Ponovo mi kažu da mi ide pisanje bajki, a ja uporno pokušavam ukazati kako je moj maleni vilinski život stvarnost, a zemaljski život ispisana bajka.
Vi moj život zovete bajkom,a ja vaš život zovem tako pa kako da se sastanemo?
Ja, malena, ljubim i živim, dišem i imam srce uronjeno u još veće najljepše srce pa kako ne možete osjetiti da postojim?
Evo, ona tamo, ona Wendy, uporno, kao naš prijatelj Don Kihot bori se protiv onih koji hoće moj život smjestiti u besmisao, a ja...ja tu, Wendy, malo po malo pretvaram u potpunu sebe, uzimam joj to oružje iz ruke kojim hoće pokazati, to koplje koje nam je Don Kihot davno ustupio i učim je, da samo održi svoje srce vjernim i čistim koliko može u ovom vašem "bajkovitom svijetu".
Gledam je u vrtu, u šumi kako nas traži i nasmiješim joj se kad me hoće uslikati samo zato, da vam prenese spoznaju, da smo tu..oko vas..jedini način da nas vidite je dječje srce u grudima.
.
