ŠTO BIH JA BEZ VAS, NEBESKI MOJI PRIJATELJI ANĐELI?
Što bih ja bez vas, nebeski moji prijatelji, arkanđeli, sa mirijadama drugih anđela, bez imena koji sa vama brižno prate sve moje uspone i padove?
Bili ste jednom ljudi, kao što sam ja, moglo bi se reći, naučeni na breme, ali i ljepotu života zemaljskog, otišli ste jednom u plavo zlatne sfere, ali niste prestali voljeti i brinuti za nas koji smo i te kako trebali vaš krilati i nježni zagrljaj kada nam je trebao.
Vi sad gledate Ljubav, oči u oči, mi pozemljaši, tek možemo slutiti kakav je to osjećaj, a opet čim pomislim na vas, srce mi zatrepti, jer dio toga mi trenutno poklonite.
Što bih ja bez vas, anđeli moji, toliko puta ste me spašavali u trenucima kad je ljudska pomoć bila daleko.
Kad sam se rodila mrtva, udahnuli ste mi sa Gospodinom, dah života i šapnuli da ćete uvijek biti uz mene.
Kad sam se utapala jednog ljeta u sumrak na obali rijeke nije bilo nikoga, toga se sjećam, iako sam bila dijete. Znala sam da je gotovo, opustila sam se i tonula. Dvije ruke su me izvadile, spustile na pijesak samo pitajući me, jesam li dobro? Otrčao je, mladić, nikad nisam saznala njegovo ime. Od tada je taj anđeo udahnuo u mene želju da drugima pomažem koliko god mogu.
Što bih ja bez vas, pomagači moji divni kad sam u Engleskoj radila, dobila neku iznenadnu upalu, odvela me hitna pomoć i u žurbi nisam znala, da sam ostavila kreditnu karticu sa mojom gotovinom kod kuće? Ostavili su me tu noć i sljedeće prijepodne na pretragama, a onda rekli da mogu kući, jer oni ne voze natrag, osim ako sam invalid. Moje boravište je bilo dosta daleko od bolnice, trebala sam ići autobusom natrag. Čak je i bolnica bila daleko od centra gdje je bila autobusna stanica za moj gradić pa i dalje ne znajući, da nemam karticu, uđem u bus, vadim novčanik, šofer čeka i vidim da nemam ništa. Objasnim šoferu sve, kaže da sjednem, može me do centra odvesti. Sjela sam i počela plakati. Kako ću natrag? Inače sam uvijek gotovo manijačno pazila na tu karticu, jer sam znala kakve su procedure do izdavanja nove. Sad je sve bilo brzo i desilo se što se desilo.
Do mene je sjela žena, sasvim obična, skromna. Pita me, što se desilo, ja joj objasnim. Ona ode do šofera, plati kartu i bila je uz mene, dok smo u centru čekali drugi bus do mog mjesta. Tada je i tu kartu platila. Tražila sam od nje ime, podatke, adresu, da joj pošaljem novce kad se vratim. Rekla je, nije potrebno, sve je od srca. Izvadim moju krunicu pletenu koju sam posebno nosila, jer se ne može pokidati. Dotakla mi je ruku i zahvalivši, rekla da je zadržim, jer će meni više trebati.
Kad si sam u stranom svijetu, ovakve stvari se nikad ne zaboravljaju i toj ženi nisam saznala ime.
Tako pravi anđeli djeluju. Nikad nametljivi, a uvijek tu kad ih trebamo.
Anđeo Mihael, moj zaštitnik, koji mi uvijek nekako nekim neobičnim putevima, javi kad da budem oprezna, anđeo Rafael, koji liječi dušu i umorno i ranjeno srce i divni nebeski glasnik Gabrijel koji je Majci Mariji rekao, da će roditi Ljubav nad svim ljubavima, Ljubav koju će anđelima darovati, da bi naša nada i vjera ostala jaka u svim burama i olujama.
Što bih ja bez vas, anđeli moji?
Tkanje mog života, izgubilo bi jednu divnu zlatnu nit i sve bi bilo sivo i tužno. Neka i dalje ljudi budu u vašem zagrljaju, vašoj čistoći i ljepoti, posebno oni koji vas trebaju, a kad razmislim, tko vas danas u ovom ludilu od svijeta ne treba?
Što bih ja bez vas, anđeli moji?
komentiraj (1) x ispiši x #
SURFANJE NA VALOVIMA EPITETA
Joj, kako sam dobar. Uf, svi to moraju vidjeti, znati, Duša od čovjeka, iza mene će ostati sjajni trag dobrote za potomke.
Moram to nekako učvrstiti.
Evo, objavit ću pisma onih koji su uvidjeli moju dobrotu, inače ih čuvam, ali ponekad objavim, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti njen nivo. Kakav sam ja čovjek? Vi, koji ne razumijete dubinu moje dobrote, niste dobrodošli. Sve dajem za svijet: dušu, tijelo, krv. Ah, ali nemojte smanjiti ritam vaših pohvala. Gode mi pohvale, epiteti koji me uzdižu.
Kako sam ja pametan!
Bože, skupljao sam tu pamet vjekovima i vjerujte, malo tko je toliko pametan kao ja. Pišem o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što ću im ja kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve. Uz pamet ide i mudrost... da, da... Ja već izabirem sljedbenike i mudrost upakiranu u pamet prodajem onima koji će me pohvaliti, prekrivati me epitetima mudraca koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet. Ako sam malo zbrčkan ne zamjerite, to je od silnog znanja kojeg još nisam posložio u memoriji svog mozga.
Ja znam toliko puno. O, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići moj nivo spoznatosti svega? Ja se dičim svojom starošću i pogledom iza naočala kada me oslovi tamo neka neuka duša koja se još usudi prigovoriti mi da filozofiram u prazno. Ako neće sjesti uz moje noge i slušati moje učeno blebetanje, bolje joj je da se udalji. Takve učenike ne trebam. Trebam učenike koji će znati svoje mjesto: prvi po mudrosti i pameti je Učitelj, tj. Ja, a onda oni. Njihova početnička trabunjanja o nekim istinama, trebaju odložiti kad su sa mnom.
Ja ću ih naučiti svemu. Od njih samo tražim da me pohvale. O, kako sam požrtvovan. Dajem se do kraja, da bi drugima bilo dobro.
Tražim samo priznanje za moje žrtve, priznanje, da ništa što činim, nije uzalud.
Jednom su razapeli onog kojem sam vjerovao, ali on nije tražio priznanje. Ja ga tražim. Bez toga, žrtva nema smisla, ali ako me kudite, opet nije dobro, to me čini nemirnim, frustriranim, budi neodležane dječje bolesti koje se opet pojavljuju. Postajem slabašno dijete, stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti i ostavljenosti, sebi, mraku i bolima od roditelja koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali i tako, sa koljena na koljeno surfa se na valovima epiteta.
Netko je iskusan plivač, pa sasvim sigurno doklizi do obale, a nekoga poklopi val i zaroni u dubine. Ako se pronađe i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima i počne ocean samog sebe gledati na drugačiji način.
Tko ima sreće sa sobom. Tko nema, predstoji mu dugotrajan proces savladavanja valova.
komentiraj (2) x ispiši x #
LOBO-TOMINO EVANĐELJE
slika: digital art
Davno je to bilo kad je živio jedan skromni tihi čovjek, zapravo, pola čovjek, pola dijete, rastući sam u divljini poput slučajno posijane sjemenke iznikle iz kamenjara. Slijedio je ritam Sunca i Mjeseca i usklađivao ga sa ritmom svoga srca, nije puno pričao, samo je volio...onako, bez razlike, tko je kročio na prag njegove skromne kolibe života i nije se puno opterećivao, da li će ono što pruži nekome biti vraćeno natrag. On je jednostavno - volio i to mu je sasvim bilo dovoljno da bude sretan.
Njegovi prijatelji su ga zvali El-Tomo. Ono, čisto i neokrnjeno sve poput onih bića koje neki anđelima nazivaju. Svi oko njega su bili takvi vjerojatno je zbog toga i bio uvijek smiren. Kažu, da je znao pričati sa biljkama, životinjama, znao je glazbu kamenja i miris svakog vjetra koji ga je dotakao, jer u ono vrijeme sve je bilo živo
Tada se među njima pojavilo neko čudno biće: niti čovjek, niti anđeo, niti dijete. Ljudi su ga u čudu gledali, jer im je bio drugačiji od svih, počeo im je pričati o nekom drugom svijetu koji će doći, u kojem će biti bolje nego u ovom. Sve ovo što sada imaju, bit će udvostručeno, utrostručeno, neće se morati usklađivati ni sa čim i ni sa kim, sve će biti jednako, jedan um će misliti za sve, zapravo, neće se čak morati ni misliti, a bogme ni osjećati. Jedan će osjećati za sve, bit će to savršen svijet gdje će svi biti jednaki, zapravo, pojedinci neće imati potrebe da se izdvajaju. Novo doba prosperiteta i napretka.
Ljudi su odmah prihvatili njegovo učenje. Počeli su mu zidati hramove, a on je zadovoljno sjedio na svom tronu, jer je po tko zna koji puta uspio opet ljude pridobiti za svoje ciljeve. Počeli su zapisivati njegove mudre riječi, dok je Tomo jedini šutio i razmišljao.
Nije sudjelovao u gradnji hramova niti odlazio na goru gdje je prorok pričao, dok mu jednom prorok nije pokucao na vrata.
„Tomo, izađi da pričamo“. uljudno je dozivao i Tomo je izašao.
„Sviđa mi se tvoja narav, Tomo!“ progovorio je Tomi, “Hoćeš li biti moj učenik?" upitao je prorok Tomu.
„A zašto bih morao prihvatiti nečije učenje kad sve što mi je potrebno, imam u sebi?“ odgovorio je Tomo proroku.
„Pa eto, kad nastupi nova zemlja i novo nebo, sjedit ćeš sa moje desne strane, jer jedini u ovom trenutku sumnjaš. Sumnja je put ka napretku, a ja sam taj koji sumnje nagrađuje istinom na kraju balade.“
„Hvala na ponudi“ reče Tomo, "...kraljevstvo je već u meni, jer dijete koje čuvam u sebi ne pozna niti jednu blagodat, osim iskrenosti, a čini mi se da ti, proroče, nisi baš iskren.“
Prorok se udaljio od Tominog praga i odlučio da ljude pouči redu i radu. Tomo je definitivno bio zreo za eliminiranje, jer jedini nije prihvaćao da pije iz pehara prorokovog, ali kako to učiniti? Uvođenjem reda neće biti mjesta za nikakve sumnje i bi osnovana nova religija u kojoj su svi služili prorokovim idejama i mislili kao on..
Prorok je osnovao svoju organizaciju, svoju hijerarhiju ljudi najodanijem njemu i ljudi su zadovoljni i poluuspavani nastavili živjeti život po tuđoj mjeri i pravilima. Počeli su izbjegavati Tomu, ismijavati njegovu želju za samorazmišljanjem i počeli slati delegacije prorokovih učenika ne bi li sumnjivca okrenuli na svoju stranu.
Bez uspjeha!
Onda je Tomo na kraju netragom nestao, nitko ne zna gdje i kada, ljudi su odahnuli, jer konačno svi su mogli misliti bez razmišljanja, zapravo, netko drugi je umjesto njih mislio i svi su vjerovali jednako, jer ih je netko drugi naučio kako da vjeruju i svi su bili odjednom tako divno odrasli i ozbiljni, za novi poredak i novo vrijeme i budućnost bez odricanja i truda.
Da li očekujete nastavak priče ili ste zadovoljni krajem?
Ako se u vama još bori želja za samorazmišljanjem, onda ste definitivno nezadovoljni krajem i čekate nastavak. Novi svijet je osnovan, ali se izgubio ritam sa Suncem i Mjesecom ljudi su prestali osluškivati glazbu kamena i izgubili kontakt sa biljkama i životinjama i sasvim su sretni u svom uređenom a tako mrtvom svijetu.
Ako se u vama budi želja za izdvajanjem iz toga svijeta, onda ćete priču završiti sami, jer Tomo je i dalje živ i cjelovit i razmišlja svojom glavom i slijedi puteve svoga srca i voli, jer samo to jedino i zna.
komentiraj (18) x ispiši x #
