Danas sam se malo prošetala kroz gradić Boyle i usput prošla kroz park, uz rijeku Boyle koju su na nekim mjestima ukrotili, a ona je opet divlja i lijepa, negdje pitoma i mirna.
Gledala sam je zapjenjenu na suncu, učinilo mi se kao da se samo zlato pjeni, a ne pijesak ili blato. Tužno je bilo gledati gradić uronjen u tišinu i obavijen nekom tananom koprenom straha. Sve, ama baš sve trgovine, pubovi, sve je zatvoreno, osim nekoliko trgovina sa hranom, ljekarna i pošta.
Dječje ljuljačke u parku su prazne kao da je veliki blagdan i ništa ne radi, a nije jer nedostaje žamor ljudi u prolazu, negdje u daljini ne čuju se veseli glasovi mladih koji se vraćaju u škole sa odmora. Ništa baš ništa se ne čuje, samo rijeka teče i šušti, prvi cvjetići su se otvorili toplini sunca, a na zidu zapazih napisanu poruku:
"They cannot scare me, with their empty spaces
between stars-on stars
where no human race is."
"Ne mogu me uplašiti svojom prazninom
među zvijezdama, gdje nema ljudske rase."
tako nekako, moj slobodan prijevod, ali prva rečenica mi je jasna poruka - ne mogu me uplašiti njihovom prazninom.
Ja u blatu rijeke vidim pregršt zlatnog odsjaja, u tišini plavog neba neku čarobnu siluetu koja odmara u ljepoti tišine, park bez djece je samo trenutak u vremenu, koji će proći u treptaju oka i sve će opet oživjeti životom, ali drugačijim, plemenitijim, jer nam je darovano vrijeme u kojem smo sve što smo imali-izgubili, da bi nam se to opet vratilo kada shvatimo prave vrijednosti ljudskog postojanja.
