MADAME X
Čekala je da svi glasovi utihnu, uronila u bezglasje mraka u kojem će opet dočekati svoga ljubavnika kojeg je čekala. Ona je sanjala taj trenutak kad će konačno zauvijek zaključati vrata svog muzeja u kojem je čuvala voštane figure svih svojih ljubavi koje je imala. Sa kolikom pažnjom je održavala taj svoj tajni muzej, tu svoju odaju u kojoj su bile smještene te čarobne figure, a neke su bile gotovo artefakti...stare, poput vječnosti.
Svaka figura bila je jedna ljubav koju je voljela, koje su je voljele niti jedna nije bila lažna i svaka bi joj pričala svoju priču kad bi je dotakla svojim prstima u muzeju prstima kao ključićem koji je odvrtao njihove glasove.
Bilo je tu svakakvih figura i uvijek je izabirala one ljubavi koje je sama mogla zaustaviti, pretvoriti u vosak kad je željela i ponovo ih oživljavati. Bilo je tu običnih, jednostavnih ljubavnika, profinjenih, sirovih, malodušnih, radosnih, profitera koji su od nje tražili uzvrat, a kojeg ona ponekad nije željela dati, jer uvijek je voljela bez razmišljanja i kalkuliranja u ljubavnim trenucima.
U konačnici, sve te figure će sastaviti u jednu, rastopiti sva ta srca u vosku i stvoriti jedno jedino biće koje će je voljeti kako ona želi, potpuno. Sanjala je o potpunosti, a neprestano je činilo se bježala od nje. Kada bi koja figura tražila više, nego što je trebala, smjestila bi je u svoj muzej i zauvijek zatočila želje u vosak, ali sve te figure kad ih rastoči trebat će dušu, ona treba ljubavnika sa dušom, zato su u zbirci bili toliki umjetnici, pjesnici. Svaki bi joj nešto poklanjao prije, nego bi bio zatočen i tu se zaustavljala, zapravo, u svom tom traženju nikad sebi nije priznala, da bježi od spona za koje je mislila da će joj te ljubavi nametnuti.
"Bolje da su one zatočene, nego ja." razmišljala je, "...ionako ću ih jednom osloboditi kad pronađem savršenog ljubavnika, savršenu ljubav."
Čekala ga je, zamišljala, čula mu glas, bila je već u njegovom naručju, iako se još nisu dotakli, on je bio tako blizu, vidjela je njegove obrise, njegovu sirovu snagu, osjetila je na svom tijelu, bio je snažan poput vikinških ratnika, vezao svoju dugu kosu u rep, ali ona ga je molila da to ne čini. Preplitali su se, gotovo da je poželjela da nestane, da se rastoči kao one figure u vosku koje je oživljavala svojim dodirom. Bilo joj je svejedno u tim trenucima hoće li nestati ili ostati, a onda se trgnula, samo je zamišljala, onaj, kojeg je čekala, došao joj je pred vrata. Sve ono što je zamišljala, u trenu je postalo stvarnost, a onda je shvatila, da ipak ne može izdržati silinu toga savršenstva.
On je bio duša svih tih figura, ali kako mu uzeti dušu, kako je zatočiti u vosak kad duša ne može biti zatočena?
On ju je obožavao, vjerovao i ona je polako počela vjerovati i njemu, vidjela je koliko je divno sanjati, buditi se pored njega, dijeliti sa njim svaki trenutak svoga postojanja i otvorila mu se, prvi puta joj nisu smetale spone koje su samo naizgled to bile.
Tada jedne večeri uhvatio ju je nježno za ruku, tiho joj je šapnuo, da će joj pokazati nešto što nikom nije, a ona je tada pomislila na svoj tajni muzej i nije mu nikad otkrila te odaje, a i čemu? Odustala je od tog muzeja i odlučila je, da će jednom, krišom sve te ljubavi zauvijek rastočiti i smjestiti u zaborav.
Ponovo su vodili ljubav, ovaj puta nekako čudesno i neobično, nikad kao sada nije osjetila toliki oganj, gotovo da je osjetila da istinski nestaje i umire i dok je krajičkom svijesti shvatila, da joj uzima dušu, već je bilo kasno. On joj je uzeo dušu, jer mu je baš njena duša nedostajala u njegovom vlastitom muzeju voštanih figura ljubavi. Konačno je odahnuo, stvorit će savršenu ljubav koja će samo za njega postojati i za njega živjeti.
Njene voštane figure su i dalje čekale svoje oslobađanje, makar u rastapanju i zaboravu niti jedna ruka osim njene nije ih mogla osloboditi, nisu ni sanjale, da ona sa njima dijeli sličnu sudbinu, sa tom razlikom što će ona kroz sve njegove ljubavi biti spojena u jednu i tako moći ipak djelićem sebe živjeti, dok će njene figure u tišini sanjati svoj uzlet.
komentiraj (5) x ispiši x #
