DA NIJE BILO...
Ponekad pomislim čitajući brojne izjave na Fejsu tipa: "Da nije bilo kretena i idiota u mom životu ne bih ojačao/la" i te izjave se svrstavaju u mudrost i mnogi smatraju da je tako, a ja osjećam duboko u sebi, da nitko nema pravo drugog tako imenovati, ma koliko bili povrijeđeni.
Čim je netko idiot, mi smo iznad njega i naš ego likuje. Spustimo se na razinu skromnosti, svaka duša je Božja tvorevina i svaku dušu baš taj divni Kreator voli jednako.
Ne voli On nas više, nego te idiote/kretene koji su nam bili neprijatelji. On čak ne voli ni vlat trave, cvijet, pticu, manje, nego nas, On SVE voli jednako.
Osjetila sam samo jednom u životu taj osjećaj jednake ljubavi za sve živo i neživo i nisam se osjećala zabrinuto, jer sam čovjek, naprotiv, osjećala sam se baš kao Kreator u trenutku stvaranja, a taj osjećaj se nikad ne zaboravlja.
Prema tome, kad nekom prišivamo epitete, neka budu lijepi, sve ostalo je nagrđivanje Onoga koji Jest.
komentiraj (15) x ispiši x #
KRIŠKA LUBENICE
slika: Tanja Repinac
Nakon dugo godina izbivanja vani silom prilika vratila sam se kući silno želeći ponovo raditi svoju baštu. Radeći u Irskoj, a i u Engleskoj, nikako se nisam mogla naviknuti na njihovu prehranu posebno kad se radilo o voću i povrću. Sve je bilo uvozno bez posebnog okusa i mirisa pa sam znala tražiti rajčicu uvezenu iz Španjolske, jer sam znala da koliko toliko ima slatkast okus, jer je dozrela uz puno sunca kojeg baš nije bilo previše tamo gdje sam živjela i radila. Kad si odvojen od svojih najmilijih i svega što si volio raditi - posebno baštu i vrt, postanu ti i male stvari nekima ovdje skoro svakodnevne, značajne i velike.
Tražila sam po trgovinama vani papriku koja miriši, onu žutu domaću koja je cijeli dom znala ispuniti mirisom kad bih je ubrala. Međutim, tu i tamo bih koju pronašla u radnjama koje su držali Poljaci. Valjda su i oni uvozili negdje iz naših slavenskih krajeva gdje sunce ne škrtari svojim obiljem i konačno, kad sam se prihvatila posla oko svoga vrta, pokušala sam sve učiniti, da biljke rastu bez otrova, prirodno, uz navodnjavanje kap na kap, ali i to s oprezom, jer bunar nam je na izmaku i dosta puta sam koristila gradsku vodu. Vjerojatno ćemo na proljeće kopati novi bunar.
Nabavljala sam domaće sjeme starinskih sorti, neke sadnice kupovala kod provjerenih ljudi. Neke rasade sam sama uzgojila, ali i to je bilo teško, jer sam prerano iznijela van, a mrazevi su nas sve iznenadili, jer su se pojavili u vrijeme kad ih nije trebalo biti. Stalno sam zahvaljivala na svakoj ponikloj biljčici, svakom plodu, rajčice su nas sve darivale svojom slašću, a paprike tim tako divnim žuđenim mirisom.
Dok je oko nas tuča uništavala usjeve, ja sam sa zebnjom molila Boga, da zaobiđe nevrijeme taj moj mali zeleni vilinsko anđeoski raj. Dok je žega pekla, da je beton pucao, ja sam obilazila moje biljke i pričala nebu, njima, sebi i ne znam ni sama više kome, da sam sretna što daruju mene i moju obitelj svojim blagom i sad dolazim do te čarobne lubenice za koju je suprug rekao, da vjerojatno neće uspjeti, jer je nikad nismo uzgajali.
Uzela sam ipak nekoliko sadnica, posadila, uz Božji blagoslov, pa što bude i kad se počela nazirati prva lubenica, čudom smo se čudili. Narasla je do zavidne veličine, a nazirala se i druga, nešto manja. Kako nikad nisam sama uzgajala, činila se zrela po veličini i nestrpljivo smo je ubrali. Na žalost, nedozrelu.
Kokice su uživale, mi tugovali. Rekli smo, drugu do sv. Bartola nećemo dirati, a to je kraj kolovoza i tako, namjerim se danas da oberem rajčicu i malo oplijevim kupus, a vani već rano žega pa ne vrijedi čekati, jer javljaju kišu.
Već sam posustala od vrućine, pogledam lubenicu koja je ostala u vrtu i pomislim kako bi divno bilo osvježiti se, baš sam žudila da se osvježim tim slatkim zalogajem.
Pogledam, dio šara je žut, to je dobar znak. Unesem u kuću, zovem najstarijeg sina, napravim križić na lubenici i usput spomenem, ako puca dok režem-zrela je. Zarežem, a ona se umalo raspucala, sva pršti od slada i zrelosti.
Bila sam sretna kao malo dijete. Taj zalogaj, tu krišku blagotvornu željela sam podijeliti sa svima kojima je u tim trenucima bilo teško i koji su željni samo jednog slatkog zalogaja koji bi im dušu okrijepio.
Toj naizgled malenoj stvari radovala sam više, nego da mi netko pokloni novac ili bilo što drugo, jer ne može se ta radost mijenjati ni za što, jer je darovana u pravi trenutak i u pravo vrijeme.
Tanja Repinac,
Satnica, 16.08.2021.
komentiraj (1) x ispiši x #
IZ VRTA
Pune ruke Božjeg blagoslova. Hvala i Njemu i svim anđelima pomagačima.
Unatoč vrućinama, u bašti se nađe plodova.
Bilo je i znoja i napora, ali vrijedilo je, da ne zaboravim pomoć moje djece i supruga.
Ništa ne pada sa neba, osim blagoslova, a njega trebaš ponekad baš kad misliš da neće nešto uspjeti.
komentiraj (0) x ispiši x #
VERITAS ET ANIMA
slika: digital artist
Glasovi mi šapću, da se povinujem strujanju vjetra i silini njegovoj, kada grane pokušava slomiti svojom igrom, ali ja sam ljubavnica vjetra i jača od njegove želje, da me obori i ostavi privinutu uz zemlju.
Ja sam vladarica pokreta u granama, razbješnjele pjene u sudaru sa stijenama, bure koja kroz kosti prolazi, ali i lahora koji ljubi oznojeno čelo, dahom nježnosti.
Zauzdavam orkane, u oku oluje ja posmatram spiralnu vrtnju i trganje sjenki koje se ne žele odvojiti od tla zemaljskog.
Trebala bih se pretvoriti u milinu kada to svijet poželi, u slatkorječivo ćudoređe kada to postaje vratnica za nebeski koncert gdje nisu anđeli ponaosob iz ljubavi stvoreni, nego neki čudni ulični svirači koji su se do neba provukli čudnim putevima bez instrumenata u rukama i krilima na leđima.
slika: digital artist
Takvi u sferama mimo istine okupljaju svoje gledatelje kojima je bitno da nešto slušaju, istomišljenici djelića istinite simfonije zadovoljavaju se plagijatima, a gdje se odvija savršeni sklad glazbe koja dopire do srži duha u kojem duša željno zauzima mjesto ne bi li se konačno napunila do kraja?
To savršenstvo akorda baš se u vjetru koji se ne da ukrotiti, skriva, u svakom treptaju uzbibane površine oceana, u svakom uzdahu strepnje kad nebo prekrije tamni baršun predstojećeg kaosa, u svakom milozvučju ptičjeg pjeva koji zahvaljuje na zaljuljanoj grani ispod oblaka i svakom plesu bijele tretinčice koja kroz vjetar doziva oblake, a oni je kišom daruju.
Teško je shvatiti ljepotu vjetra, a još teže prihvatiti njegovu nestalnost, ali kad se u njega zaljubimo onda znamo, da smo se zaljubili u Duh i dah Božanski...nevidljiv, a tako potreban i velik.
ova pjesma u prozi je iz moje 1. zbirke poezije “LANTERNA MOJE DUŠE”
http://www.digitalne-knjige.com/repinac.php
http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-8100-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
komentiraj (0) x ispiši x #
komentiraj (1) x ispiši x #
