Što bih ja bez vas, nebeski moji prijatelji, arkanđeli, sa mirijadama drugih anđela, bez imena koji sa vama brižno prate sve moje uspone i padove?
Bili ste jednom ljudi, kao što sam ja, moglo bi se reći, naučeni na breme, ali i ljepotu života zemaljskog, otišli ste jednom u plavo zlatne sfere, ali niste prestali voljeti i brinuti za nas koji smo i te kako trebali vaš krilati i nježni zagrljaj kada nam je trebao.
Vi sad gledate Ljubav, oči u oči, mi pozemljaši, tek možemo slutiti kakav je to osjećaj, a opet čim pomislim na vas, srce mi zatrepti, jer dio toga mi trenutno poklonite.
Što bih ja bez vas, anđeli moji, toliko puta ste me spašavali u trenucima kad je ljudska pomoć bila daleko.
Kad sam se rodila mrtva, udahnuli ste mi sa Gospodinom, dah života i šapnuli da ćete uvijek biti uz mene.
Kad sam se utapala jednog ljeta u sumrak na obali rijeke nije bilo nikoga, toga se sjećam, iako sam bila dijete. Znala sam da je gotovo, opustila sam se i tonula. Dvije ruke su me izvadile, spustile na pijesak samo pitajući me, jesam li dobro? Otrčao je, mladić, nikad nisam saznala njegovo ime. Od tada je taj anđeo udahnuo u mene želju da drugima pomažem koliko god mogu.
Što bih ja bez vas, pomagači moji divni kad sam u Engleskoj radila, dobila neku iznenadnu upalu, odvela me hitna pomoć i u žurbi nisam znala, da sam ostavila kreditnu karticu sa mojom gotovinom kod kuće? Ostavili su me tu noć i sljedeće prijepodne na pretragama, a onda rekli da mogu kući, jer oni ne voze natrag, osim ako sam invalid. Moje boravište je bilo dosta daleko od bolnice, trebala sam ići autobusom natrag. Čak je i bolnica bila daleko od centra gdje je bila autobusna stanica za moj gradić pa i dalje ne znajući, da nemam karticu, uđem u bus, vadim novčanik, šofer čeka i vidim da nemam ništa. Objasnim šoferu sve, kaže da sjednem, može me do centra odvesti. Sjela sam i počela plakati. Kako ću natrag? Inače sam uvijek gotovo manijačno pazila na tu karticu, jer sam znala kakve su procedure do izdavanja nove. Sad je sve bilo brzo i desilo se što se desilo.
Do mene je sjela žena, sasvim obična, skromna. Pita me, što se desilo, ja joj objasnim. Ona ode do šofera, plati kartu i bila je uz mene, dok smo u centru čekali drugi bus do mog mjesta. Tada je i tu kartu platila. Tražila sam od nje ime, podatke, adresu, da joj pošaljem novce kad se vratim. Rekla je, nije potrebno, sve je od srca. Izvadim moju krunicu pletenu koju sam posebno nosila, jer se ne može pokidati. Dotakla mi je ruku i zahvalivši, rekla da je zadržim, jer će meni više trebati.
Kad si sam u stranom svijetu, ovakve stvari se nikad ne zaboravljaju i toj ženi nisam saznala ime.
Tako pravi anđeli djeluju. Nikad nametljivi, a uvijek tu kad ih trebamo.
Anđeo Mihael, moj zaštitnik, koji mi uvijek nekako nekim neobičnim putevima, javi kad da budem oprezna, anđeo Rafael, koji liječi dušu i umorno i ranjeno srce i divni nebeski glasnik Gabrijel koji je Majci Mariji rekao, da će roditi Ljubav nad svim ljubavima, Ljubav koju će anđelima darovati, da bi naša nada i vjera ostala jaka u svim burama i olujama.
Što bih ja bez vas, anđeli moji?
Tkanje mog života, izgubilo bi jednu divnu zlatnu nit i sve bi bilo sivo i tužno. Neka i dalje ljudi budu u vašem zagrljaju, vašoj čistoći i ljepoti, posebno oni koji vas trebaju, a kad razmislim, tko vas danas u ovom ludilu od svijeta ne treba?
Što bih ja bez vas, anđeli moji?
