije, a ona je tada pomislila na svoj tajni muzej i nije mu nikad otkrila te odaje, a i čemu? Odustala je od tog muzeja i odlučila je, da će jednom, krišom sve te ljubavi zauvijek rastočiti i smjestiti u zaborav.
Ponovo su vodili ljubav, ovaj puta nekako čudesno i neobično, nikad kao sada nije osjetila toliki oganj, gotovo da je osjetila da istinski nestaje i umire i dok je krajičkom svijesti shvatila, da joj uzima dušu, već je bilo kasno. On joj je uzeo dušu, jer mu je baš njena duša nedostajala u njegovom vlastitom muzeju voštanih figura ljubavi. Konačno je odahnuo, stvorit će savršenu ljubav koja će samo za njega postojati i za njega živjeti.
Njene voštane figure su i dalje čekale svoje oslobađanje, makar u rastapanju i zaboravu niti jedna ruka osim njene nije ih mogla osloboditi, nisu ni sanjale, da ona sa njima dijeli sličnu sudbinu, sa tom razlikom što će ona kroz sve njegove ljubavi biti spojena u jednu i tako moći ipak djelićem sebe živjeti, dok će njene figure u tišini sanjati svoj uzlet.
komentiraj (5) x ispiši x #
Prestrogo shvaćamo igru životnu...
Prestrogo shvaćamo igru životnu, dok gledamo i slijedimo našu zvijezdu koja će nas odvesti do pravog puta, sve više se udaljavamo od nje slušajući pravila i naučene poteze drugih: da pošto-poto moramo pobijediti, jer život nam je darovan poput šahovske ploče. Umjesto da život shvatimo kao igru, mi igru shvaćamo kao život i glavni cilj nam je doći do ruba ploče, makar sve svoje igrače izgubili i ostali na kraju poraženi.
Nije cilj samo pobijediti, cilj je shvatiti da je sve to samo način da spoznamo, da nismo zarobljenici ploče ni šahovske kutije u kojoj ležimo čekajući da nas netko ponovo postavi i pokrene.
Mi smo bezvremeni igrači koji su uvijek izvan ploče, a sami učimo da uz što manje gubitka dosegnemo sfere u kojima ćemo biti konačno i istinski Kreatori igre koja se život zove.
Ništa nije konačno, osim nas. Kraljica i Kralj uvijek su zajedno bilo da je kraljica na trenutak izbačena iz igre, ona se uvijek pridružuje svom kralju... dva aspekta Jednote, dva polariteta koja su kroz nas stvorila sve stvoreno.,. crno i bijelo, tamu i svjetlo.
To je istinska staza kojom uvijek ponovo krećemo, dok ne spoznamo, da je sve ipak samo povratak sebi.
komentiraj (4) x ispiši x #
