Mjesecima pratim ovo stanje u svijetu sa coronom, vrlo pomno sam analizirala sve servirano, odvajala žito od kukolja pokušavajući sve to ne napuhavati previše.

Igrom slučaja, kad sam ostala bez posla, dobila sam drugi posao, u drugom gradu i bila presretna što mogu opet raditi ne znajući, da ću ući u samo žarište virusa, na prvu crtu.

U staračkom domu su se počeli redati slučajevi zaraze, umiranja, prvo smo radili totalno nezaštićeni pa onda smo dobili odijela, maskice, da bih nakon dva tjedna bila poslana kući zbog blagog kašlja. No, cijelo vrijeme sam se kljukala đumbirom, limunom, medom i koliko god sam mogla, šetala po suncu, sjedila u divnom dvorištu poput parka uređenom i pokušavala puniti glavu pozitivom. Zbog problema sa početnom astmom, kašalj sam pripisivala tome, popila malo sirupa, udahnula ventolina-koji mi godinama nije trebao i smirilo se.

Nakon par dana, odjednom ne osjećam miris moje omiljene kave, dinstam luk, zagnjurim glavu u tavu..ništa...ne osjećam! E, tu sam se malo blago zabrinula, ali nakon par dana i to je nestalo, a temparaturu nisam imala ni u jednom trenutku. Pripisala sam to prehladi, dok je opet nakon par dana počeo kašalj ovaj puta ozbiljniji. Bezupješno sam pokušavala kontaktirati zdravstvenu službu, da naprave testiranje, govorili bi mi da moram u mjesto gdje mi je doktor, a to je 100 km odavde, ali kašalj je postao jači i kćerka Leonora me bukvalno natjerala, da zovem hitnu pomoć, jer drugačije ne ide.

Ja ne volim bolnice, ali nekako sam osjećala, da moram to napraviti. Odmah su došli po mene, odveli me, strpali u malu sobicu iz koje nos nisam smjela izviriti, napravili testiranje, stavili me na kisik (do onda nisam mislila koliko zrak može biti divan i dragocjen), dali mi antibiotik u venu, infuzije, bili su više, nego divni..Gledala sam te divne sestre kako strpljivo navlače odijela, skidaju naočale, a na licima crveni tragovi. Više puta sam im rekla, neka vas Bog blagoslovi, jer ljubaznost i topla riječ u svoj toj samoći i izdvojenosti, nekome znači više, nego sedativ.

Drugi dan su me pustili kući i rekli su, da će mi javiti rezultat, ako ne nazovu-negativna sam i tek navečer su ipak nazvali. Čovjek bude na kraju pomiren sa svakom situacijom pa i ovom. Osjećam se znatno bolje, mislim da sam najgore pregrmila na nogama, ali mi teško pada što moram još dva tjedna biti zatvorena u svojoj sobi u kući. Izdržat ću, treba i na druge misliti...i da, za sve one koji misle, da je virus lažnjak i fake...nije!

Virus POSTOJI, zarazan je, širi se brzo, ali isto tako ovisi o tome koliki nam je imunološki sistem i jesmo li borci ili nismo. Kuhajte si čaj od đumbira sa limunom i medom, ja sam si stigla prije ovoga napraviti med od maslačka pa i to stavljam u čaj.

Budite oprezni, budite pozitivni i ne šećite se previše među ljudima, ako ne morate, ako imate mogućnost šećite što više vani po suncu, upijte vitamina D i to pomaže i puno puno vitamina C kroz kapsule, ali može i kroz voće, svejedno.

Ja sam coronu dobila radeći sa bolesnima i vjerujem da će ipak proći. Kako čujem, sad je u tom domu još teže. Mnogo štićenika je umrlo, dosta osoblja se razboljelo. Po mom mišljenju, trebalo bi ga zatvoriti, ali tko sam ja da o tome odlučujem, država svoje zna.

Volim vas sve, pazite na sebe i ostanite kod kuće, bar još malo!