slika: digital art

Vrte se zrnca u ruci, čislo ili vjenčić nanizanih molitvi, jedni za druge, drugi za sebe kao što se i život kao neprekinut niz molitvi vrti.

Učimo ga već napamet, uobličavamo kakav treba biti. Nigdje bez papirića u kojem piše od slova do slova kako život treba odživjeti u borbi da podarene zapovjedi održiš pa ćeš zaslužiti svoj mali dio neba u nebu.

Kupujemo za života plac negdje tamo, gore, gdje moramo zaslužiti da dođemo ili ne moramo. Naš izbor, možemo mi i dolje ispod blatnih stopala gdje ključaju nemirne i jadne duše koje se nisu snašle sa trgovanjem, jer nisu trgovci. Nisu željeli trgovati sa nebom i za nebo.

Reklo im se: "Budi dobar do kraja. Uvijek. Kako god bilo. Ljudi će to vidjeti, a poslije i Gospodar visina i svih silnih placeva u raju."

Nekome se nije svidio način zarađivanja svoga kutka na elizejskim poljanama pa je pokušao biti dobar na drugačiji način, griješeći neprestano, dok nije uvidio kako je to teži, ali istinitiji način, da se dođe do portala nebeskog. Samo do portala i čekati svoje vrijeme, da svi besprijekorni prođu pa tek onda poput onog grešnika koji se nije usudio ući u hram, dok je unutar hrama vikao koliko je plemenit i savršen.

Brojanice služe onima koji uče matematiku i broje napamet izrečene molitve ne bi li bili uslišani. Istinska molitva je bezbrojno uzdisanje u danima kada se čini, da je i raj i pakao mjesto u koje ne možeš doći, jer su samo plodovi i fikcije onih koji nameću svoja pravila ljubavi i svetosti i opet.. puštam ih da žive u svojim svjetovima pa ako ne čine zlo drugome, zasigurno će na svom nebeskom gruntu nastaviti svoje brojanje, dok im sve naučene slike ne izblijede i ostane jedno čisto i veliko NIŠTA u kojem će vidjeti sve.

Jesam li na pravom putu?

To samo netko tamo gore, Onaj koji je NIŠTA i koji je sve, samo on zna. Nemam ideala o tome, da moram u njegovim očima postići savršenu repliku Njega. Izabrala sam teži put i odbacila sva moguća provjerena i ponuđena rješenja za vlastito spasenje.

Izabrala sam prazne ploče kamene na kojima niti jedna zapovijed nije upisana, jer upisane su negdje u kodovima moje duše kojoj vjerujem više, nego kamenu i rukama ljudskim koje su klesale naredbe i zakone.

Imam povjerenja u dušu, vjerujem u nju, jer je ona jedino ono besmrtno i savršeno što je Kreator stvorio. Kao i svi ljudi i njihove duše su takve, nema razlike među nama, samo jedni još uvijek kalkuliraju i broje, dok su drugi zaboravili matematiku i okrenuli se čistoj intuciji i vjeri u sebe.

https://www.magicus.info/ostalo/price/mudrost-slabih-porazava-mudrost-jakih

slika: internet

Pogledajte mene tako zanosnog i lijepog kako se napuhujem pred sakupljenim komadićima zrcala koje poskidah sa zidova tuđih odraza, spojih u jednu veliku sliku i uokvirih je samo za sebe, jer duboko vjerujem, da sam to čisti i najljepši JA.

Svi misle da sam ja kopija od kopije, a ja sam sebi dostatan, stvaram, insinuiram, kupujem, prodajem sve što stignem samo da se moj vakuum uma smiri.

Ma, ne gledajte vi mene kao jedno biće, jer ja nikad ne mogu biti izdvojen i poseban, mene ima u svima koji vlastitu postojanost ne žele zamijeniti ili pokloniti nekom, svi su oni slabići, a Ja!

Ah, kako mi ego raste, ja sam jedini i najljepši predstavnik svih patvorenih iluzija, sretan sam, jer sam sam sebe uvjerio da svi oko mene ne postoje, da sam samo Ja jedini živ i postojim, kako mi je lijepo brčkati se u vlastitoj bari svoje samodopadnosti.

Oprostite, nešto ste mi rekli? Da sam samo crv u žabokrečini postojanosti? Ma ne, kako u meni možete vidjeti crva koji gmiže, kad ja u svom zrcalu vidim plemenitu životinju koja sliči...ah! pomalo na najljepšu pticu ili ...što rekoste? Da se prestanem napuhavati, jer ću puknuti?

Niste vi za moj nivo i moju sferu, sve ću vas jednom zatočiti u svojoj šarenoj kugli laži, jer tamo će vam biti tako lijepo, malo po malo ću se hraniti vašom esencijom života pa ću onda još rasti i raaastiii i....

_______........... ovdje se život ovog malenog crvića-napuhanka žalosno završio, negdje sa visina spustio se orao, uzeo ga u kljun, ali kad je vidio koliko je taj crvić u biti malen, ispustio ga je sa najvišeg oblaka na tvrdu stijenu u podnožju, možda je crvić preživio, ali čisto sumnjam: pasti sa tolike visine i još lagano napuhan, scenarij je općepoznat.

https://www.magicus.info/ostalo/price/insinuacije-i-glorifikacije

Znam da se gledaju druge stvari, svijet u žiži, sjene rata, mrlje od blata, stvarnost koja traži manevre, strategije, punu bojnu spremu, protiv napadača i izazivača, kišobrani se šepure, obični i oni antibalistički, kiše se dozivaju, lica se mržnjom i osvetom pokrivaju, ali gle: ja i dalje zastajem pred plesom latica i kao da gubim sve one nametnute slike, hologramske prikaze, sve nestaje kada moja duša uroni u oko oluje gdje ispod olovnog neba u srcu cvijeta mir doziva božansku iskru snoviđenja.

Briga me za ovce i novce, pastire i vukove u janjećoj koži, ja pred sobom samo čaroliju ljubavi gledam, milujući trenutak otvaranja cvijeta, jer za mene to je čin otvaranja duha Kreatora.

Pitam se gdje je to zapelo ovdje u mikro svemiru plavom punom početnog prštećeg entuzijazma kojim su bili napunjeni svi oni koji su ga stvarali svojom kreativnošću i dubinom duše?

Ljudi dolaze i odlaze, neki se posvađaju pa pomire, oni koji se dure dure se za sebe, ali pokušavaju ne uplitati svoje bjesove i stresove među druge. Ionako je previše frustriranih glava izvan ovog kutka, zvecka se s oružjem, stvaraju nam kupole iznad nas govoreći da živimo kao eksperiment nečijeg demijurga, ono - zločestog boga koji može raditi što hoće.

Sve me to zabavlja, jer imam toliko bogatstva oko sebe, obitelj, prijatelje koji gledaju moju dušu i opraštaju moje nedostatke kao što ja i njima opraštam. Ništa mi ne nedostaje, moglo bi se reći imam i viška pa dijelim s onima koji žele te pozitivne vibre koje svaki dan netko želi zbrčkati.

Sjećam se, bila je tema mjeseca na portalu Magicus: zašto volim svoj nick.

Bilo je lijepih članaka, iskrenih, fok se nešto nije preokrenulo, transformacija uzela danak ili smo se okrenuli za 360 stupnjeva naprijed ili smo se isto toliko vratili unatrag. Stvar vlastite otvorenosti i odabira, netko tko je ovdje bio glavni krivac za sve u sebi je shvatio, da se mora mijenjati, jer će sve zastati i duša će zaglaviti u živom blatu bez izlaza i kao takav osviješten i budan diše punim plućima zahvaljujući nebu, anđelima i svecima što to doživljava, a neki bogme, traže koju baricu više. Siromašni iznutra, u nedostatku ljubavi koju nisu imali kad su trebali, nalaze zadovoljstvo u sitnim zlobama i traženju trnja u očima drugih.

Ništa novo pod kapom nebeskom, tako je i u makrosvemiru, samo što se to ovdje događa skriveno, ali skriveno koje se ne može sakriti ni pod kojim novim nickom. Kao i svi osjećam vibracije i čitam između redova. Nađe se netko tko će biti kao siguran i bitan i uzeti za temu par persona pa onda lijepo ordinirati i vašariti svojim nadobudnostima.

Da nije smiješno bilo bi žalosno!

Skrivaju se mnogi iza lažnih imena, "ubijaju" se pa uskrsnu osvježeni, naizgled novi, ali sa jednakim starim energijama koje odaju identitet više, nego bilo koje napisano ime i začas se od bistrog jezera oko kojeg se okupljaju duše radi okrijepe stvori neka čudna baruština puna muha. Muhe vole baruštine i druge stvari, zato se drugi miču i pomiču dalje, a neki da se ne uprljaju koriste rukavice kao što i ja moram koristiti kada pomažem i presvlačim stare i nemoćne u domu gdje radim.

Neki od njih učine u svojoj bolesti nešto što nikom nije milo za vidjeti, a o tome ne bih ovdje. Oni su bolesni i ne mogu im zamjeriti, ali kad zdravi ljudi počnu o tome raspravljati, tu ni rukavice ne pomažu.

Odmaknuti se i krenuti u svoj rajski vrt gdje čekaju oni koji vole sunce i proljeće, a drugima, kako bude...njihov izbor.

Prenosim divnu misao drage prijateljice sa Facebooka: "Novac pomaže da se živi bolje, ali ono što duši treba se ne kupuje."

I to je zaista velika i najveća istina, većina ljudi živi u uvjerenju da novac može učiniti dušu sretnom, jer ako dobro zarađuješ, novcem kupuješ svoja zadovoljstva, ali vremenom postaješ rob te trke da imaš sve više i više, dok ne shvatiš (ako ikako shvatiš) da sve tvoje vrijeme gubiš na zarađivanje, radiš naporno, tješiš se, doći će vrijeme kad ćeš odmoriti, a toga vremena nema.

Teško je tu pronaći granicu i prekinuti nit na vrijeme. Tko i dalje tvrdi da novac kupuje sve, daleko je od svoje istinske sreće.

Moji dečki u akciji, kose travu,

dok se bazga raširila iznad čardaka i u bašti.



Lord, naš veliki bijeli peso (ima 10 godina), pokušava se igrati sa hiperaktivnim Dobbyjem, ali ne ide mu više trčanje kao prije, još je umiljat i drag.



Ima jedna kućica, draga srcu mom.



Kesten, kojeg sam posadila kao malenu sadnicu iz parka, star je već 6 godina i prelijepo se raširio.



Sad namjeravam još pronaći lipu i posaditi, a hrastić sam pronašla kod poljskog puta na đubrištu gdje se odbacuje trava, imao je čak i žir sa korijenom. Za sada je u kalju vani, da ga se ne pokosi slučajno. Na godinu ga stavljam u zemlju. Baštu ćemo izorati na jesen, sad je kasno za neke sadnje, a za jesenski luk, salatu i špinat ću ištihati komadić.

Jedva čekam...

Hedonizam u Slavoniji, moj mali dragi Dobby, nakon samovanja u garaži (silom prilika u Irskoj), izdržao je sve -obećala sam mu, kad se vratimo kući, bit će stalno sa mnom i mojom obitelji, trčkarati po dvorištu, spavati uz mene, družiti se sa mojom djecom i drugim psom Lordom i Scarom kojeg mlađa kćerka zna dovesti u goste.

Joj, koje sreće! Točno se vidi transformacija i sreća na njemu, zaslužio je, kao mali vojnik izdržao sve i sad je kao u raju.